Prljave pobude "čiste umetnosti" 1

Omer Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vi ste nedavno izjavili da političarima kultura služi za ponižavanje umetnosti. Na koji način oni ponižavaju umetnost?

Kokan Mladenović: Najvidljivije nas ponižavaju preko budžeta za kulturu. S tim novcem ne možete apsolutno ništa do li da preživljavate. Tako vlast kupuje poslušnost ljudi koji rade u teatrima. To je poruka da će im biti ukinuto i ono malo sredstava ukoliko repertoari naših pozorišta prestanu da budu kukavički i uhvate se u koštac sa onim što se dešava oko nas, a dešava se mnogo strašnih stvari. S druge strane, svaki umetnik, koji ispolji građansku hrabrost, prolazi kroz toplog zeca gotovo jednopartijske Skupštine Srbije.

Dino Mustafić: U Bosni i Hercegovini je slično kao u Srbiji. Ovih dana sam pročitao da jedan lokalni funkcioner iz opštine Centar u Sarajevu odlazi na bijeli hljeb – tako se u narodu naziva privilegija političara da godinu dana primaju platu nakon što im istekne mandat – sa plaćom većom od 4.500 KM. Ako imamo u vodu da je prosječna plaća u BiH oko 800 KM, onda to dovoljno govori kakav je nesrazmjer između plaća i beneficija političara i ostalih građana. Tokom ove pandemije ljudi koji žive od umjetnosti, za razliku od ostalih djelatnosti, nisu dobili nikakvu pomoć od vlade. Ako vam kažem da glumci, koji su honorarno angažirani, za dva i po mjeseca rada na predstavi dobiju oko 1.000 KM i kasnije maksimalno 200 KM po predstavi, onda vam je jasno kakav je u BiH odnos prema umjetnicima. Riječ je o antiintelektualnoj klimi u kojoj se umjetnici nazivaju budžetskim parazitima i lezihljebovićima i gdje se svako ko svojim djelima može uznemiriti ili kritički pogledati na vlastodršce pokušava marginalizirati ili eutanazirati.

Karabeg: Gospodine Mladenoviću, vi ste žestok kritičar vlasti u Srbiji, da li zbog toga imate posledice?

Mladenović: U Srbiji svi koji misle drugačije, a u poslednje vreme i svi koji uopšte misle, bivaju sankcionisani. Nekako sam se navikao da moj pozorišni život bude tamo gde ima dobre atmosfere i gde to što hoću da kažem ne biva cenzurisano ni na koji način. Pozorišno jednoumlje u Srbiji napravilo je klimu u kojoj su nepoželjne predstave koje se obračunavaju s onim što čini naš nesrećni društveni i politički život. U Beogradu je trenutno ponovo ista vlast kao 1990-ih godina – i ne samo to nego i isto eskapističko pozorište koje lažno priziva čistu umetnost. A Andre Breton u Manifestu nadrealizma kaže da gde god postoji poziv na čistu umetnost ispod toga stoje u stvari najprljavije lične pobude.

Karabeg: I vi ste, gospodine Mustafiću, veoma kritični prema vlasti u BiH. Da li zbog toga imate problema?

Mustafić: Moji problemi su uglavnom anonimni tekstovi na portalima u kojima se nacionalisti raznih boja takmiče ko će vas više više uvrijediti ili uniziti. To je jezik vulgarnosti i primitivizma koji naprosto hara javnim prostorom. Taj jezik odgovara našim etničkim liderima tako da se u tome počinju takmičiti političari i njihovi plaćenici koji se javljaju na poprilično opskurnim medijskim servisima. Ovdje nema zvanične cenzure, ali postoji mehanizam koji je suptilniji, a to je redukcija budžeta. Iz godine u godinu smanjuje se budžet za pozorište, posebno onim teatrima u kojima postoji želja za angažiranim, socijalnim, političkim, kritičkim pozorištem. Za mene je mnogo opasnija autocenzura kod nekih mojih kolega – da se stvari ne talasaju, da se duhovi ne uznemiruju umjesto da se govori jasno i vrlo direktno. Mi smo 2000. imali vrlo zanimljiv val, rekao bih skoro katarzičan, suočavanja sa prošlošću u kojem se mnogo zanimljivog dogodilo na polju scenske umjetnosti, ali i u književnosti i na filmu. Sada se, čini mi se, stvari opet kontroliraju, države zatvaraju, sve je manje razmjena i festivalskih gostovanja.

Karabeg: Vlast u Srbiji ne podnosi da je umetnici kritikuju. Recimo, nedavno su poslanici vladajuće partije u Skupštini Srbije najgrublje napali istaknute glumice i glumce koji su kritički progovorili o vlasti?

Mladenović: Aleksandar Vučić je mega estradna ličnost sa njegovom opsesijom da bude najvoljeniji, najpopularniji, da svi elektronski i štampani mediji budu prepuni isključivo njegovih intervjua i slika. On jako teško podnosi da bilo ko bude važniji od njega. S druge strane, ljudi kao što je Jelisaveta Seka Sablić, koji imaju fantastične umetničke karijere i koji su doprineli ugledu naše zemalje, bivaju provlačeni kroz živo blato naše skupštine zbog nekog intervjua koji se nije svideo našem predsedniku. Jer ja nemam nikakvih iluzija da su ljudi nišči duhom, koji trenutno pune Skupštinu Srbije, sposobni za samoinicijatvu. To su ljudi koji reaguju na mig svog vođe. Oni su jurišne brigade.

Mustafić: U BiH ne postoje crne liste, ne postoji ni ideološka cenzura. Ali najbolji rijetko režiraju, nisu u prilici da rade. Zlo je krenulo onog trenutka kad je kultura ušla u institucije sistema koji je obolio od partokratizacije. Organi upravljanja u pozorištima, koji bi trebali da pomažu umjetnicima u nabavci sredstava i opremanju predstava, postali su neka vrsta političke kontrole. U tim upravama su uglavnom anonimni ljudi koji se nagrađuju za lijepljenje plakata i dijelenje afiša za vrijeme izbornih kampanja. Oni sjede u upravama institucija koje slave 50, 60, 80, 100 godina postojanja i određuju standarde tih umjetničkih kuća. To je degradaciji znanja i struke.

Karabeg: Rekli ste da vlast voli da ponižava umetnost i umetnike, a da li ih se vlast ipak boji?

Mustafić: Mislim da se oni ne boje, ali osjećaju nelagodnost. Za njih je intelektualni i duhovni prostor uznemiravajući zato što se osjećaju inferiornim, zato što mu nisu dorasli, zato što nemaju intelektualni kapacitet koji može da apsorbira bilo kakav ozbiljniji umjetnički i kulturni sadržaj. To su ljudi koji nemaju nikakvih kulturnih potreba i navika. Njima je važniji jedan masni estradni refren od bilo kakvog poetskog stiha.

Mladenović: Mislim da se vlast ne boji, ali ima opsesivnu potrebu da uspostavi totalni monopol nad javnom reči. A pozorište ima moć javne reči koja se sa scene direktno obraća građanima. Statistike kažu da – ne samo kod nas nego i u mnogo razvijenijim zemljama – broj onih koji imaju kulturne potrebe ne prelazi dva posto. Znači, kad bi svi ljudi u Srbiji, koji imaju kulturne potrebe, izašli na izbore ne bi mogli ništa da promene. Ali radi se o opasnoj moći javno kazane reči. Zato se vlast – bez obzira što mi suštinski ništa ne možemo da uradimo protiv njih – oseća nelagodno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari