Preko nauke do neznanja 1Foto: EPA/ STR

Dogmate Napretka zamišljale su da će čovečanstvo napredovati iz Mraka ka Svetlosti, iz Neznanja ka Znanju.

Stvarnost je, međutim, bila mnogo složenija i, ako se ta prognoza pokazala istinitom za čovečanstvo u celini, ona je na nivou pojedinca potpuno pogrešna.

U meri u kojoj nauka napreduje prema univerzalnosti, a stoga i prema apstraktnom, sve više se udaljavala od prosečnog čoveka i njegovih slutnji, njegove mogućnosti da razume. Umereno civilizovanom čoveku se može razumljivo objasniti Njutnova teorija.

Ali svaki put kad taj isti čovek počne da čita objašnjenje Ajnštajnove teorije, on prestaje da je razume upravo onog trenutka kada počne da mu se objašnjava nešto važno.

Dok mu se govori o vozovima, zviždaljkama i šefovima stanica, još smo u domenu svakodnevnog, i čovek još misli da nešto razume; ali ne razume ništa kada počnu da mu se predočavaju ideje koje zapravo čine novu teoriju.

I ne treba se zavaravati da su konačno razumeli Ajnštajnovo učenje zato što im je list taj-i-taj objasnio u nedeljnom dodatku jednostavnim rečima: budite sigurni da su, u tom slučaju, razumeli nešto sasvim drugo.

Isto upozorenje može se primeniti na kvantnu teoriju koju, kada je tačna, ne razume nijedan živi čovek, kada je konačno na dohvat ruke, postaje apokrifna.

Za dobar deo nesporazuma koji je uticao na te teorije, čak i na polju filozofije, zaslužno je baš to nesrećno stanje.

Naš svakodnevni jezik formiran je pod pritiskom svakodnevnog sveta: ljudska bića, nameštaj, prevozna sredstva, emocije, knjige, bolesti. ali kad nauka napreduje ka beskrajno velikim i beskrajno malim stvarima, nijedna od tih reči nije adekvatna da odredi novi pojam.

A insistiranje u nameri da se sadržaj Ajnštajnove teorije objasni isključivo upotrebom reči kao što su voz i šef stanice jednako je groteskno kao pokušaj da se radio aparat popravi isključivo korišćenjem čekića i klješta.

Kad kažemo da teorija relativiteta više nije nadohvat ruke prosečnog čoveka, pod prosečnim čovekom ne podrazumevamo prostu osobu sa ulice, već nekog ko nije prošao specijalizovano obrazovanje u oblasti teorije fizike nakon srednje škole.

Od doktora do istoričara, svi su u istoj situaciji, od humanista koji mogu da čitaju Platona na grčkom do samih filozofa. Nekada davno, kulturan čovek je bio onaj koji je znao kosmogoniju pre Sokratovog učenja. Danas je obrazovan čovek uopšte uzev onaj koji zna kosmogoniju pre Sokratovog učenja ali ne zna Ajnštajnovu.

Povratak u neznanje

Ovo je okrutni i paradoksalni završetak naučnog napretka. Ljudima univerzalnog duha ostaje samo da melanholično čeznu za tim vremenima kada je uomo universale još bio mogućan. Sadašnje znanje je u rukama specijalista koji stvaraju tu novu magiju.

Razum je – kao pokretač nauke – oslobodio novu, iracionalnu veru za prosečnog čoveka koji ne može razumeti nemuštu, moćnu paradu apstraktnih simbola pošto su davljenje i fetišizam nove magije zamenili razumevanje.

Jer oni koji su upućeni u njoj imaju i Moć, i moć koja je utoliko strašnija ukoliko je nerazumljiva, od ezoteričnih jednačina, specijalista silazi do naujužasnijeg oruđa savremenog rata – ultrazvučnih talasa kojim se pronalaze podmornice, dalekomera za artiljeriju, ultrakratkih talasa koji navode rakete, infracrvenog svetla za osmatranje u mraku, raketa s mlaznim pogonom, bombardera, tenkova i, konačno, atomske bombe.

Na taj način, običan čovek je podređen vladavini nauke i obožavanju novog rituala. Tako smo se vratili neznanju, nakon kratkog prolaska kroz vek razuma.

Ali mnogo bogatijem i širem neznanju, jer ono nije negacija Aristotelove nauke, već kombinovane nauke Ajnštajna, Pavlova, Frojda, Rasela, Karnapa, Huserla, Hajdegera i Vajtheda.

Što je kula znanja impozantnija, to je moć koja je tamo zarobljena veća, čovek na ulici beznačajniji, a njegova usamljenost izvesnija.

Radije nego beskrajna bogatstva materijalnog sveta, osnivači pozitivne nauke izabrali su atribute koji se mogu kvantifikovati: masu, težinu, geometrijski oblik, položaj, brzinu.

I stigli su do uverenja da je priroda ispisana matematičkim brojkama, kada zapravo matematičkim brojkama nije ispisana priroda, nego matematička struktura prirode. To je krajnje beznačajna tvrdnja, kao da kažemo da skeleti životinja uvek imaju odlike skeleta.

Nisu, dakle, ti naučnici matematičkim jezikom izrazili beskrajno bogatstvo prirode, nego samo njenu pitagorejsku avet.

Ono što smo na taj način saznali o stvarnosti je, manje-više, poput onoga što bi stanovnik Pariza mogao znati o Buenos Ajresu kada prouči vodič, plan i telefonski imenik; ili tačnije, ono što bi neko ko je gluv od rođenja mogao nešto naslutiti o sonati tako što bi proučio njen notni zapis.

Koren ove greške leži u tome što našom civilizacijom vlada kvantitet, što je dovelo do toga da nam se čini da je jedino stvarno ono što se može kvantifikovati, a da je sve ostalo samo varljiva iluzija naših čula.

Tipičan primer ovog mentalnog procesa jeste princip inercije, koji je naslutio Leonardo, a otkrio – ili izmislio? – Galilej. Ako gurnete loptu preko horizontalne površine određenom snagom, lopta se kreće određeno vreme, dok ne stane zbog trenja.

Galilej zaključuje: na beskrajno prostranoj i glatkoj površini, na kojoj nema trenja, kretanje bi se nastavilo kroz celu večnost.

Ovo pokazuje da su naučnici kadri da se predaju najneobuzdanijoj mašti, umesto da se pridržavaju činjenica, kao što tvrde da čine.

Ova činjenica pokazuje, konzervativno uzevši, da kretanje sfere pre ili kasnije prestaje. Ali to naučnika ne obeshrabruje i on izjavljuje da do prestanka dolazi zbog neprijatne težnje prirode da ne bude platonska.

A ipak, baš zato što matematički zakon daje moć i zato što je čovek sklon da pobrka istinu i moć, svi su poverovali da matematičari imaju ključ za stvarnost.

I obožavali su ih. I što su ih manje razumeli, to su ih više obožavali.

Pesnik nam kaže:

Vazduh miriše na vrt / I šalje hiljade mirisa čulima; / Drveta se klanjaju / Uz blago šuštanje / Zbog kojeg se zaboravlja na zlato i na skiptar.

Međutim, Naučna Analiza je razočaravajuća: poput ljudi u zatvoru, čula se pretvaraju u brojeve: zelenilo drveća zauzima jedan pojas u svetlosnom spektrumu, od oko 5.000 Angstromovih jedinica; blago šuštanje snimaju mikrofoni i razlažu ga na segmentalne talasa obeleženih brojevima; što se tiče zaboravljanja na zlato i skiptar, oni ostaju van nadležnosti nauke, pošto se ne mogu u potpunosti svesti na brojke. Svet nauke ne zna za vrednosti.

Geometrija koja bi odbacila Pitagorinu teoremu zato što je izopačena više šanse imala bi u ludnici nego na matematičarskom kongresu. Niti rečenica kao što je: Verujem u princip očuvanja energije ima bilo kakvog naučnog smisla.

Mnogi naučnici iznose tvrdnje ove sorte, ali to je samo njihovo lično shvatanje nauke, zajedno sa svim osećanjima i strastima, ali ne i čisto naučni stav.

Moć i apstrakcija nauke

U naučnom radu, čovek operiše složenom mešavinom čistih ideja, osećanja i predrasuda koja u je svojstvena; istraživače pokreće manija veličine, etičke ili estetičke predstave, upornost, ili jalovo samoljublje koje voli da sebe naziva Ljubav prema Čovečanstvu.

Pa ipak, premda osećanja i vrednosni sudovi učestvuju u stvaranju nauke, to nema nikakve veze sa postojećom naukom. Đordano Bruno spaljen je zato što je izgovorio ushićene reči u prilog beskonačnosti Univerzuma, i jasno nam je da je kroz sve one muke možda prošao baš zato što je pesnik; ali teško nam je da zamislimo da ih je pretrpeo kao naučnik, jer bi to značilo da je zapravo ubijen zbog rečenice izvučene iz konteksta.

Brunova smrt spada u Istoriju Proganjanja, pa čak i u Istoriju Nauke; ali nikako ne spada u samu nauku.

I tako je svet drveća, životinja i cveća, ljudi iz njihovih strasti, postajao mešavina sačinjena od sinusoida, logaritama, grčkih slova, trouglova i talasa verovatnoće.

I što je još gore: ništa više od toga. Svaki dosledan naučnik odbio bi da uzme u razmatranje nešto što stoji izvan čiste matematičke strukture: ako bi to učinio, istog trenutka prestao bi da bude naučnik, i postao bi vernik, metafizičar, pesnik. Stroga nauka – nauka koja se može matematizovati – tuđa je svemu onome što je najvrednije ljudskom biću: njegovim emocijama, njegovim osećanjima, iskustvu umetnosti ili pravde, metafizičkim teskobama.

Kada bi svet koji se može matematizovati bio jedini istiniti svet, tada ne samo što bi zamak iz snova bio iluzoran, zajedno sa svojim damama i trubadurima: isto bi važilo i za hod po mukama, i za lepotu Šubertove pesme, i za ljubav. Ili bi barem ono u njima što nas dira postalo iluzija.

Vekovima je običan čovek više verovao u bajanja nego u nauku: da bi zaradio za hleb, Kepler je morao da se bavi astrologijom; danas astrolozi po novinama objavljuju da postupaju strogo prema naučnim pravilima. Građanin žarko veruje u nauku i obožava Ajnštajna i madam Kiri.

Ali po melanholičnom usudu, u ovom trenutku sjaja i popularnosti, mnogi profesionalci počinju da sumnjaju njenu moć.

Engleski matematičar i filozof A. N. Bajthed kaže nam da nauka mora da uči od poezije; kada pesnik peva o lepotama neba i zemlje, on ne izražava fantazije svog naivnog shvatanja sveta, nego konkretne iskustvene činjenice denaturalizovane kroz naučnu analizu.

Verovatno tom mimoilaženju između profesionalaca i laika imamo da zahvalimo na tome što razvoj nauke istovremeno podrazumeva sve veću moć i sve veću apstrakciju.

Običan čovek vidi samo ono prvo, uvek spreman da raširenih ruku dočeka pobednike; teoretičar vidi oba aspekta, ali ovaj drugi počinje da ga suštinski zabrinjava, čak dotle da počinje da sumnja u sposobnost nauke da shvati stvarnost. Taj dvostruki rezultat naučnog procesa deluje sam po sebi protivrečno.

Strogo uzevši, to je dvostruko lice jedne te iste istine: nauka nema moć uprkos svojoj apstraktnosti, nego upravo zahvaljujući njoj.

Teško je razdvojiti prosto znanje od naučnog znanja. Možda bi se moglo reći da se ono prvo odnosi na posebno i konkretno, a ovo drugo na opšte i apstraktno.

Peć greje, to je konkretan iskaz, čak nekako domaći i srdačan, podseća nas na Dikensove priče.

Naučnik iz tog iskaza uzima nešto što nema nikakve veze sa tim asocijacijama: opremljen određeni instrumentima, uočiće da peć ima višu temperaturu od sredine u kojoj se nalazi, i da toplota prelazi sa peći na sredinu.

Na isti način ispitaće i druge slične tvrdnje, kao što su pegla žari, ko stigne kasno, pije hladan čaj.

Rezultat tih razmišljanja i merenja biće suv zaključak: Toplota prelazi sa toplih na hladne predmete.

To je i dalje dovoljno pristupačno laičkom umu: želja čoveka od nauke jeste da donosi sudove koji su toliko opšti da postaju nerazumljivi, a to se postiže uz pomoć matematike.

Smiriće se tek kada prethodni iskaz pretvori u sledeći: Entropija izolovanog sitema konstantno raste.

Isto tako, pitanje kao što je padanje jabuke Njutnu na glavu, postojanje vodopada na reci Iguasu, formula ubrzanja i sudara kod Sirana, uspešno mogu da se objedine u propoziciji: Tenzor ď jednak je nuli, a to je, kao što primećuje Edington, iskaz koji svakako ima zasluge zbog svoje konciznosti, ako ne zbog svoje jasnoće.

Propozicija peć greje izražava određeno saznanje, i time daje određenu moć onome ko to znanje poseduje: taj zna da će, ako mu je hladno, biti dobro da se primakne peći. Međutim, to znanje je prilično skromno, i nije upotrebljivo u drugim situacijama.

Naprotiv, ako neko ima puno saznanje o tome da entropija izolovanog sistema konstantno raste, taj neće samo potražiti peć da se ogreje – što bi bio mršav rezultat posle dvadeset godina studija – nego će moći da reši i ogroman broj problema, od funkcionisanja motora do evolucije univerzuma.

Nauka stiče moć zahvaljujući nekoj vrsti ugovora sa Đavolom: po cenu postupnog iščezavanja svakodnevnog sveta. Uspeva da zagospodari, ali kada u tome uspe, njeno carstvo je samo carstvo aveti.

Sve one propozicije mogle su biti objedinjene zato što su eliminisani konkretni atributi koji omogućavaju da se napravi razlika između šoljice čaja, peći i osoba koje kasne.

U tom postupku čišćenje na kraju ostaje sasvim malo: beskonačno variranje konkretnih stvari koje oblikuje univerzum koji nas okružuje tako nestaje; na prvom mestu ostaje pojam telo, koji je prilično apstraktan, a ako produžimo dalje jedva da će nam ostati pojam materija, koji je još neodređeniji: to je samo oslonac ili vešalica za svkao odelo.

Strogo uzevši, za vrednosne sudove nema mesta u nauci, ma koliko oni učestvovali u njenoj izgradnji; naučnik je čovek koji radi sa celom zbirkom svojih predrasuda i estetskih, mističkih i moralnih sklonosti koje oblikuju ljudsku prirodu.

Ali ti poroci koji čine modus operandi naučnog saznanja ne smeju se pripisivati njegovoj suštini.

Nauka kao nova magija

Tokom 18. i 19. veka konačno se raširilo pravo sujeverje prema nauci, što je tvar sasvim izuzetna, zato što je to kao da kažemo da se pojavilo sujeverje da treba biti sujeveran.

A ipak, bilo je neizbežno: nauka je postala nova magija, i čovek sa ulice verovao je u nju utoliko više ukoliko ju je manje razumeo.

Svođenje Univerzuma na Materiju-u-Kretanju dovelo je do stvaranja najčudnovatijih učenja. Prvo, pokušaj da se duša smesti u neku žlezdu.

Potom, traganje za dušom pomoću mernih instrumenata i kompasa; neki su takvim aparatima pokušali da mere i inteligenciju i osećajnost; drugi su, poput Fehnera, organizovali parade na kojima su ljudi prolazili ispred različitih pravougaonika, u nastojanju da statistički utvrde suštinu lepote; a neki su, konačno, na kratke trenutke prikazivali film subjektima i hronometrom beležili vreme reagovanja.

Istovremeno, Gal i Lavater bavili su se svojom fiziognomijom i frenologijom – O, duše Balzakov! – A kada se stiglo do 20. veka, Pavlov je izmerio količinu pseće sline pred komadom mesa, uz mučenje i bez mučenja.

Ovime hoćemo da pokažemo kako je naučni mentalitet preovladao i kako je zapadao u najgrotesknije krajnosti kada se primenjivao u oblastima koje su daleko od stvarno materijalnog.

Čudan je, a ipak objašnjiv paradoks da su njegovi najfanatičniji branitelji bili oni koji ga najmanje poznaju.

U konačnoj analizi, prvi koji su u 20. veku počeli da sumnjaju u nauku bili su matematičari i fizičari: i kada je svet počeo slepo da veruje u naučno znanje, njegovi najnapredniji pioniri počeli su da sumnjaju u njega.

Uporedite oprez fizičara kao što je Edington sa ubeđenošću doktora koji koristi svakojake talase i zrake sa savršenom mirnoćom koju mu daje sopstveno neznanje.

Iza ovih aparata čije funkcionisanje je za njega potpuna misterija, stoje čarobni napici onog sirotog đavola koji nastavlja da leči u skladu sa starim sujeverjima, ne primećujući da se najveći deo savremenih terapija sastoji iz sujeverja kojima su data grčka imena.

Kada je oko 1900. godine vidar lečio sugestijom, doktori su se smejali, zato što su u to vreme verovali samo u materijalne stvari, kao što su mišići i kosti; danas se isto sujeverje praktikuje pod nazivom psihosomatska medicina.

Ali u suštini, u njima opstaje fetišizam mašine, razuma i materije, i ponose se velikim pobedama svoje nauke, iako su zapravo samo uspeli da zamene pošast velikih boginja pošašću kancera.

Središnja greška u postojećoj medicini proističe iz lažne filozofske osnove od prethodna tri veka, iz naivnog razdvajanja duše i tela, iz naivnog materijalizma koji je doveo do toga da se bolešću traga u somatskom.

Čovek nije prost fizički objekt, lišen duše; nije ni prosta životinja: on je životinja koja ne samo što ima dušu, nego i duh, i prva životinja koja je oblikovala sopstvenu sredinu radom kulture. Kao takva, ona je ravnoteža – nestabilna – između tela i psihičke i kulturne sredine.

Bolest je možda narušavanje ravnoteže, koje ponekad može izazvati neki somatički podsticaj, a drugi put mentalni, duhovni ili društveni.

Nije nemogućno da bi moderne bolesti kao što je kancer mogle dolaziti do neravnoteže između čoveka i njegove okoline koju su proizveli tehnologija i moderno društvo.

Geološke promene dovele su do nestanka celih vrsta; baš kao što veliki reptili nisu mogli da prežive preobražaj koji se desio na kraju mezozoika, možda ljudska vrsta neće biti kadra da izdrži katastrofalne promene u savremenom svetu.

A te promene toliko su strašne, toliko duboke, i iznad svega tako vrtoglave da one koje su izazvale nestanak velikih reptila u poređenju sa njima izgledaju beznačajno.

Čovek nije imao vremena da se prilagodi naglim i moćnim transformacijama koje su tehnologija i društvo stvorili oko njega, i ne mislim da preterujem ako kažem da su moderne bolesti velikim delom način na koji kosmos uzvraća udarac da bi uklonio tu uobraženu ljudsku vrstu.

Čovek je prva životinja koja stvara sopstvenu životnu sredinu. A ipak – za ironiju – on je prva životinja koja na taj način sama sebe uništava.

Ovako posmatrano, mehanizacija Zapada je najveća, najspektakularnija i najmračnija inicijativa da se uništi ljudska vrsta. A treba dodati i to da je ta inicijativa delo samih ljudskih bića.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari