Poetski dokument o raspadu 1

Paradoks s kojim nije uspeo da se izbori ni genijalni Žan-Žak Ruso mogao bi da glasi ovako: što smo bliže prirodi to smo više uslovljeni kulturom. Ruso je, naime, verovao da kultura kvari ljude, te da nepovratno zagađuje njihovu iskonsku prirodnost i dobrotu.

Ali francuski filozof kao da nije uzeo u obzir da je njegova kritika kulture kao zla uslovljena upravo kulturom: što više govorimo o prirodi, što je više veličamo i brinemo o njoj, to smo više uvučeni u kulturu. Tu se stvar dodatno komplikuje, a kada se u zamešateljstvo, kao kakav začin, saspe i prstohvat književnosti, dobijemo čudesni roman Damira Karakaša Sjećanje šume.

U ličkoj zabiti, usred prirode, u selu do koga nije lako ni doći, nekmoli u njemu živeti, početkom sedamdesetih godina prošloga veka pomaljaju se znaci modernizacije u vidu zidanih kuća, vecea s tekućom vodom, motocikala, traktora i nekih drugačijih ideja… Novo doba se, međutim, ne dočekuje s nepotrebnim oduševljenjem. Lepo je imati traktor, ali volovska zaprega je, za ličke prilike, ipak bolja. Televizor je sjajna stvar, naročito ako se ne gleda. U redu su i lekari, ali vračara je ipak vračara. Uz to zna se šta sleduje muškarcima, a šta ženama i tu se nema šta menjati, niti menjati valja, pa ako muškarac nije baš za stvari muške, za vojsku recimo, ako je bolešljiv ili ne daj bože bolestan, onda bolje da se nije ni rodio. To je tako nekako prirodno. Zbog toga je srčana mana, kao prepreka za neki budući odlazak u vojsku, najgora noćna mora momka koji vreme uglavnom provodi tako što izvodi stoku na ispašu i trpi maltretiranja svoga oca-tiranina. A onda prostruji glas da se u šumi pojavio medved koji napada i stoku i ljude. Zajedno sa smanjivanjem intenziteta napasanja stoke raste nervoza ionako prekog oca. Tu, dakle, usred prirode, tu gde je čovek gotovo srastao s pašnjacima i šumama, u tom idilično-divljem okruženju gde aveti starih (dobrih) ideja i krvave prošlosti brzo promiču vrebajući pravi trenutak da se ovaplote, u naselju u kojem će zvuci klavira u tolikoj meri da uznemire stanovnike i izvedu ih iz takta da će anonimni žitelj, jedne noći, da opogani klavir znalački ispuštajući govno u samo srce instrumenta, tu, dakle, usred takoreći netaknute prirode, kulturni kodovi su čvršći od gvozdenih lanaca i bukagija, a nasilje toliko prirodno da će se moguća očeva smrt pripovedaču prikazati kao dašak slobode.

Na manje od sto stranica Damir će Karakaš da ispiše priču koja bez napora (i bez straha od preterivanja) ulazi u red slavnih malih romana poput Životopisa Malvine Trifković Mirka Kovača, Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića, ili, recimo, Proklete avlije Ive Andrića. Izdeljen u 32 poglavlja, u 32 filigranski izvedene priče, Karakašev rukopis zahvata prelomni trenutak u životu jedne zemlje koja nije uspela da preživi taj trenutak, iako ga je, u svom sablasnom postojanju, bar neko vreme nadživela. Ne treba, međutim, ovu knjigu zbog toga čitati kao metaforu, kao potragu za uzrocima raspada, čak ni kao opis smrti (kako bi rekao David Albahari), već doslovno, kao čistu priču, kao iskustvo koje je doživelo „milost uobličenja“ upravo stoga što ga nije vodilo ništa drugo do zakonitosti pisanja. Utoliko ovaj mali veliki roman i jeste poetski dokument o raspadu pouzdaniji od svakog svedočanstva koje veruje da će se dočepati sirove stvarnosti. Neće. Istina je u majstorskoj ruci Damira Karakaša. 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari