Prijeti li Balkanu ukrajinski scenarij? 1Foto: EPA-EFE/ FEHIM DEMIR

Bivši visoki predstavnici međunarodne zajednice u BiH, Christian Schwarz-Schilling i Valentin Inzko uputili su dramatičan apel članovima Evropske unije i NATO da zaštite zapadni Balkan, napose Bosnu i Hercegovinu (i Kosovo) od scenarija nalik ukrajinskom, jer kako tvrde, još su uvijek živ(ahn)e ideje o uspostavi velike Srbije.

Upozorili su kako bi čelnik bosanskih Srba, Milorad Dodik i predsjednik Srbije, Aleksandar Vučić, budući imaju bliske odnose s Vladimirom Putinom, mogli iskoristiti rusku agresiju na Ukrajinu kako bi pokušali ostvariti ratne ciljeve iz 1990-ih godina koje nije uspio Slobodan Milošević.

A, Putin koji se danas zbog barbarskog, imperijalnog rata u Ukrajini posvema politički i moralno blamirao, našao se u potpunoj međunarodnoj izolaciji i pogođen dosad neviđenim, prvenstveno ekonomskim, ali i financijskim i inim sankcijama, mogao bi satjeran u škripac, na Balkanu, prije svega u BiH i CG koje se nalaze u teškoj institucionalnoj ugrozi, isprovocirati sukobe koji bi se lako mogli pretvoriti u oružane, ne bi li tako destabilizirao Europu (koja je pokazala zavidnu razinu sloge suprotstavljajući se diktatoru iz Kremlja), a istodobno i preusmjerio pozornost međunarodne javnosti na novo krizno žarište i tako barem donekle olabavio pritisak na svoju zemlju.

Upozorenje dvojice bivših visokih predstavnika u BiH nije nikakva ishitrena (re)akcija; najbolji je dokaz tomu pokušaj Dodika da na sjednici Predsjedništva nametne donošenje odluke o neutralnosti BiH u odnosu na rusku agresiju, hvaleći pri tomu Putina kao „velikog i odgovornog državnika“, a Ukrajince koji brane svoje domove bestidno nazivajući teroristima.

BALKAN – TAOC RATNOG PAKLA: Nesumnjivo, Balkan bi mogao postati produženim krakom, ili barem taocem ukrajinskog ratnog pakla i Putinove avanturističke politike, toga je valjda svijestan i predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik njenih oružanih snaga Zoran Milanović, posebice nakon što je bespilotna letjelica s eksplozivnim punjenjem (TU-141, sovjetske proizvodnje), praktički jučer pala na zagrebački Jarun, srećom bez ljudskih žrtava, greškom ili namjerno provocirajući i(li) ispitujući (ne)spremnost zračne obrane NATO prostora (na potezu Rumunjska – Mađarska – RH), što je samo dokaz kako rat neočekivano lako može zakucati i na naša vrata.

Ali, Milanović u svojim izjavama o stanju u BiH minimalizira opasnost eskalacije sukoba, naivno pozivajući Dodika da se ponaša trezveno i odgovorno i vrati predstavnike RS u institucije zajedničke države, dobronamjerno ga upozoravajući kako mu se secesionistčke ideje mogu obiti o glavu.

Za hrvatskog predsjednika, Dodik je, bez ogleda na otvoreno negiranje jedinstvene BiH, permanentno rušenje zajedničkih institucija, partner s kojim se mora pregovarati (uostalom kao i s Vučićem u Srbiji), jer se radi o legalno izabranim dužnosnicima, a to što EU parlament Dodika zbog korupcije i prijetnje stabilizaciji zemlje želi staviti pod sankcije, previše ga ne impresionira.

Milanović lakonski kaže da „Dodik nije čudovište, već sugovornik kojeg poznajemo“, tako da nema razloga povećavati snaga EUFOR u BiH (šučinjeno nedavno iz opreza), budući nema šanse da BeHa kriza preraste u oružani sukob, iako sva tri entiteta otvoreno ili prikriveno zveckaju oružjem.

Na koncu, Dodik se „vratio“ u institucije, čak je po savjetu Milanovića i on nešto procjedio o tomu kako „podupire integritet BiH“, ali čudi kako šef RH tako benevolentno prelazi preko evidentne činjenice da Putin u Dodiku (u konačnici i Vučiću) i njegovom društvu ima poslušne marionete koje su spremne (u)činiti sve što im on naloži, pa ako treba i „potkuriti“ krizu u BiH i(li) CG.

Istina, to se (za)sad čini malo vjerovatnim, ali ako mu u Ukrajini krene (jako) loše, tko zna?

Tko je još do jučer mogao vjerovati da će Putin, bez ogleda na autokratske manire vladanja u svojoj zemlji, pokrenuti tako strašan, ničim opravdan, agresivni rat protiv Ukrajine, iako se javno zaklinjao da mu to nije ni na kraj pameti.

A, danas svjedočimo tragediji nezamislivih razmjera; uostalom sjetimo se samo: tko je od nas vjerovao, čak i kad je politička kriza eskalirala da će doći do rata u Jugoslaviji i njena tako krvava raspada?

IZBORI U BiH MORAJU SE ODRŽATI 2022: Za EU nema dvojbe; izbori se u BiH moraju održati kako je i predviđeno, u listopadu ove godine, bez ogleda hoće li se ili neće Hrvati i Bošnjaci dogovoriti oko promjene Izbornog zakona, na čemu inzistira HDZ BiH.

A, da pri tomu iz hrvatskog političkog korpusa nitko ne odgovara na jednostavno pitanje: zašto, dok je po istom tom Izbornom zakonu u Predsjedništvo BiH bio biran Dragan Čović, nije bilo problema, a kad je njegovo mjesto zauzeo Željko Komšić, koji nikako nije po volji hercegovačkom lobiju, došlo je do osporavanja legitimiteta postojećeg zakona.

Kad je aktualni visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH, Christian Schmidt, uz jasnu potporu velike većina članica EU (prije svih NJemačke i Italije) jasno stavio do znanja da ni ne pomišlja o odgađanju izbora, u HDZ BiH je zazvonilo na uzbunu; Čović je hitno sazvao (Mostar, sredinom veljače) zasjedanje HNS (Hrvatskog narodnog sabora), krovne udruge 15 stranaka s nacionalnim predznakom, kako bi potvrdili stajališta HDZ: ukoliko Bošnjaci budu opstruirali pregovore o promjeni izbornih pravila, hrvatska će strana bojkotirati izbore.

Ključni je problem u tomu: nakon izbora 2018. nije bila formirana vlast, budući je bošnjačka strana, po mišljenju HDZ nametnula Hrvatima člana Predsjedništva (Željko Komšić) koji politički nije po njihovoj mjeri, a otela im je i Dom naroda, u kojem sva tri konstitutivna naroda BiH moraju (o)čuvati balans moći.

Bošnjaci su bili uvjereni kako međunarodna zajednica protežira hrvatsku stranu, ali kada je HDZ u Parlamentu glasovao za srpski zahtjev o poništenju Inzkova zakona o negiranju genocida u Srebrenici, a potom Čović srpskim poslanicima u Narodnoj skupštini, u Banjaluci poručio da „čuvaju Republiku Srpsku“ (koju Bošnjaci, mnogi Hrvati i tek manji broj Srba doživljavaju kao genocidnu tvorevinu), postalo je jasno kako i Čović kreće Dodikovim secesionističkim stopama, pogrešno vjerujući kako će time Bošnjake prisiliti na dogovor.

Naravno, Dodik je objeručke podržao stajališta HNS o potrebi poduzimanja uspostave novog institucionalnog i teritorijalnog ustroja BiH na načelima federalizma, budući da otvoreno poziva na rušenje ustavnog poretka države.

Andrej Plenković i Milanović su stali iza odluka HNS, a Čović se formalno založio za nastavak propalih Neumskih pregovora s Bošnjacima (sada u Sarajevu, ali bez nazočnosti pregovarača iz SAD i EU: Matthewa Palmera i Angeline Eichhorst), ali čini se da je specijalni izvjestitelj za Zapadni Balkan Bundestaga dobro procjenio kako hrvatska strana zapravo ne želi izbore i forsira priču o drugom entitetu u Federaciji, kako bi negirala koncept građanske, a afirmirala koncept etničke države.

Naravno, to EU shvaća kao neprihvatljivo demoliranje Daytona, čime se Dodik i Čović, kao i njihovi mentori u Beogradu i Zagrebu stavljaju u isti koš.

U to se igri partneri žele međusobno iskoristiti, a ciljevi im se trenutno poklapaju i stoga se služe istom/sličnom argumentacijom o tomu kako je BiH nefunkcionalna dražava i kako su u njoj i Hrvati i Srbi s pravom nezadovoljni.

Jedino odgovara Bošnjacima, jer kao najbrojniji narod pod egidom o građanskoj državi zapravo biraju svoje predstavnike po etničkom principu.

Ali, ako je tako, tko to onda glasuje za Komšića, etničkog Hrvata, a to evidentno ne čine Hrvati zapadne Hercegovine?

IGRANJE S VATROM: I Hrvati i Srbi, posebice u kontekstu Putinove (i)racionalne nepredvidivosti opasne ratne avanture u Ukrajini, neodgovorno se igraju s vatrom u vlastitom dvorištu i utoliko je Apel za spas BiH, kojeg su kreirali članovi posljednjeg Predsjedništva SFRJ (Stipe Mesić, Bogić Bogičević i Vasil Tupurkovski), korak u pravom pravcu, bez ogleda na odlučno odbijanje ove inicijative u Mostaru, Banjaluci, Beogradu i Zagrebu.

Mesić poručuje kako je jedino rješenje za BiH jedinstvena (ne unitarna) država podijeljena na administrativne kantone s višenacionalnim stanovništvom i Sarajevom kao glavnim gradom i kako sva prava pojedinca moraju proizlaziti iz činjenice da je građanin BiH, a ne prije i iznad svega da je pripadnik određenog etniciteta.

Srbija i Hrvatska se trebaju prestati mješati u unutrašnje stvari BiH i kako Milanović i Plenković moraju shvatiti da podržavajući Čovića, podržavaju rasturanje BiH na isti način kao što to radi Dodik, uz pomoć Vučića.

A, Dodik i Čović pod barjakom srpstva/hrvatstva zapravo brane pozicije vlastite moći i ogromna osobna bogatstva koja su stekli na krajnje sumnjiv način.

Čović je slično kao i Dodik pokušao eskivirati osudu Putina, ali kad mu je Plenković, upozoren iz Bruxellesa, zaprijetio da se okane ćorava posla, jer je razbijanje BiH zapravo potpore Putinu i Rusiji (a Srbija, CG i RS poligoni širenja ruskog utjecaja), onda je šef HDZ BiH uvukao rogove, ali daleko od toga da je odustao od nakane da zajedno s Dodikom destruira jedinstvenu i cjelovitu BiH.

I opet se vraćamo na početak; u BiH latentno traje hibridni rat i do ukrajinskog scenarija samo je (mali) korak.

Iako se čini malo vjerovatnim, na žalost lako je moguć, jer kao što se zna povijet nikad nikoga ništa nije naučila.

Najmanje ljude na Balkanu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari