Ravnoteža na ivici ponora: Biblioteka i muzej u Aleksandriji 1Foto: Santiago Basillio wikimedia commons

Iako nema ničeg zabeleženog, usuđujem se da mislim kako je ideja o stvaranju sveopšte biblioteke rođena u Aleksandrovoj glavi.

Plan ima dimenzije njegove ambicije, nosi otisak njegove žeđi sa potpunošću. „Zemlju – objavio je Aleksandar u jednom od prvih ukaza koje je obznanio – smatram svojom“. Skupljanje svih postojećih knjiga je drugi način – simboličan, umni, miroljubiv – da se poseduje svet.

Strast skupljača knjiga slična je strasti putnika. Svaka biblioteka je putovanje; svaka knjiga je pasoš bez roka isteka. Aleksandar je obišao puteve u Africi i Aziji ne odvajajući se od svog primerka Ilijade kojoj je pribegavao, kako kažu istoričari, u potrazi za savetom i da bi pothranjivao žudnju za dalekosežnošću. Čitanje mu je poput kompasa utiralo put u nepoznato.

U jednom haotičnom svetu nabavljanje knjiga predstavlja čin održavanja ravnoteže na ivici ponora. Do tog zaključka dolazi Valter Benjamin u svom sjajnom eseju pod naslovom Otpakovao sam svoju biblioteku.

„Obnavljanje starog sveta: to je najdublja želja skupljača kad oseti nagon za sticanjem novih stvari“, piše Benjamin.

Aleksandrijska biblioteka bila je čarobna enciklopedija koja je okupila antičko znanje i fikciju kako bi sprečila da se raseju i izgube. Ali je zamišljena i kao novi prostor iz koga će krenuti putevi ka budućnosti.

Ranije su biblioteke bile privatne i specijalizovane za građu korisnu njihovim vlasnicima.

Čak i one koje su pripadale školama ili širokim grupama stručnjaka bile su samo oruđe u službi pojedinačnih interesa.

Preteča koja joj se najviše približila – Asurbanipalova biblioteka u Ninivi, na severu današnjeg Iraka – bila je namenjena kraljevoj upotrebi.

Aleksandrijska biblioteka, raznovrsna i do krajnosti potpuna, obuhvatala je knjige o svim temama napisane po svim ćoškovima poznate geografije.

Dveri su joj bile otvorene za sve ljude žedne znanja, za naučnike ma koje narodnosti i za svakog ko je imao dokazanih književnih težnji. Bila je to prva biblioteka u svojoj vrsti i najviše se približila posedovanju svih tada postojećih knjiga.

Osim toga, približila se idealu carstva mešanih naroda kakvo je sanjao Aleksandar.

Mladi kralj koji se oženio trima strankinjama i imao sinove poluvarvare, planirao je, kako priča Diodorova istorija, da presadi evropsko stanovništvo u Aziju i obrnuto, da bi stvorio porodične veze i zajednicu prijateljstva između dva kontinenta.

Iznenadna smrt sprečila ga je da ostvari taj projekat prisilnog preseljavanja, zanimljivu mešavinu nasilja i želje za bratimljenjem.

Biblioteka je otvorena ka širini spoljašnjeg sveta.

Uključivala je najznačajnija dela na drugim jezicima prevedena na grčki. Jedan vizantijski pisac rasprava napisao je o tom vremenu: „Iz svakog naroda su regrutovani učeni ljudi koji su, pored toga što su vladali sopstvenim jezikom odlično poznavali i grčki; svakoj grupi su povereni odgovarajući tekstovi i tako je od svih napravljen prevod“.

Tamo je sačinjena čuvena grčka verzija jevrejske Tore poznata kao Biblija sedamdesetorice (Septuaginta).

Prevod iranskih tekstova pripisanih Zaratustri, više od dva miliona stihova, pamtio se još vekovima posle toga kao poduhvat vredan pomena.

Egipatski sveštenik po imenu Maneton sastavio je za Biblioteku spisak faraonskih dinastija i njihovih podviga od mitskih vremena do Aleksandrovog osvajanja.

Za pisanje ovog sažetog prikaza egipatske istorije na grčkom jeziku potražio je, pregledao i izvadio izvorne dokumente čuvane u desetinama hramova.

Drugi dvojezični sveštenik, Beros, poznavalac književnosti pisane klinastim pismom, preveo je na grčki vavilonska predanja.

U Biblioteci neće nedostajati ni traktat o Indiji koji je na osnovu lokalnih izvora napisao jedan grčki ambasador na dvoru Pataliputre, grada na severoistoku Indije, na obalama Ganga.

Nikad ranije nije preduzet prevodilački posao tolikog obima.

Biblioteka je predstavljala ostvarenje najboljeg dela Aleksandrovog sna: njegovu univerzalnost, žeđ za znanjem i neobičnu želju za mešanjem.

Na policama u Aleksandriji ukinute su granice i tamo su zajedno živeli, najzad u miru, reči Grka, Jevreja, Egipćana, Iranaca i Indijaca. Ta teritorija uma bila je možda jedini gostoljubivi prostor za sve njih.

Osvetljenje, čitanje i nužnici

I Borhesa je očarala ideja da se obgrle sve postojeće knjige. Njegova pripovetka Vavilonska biblioteka uvodi nas u jednu čudesnu biblioteku, potpuni lavirint svih snova i reči.

Odmah primećujemo, međutim, da je to mesto uznemiravajuće. U njemu doživljavamo to da se naša maštanja boje košmarima i pretvaraju u proročanstvo savremenih strahova.

Univerzum (koji drugi nazivaju Bibliotekom), kaže Borhes, jeste neka vrsta čudovišne košnice koja oduvek postoji.

Sastoji se od beskrajnih istovetnih šestougaonih galerija povezanih spiralnim stepeništima.

Na svakom šestouglu nailazimo na svetiljke, police i knjige. Desno i levo od odmorišta nalaze se dve sobice, jedna služi da se spava stojeći, a druga za mokrenje.

Na to se svode sve potrebe: osvetljenje, čitanje i nužnici.

U hodnicima žive čudni službenici koje pripovedač, jedan od njih, opisuje kao nesavršene bibliotekare. Svaki od njih je zadužen za određeni broj galerija beskonačnog geometrijskog kola.

Knjige u Biblioteci sadrže sve moguće kombinacije dvadeset tri slova i dva znaka interpunkcije, što će reći sve što se može zamisliti i izraziti na svim jezicima, upamćenim ili zaboravljenim.

Stoga, kaže nam pripovedač, na nekom mestu na policama nalazi se hronika tvoje smrti.

I podrobno ispisane pojedinosti o budućnosti. I autobiografije arhanđela.

I pravi katalog Biblioteke, kao i hiljade i hiljade lažnih kataloga.

Stanovnici košnice imaju ista ograničenja kao i mi: vladaju tek s par jezika, a životni vek im je kratak.

Stoga, statističke mogućnosti da neko u nepreglednim tunelima pronađe knjigu koju traži, ili prosto njemu razumljivu knjigu, krajnje su daleke.

I tu leži veliki paradoks.

Po šestouglovima košnice tumaraju tragači za knjigama, mističari, fanatici rušitelji, bibliotekari samoubice, hodočasnici, idolopoklonici i ludaci.

Ali niko ne čita. Sred iscrpljujećeg preteranog izobilja nasumičnih stranica, gasi se uživanje u čitanju.

Sva snaga se potroši na traženje i odgonetanje.

Možemo da je razumemo jednostavno kao ironičnu priču skovanu na osnovu biblijskih i bibliofilskih mitova koji se odvijaju u arhitekturi nadahnutoj Piranezijevim zatvorima ili beskrajnim Ešerovim stepenicama.

Međutim, nas današnje čitaoce vavilonska biblioteka fascinira kao proročka alegorija virtualnog sveta, nemerljivosti interneta, te džinovske mreže informacija i tekstova, koju filtriraju algoritmi tragača i po kojoj se gubimo kao utvare u lavirintu.

U iznenađujućem anahronizmu Borhes predskazuje današnji svet.

Priča sadrži, istini za volju, jednu savremenu slutnju: elektronska mreža, pojam koji sad nazivamo vebom, jeste replika rada biblioteka.

U počecima interneta pulsirao je san da se ohrabri razgovor celog sveta.

Trebalo je stvoriti putanje, avenije, vazdušne rute za reči. Svakom tekstu bila je potrebna odrednica – link – zahvaljujući kojoj bi čitalac mogao da je nađe na svakom računaru u svakom kutku sveta.

Timoti Džon Berners-Li, naučnik odgovoran za pojmove koji čine strukturu veba, tražio je nadahnuće u sređenosti prostora i lakom snalaženju u javnim bibliotekama.

Podražavajući njihove mehanizme, svakom virtualnom dokumentu dodelio je jednu jedinstvenu adresu koja je dopuštala da se do nje dođe s drugog računara.

Ta univerzalna šifra – na računarskom jeziku zvana URL – tačno odgovara onome što je signatura u jednoj biblioteci. Zatim je Berners-Li smislio protokol prenosa hiperteksta – poznatiji pod skraćenicom http – koji je kao kartica koju popunimo kad od bibliotekara tražimo da nam nađe željenu knjigu. Internet je emanacija biblioteka, umnožena, prostrana i eterična.

Zamišljam da je iskustvo ulaska u Aleksandrijsku biblioteku slično onome koje sam doživela kad sam prvi put zaplovila internetom: iznenađenje, vrtoglavica od nepreglednih prostora.

Čini mi se kao da posmatram putnika koji se iskrcava u aleksandrijskoj luci i žurnim korakom hita ka utvrđenju knjige, nekog sličnog sebi po čitalačkoj gladi, obuzetog, gotovo zaslepljenog uzbudljivim mogućnostima obilja koje se nazire s portika Biblioteke.

Svako iz našeg doba pomislio bi isto: nigde nije postojalo toliko informacija na jednom mestu, toliko mogućeg znanja, toliko priča uz koje bi se doživeo strah i uživanje života.

Papirusni svitak – fantastičan napredak

Vratimo se unazad.

Biblioteka još ne postoji.

Ptolemejeva razmetanja o velikoj grčkoj prestonici u Egiptu sudarala su se s prljavom stvarnošću.

Dve decenije po osnivanju, Aleksandrija je bila varoš u izgradnji naseljena vojnicima i mornarima, malom grupom birokrata u borbi protiv haosa i onom osobitom faunom trgovaca, prepredenjaka, zločinaca, pustolova i slatkorečivih prevaranata koji traže priliku u netaknutoj zemlji.

Ptolemej je odlučio da će se nastaniti upravo tamo, sa celim svojim dvorom, te da će najbolje naučnike i pisce epohe privući u tu pustaru na obodu ničega.

Za izgradnju svojih snova potrošio je mnogo, mnogo novca.

Ptolemeju nije ostao najveći, ali jeste najsočniji deo Aleksandrovog carstva.

Egipat je bio sinonim bogatstva. Plodne obale Nila davale su basnoslovne žetve žitarica, robe koja je omogućavala da se u to doba vlada tržištem kao što je to danas slučaj s naftom.

Osim toga, Egipat je izvozio materijal za pisanje koji se u to vreme najviše koristio: papirus.

Papirusna trska uranja korenje u vode Nila. Stabljika je debela kao čovečja mišica, a u visinu raste od tri do šest metara.

Od njenih savitljivih vlakana skromniji ljudi su proizvodili užad, asure, sandale i korpe.

Na to podsećaju drevne priče: od papirusa oblepljenog smolom i bitumenom bila je korpa u kojoj je majka na obalama Nila ostavila malog Mojsija.

U trećem veku p.n.e. Egipćani su otkrili da od te trske mogu da proizvode listove za pisanje, a već u prvom milenijumu svoj pronalazak su raširili među narodima Bliskog istoka.

Vekovima su Jevreji, Grci, a zatim i Rimljani svoju književnost pisali na papirusnim svicima.

Kako su se sredozemna društva opismenjavala i postajala složenija, sve više im je bio potreban papirus, pa mu je cena rasla prema potražnji.

Biljke je bilo vrlo malo van Egipta i, kao koltan za naše pametne telefone, postala je strateško dobro.

Stvoreno je moćno tržište kojim se papirus razvozio trgovačkim putevima preko Afrike, Azije i Evrope.

Egipatski kraljevi su prisvojili monopol na izradu i trgovinu listovima; stručnjaci za egipatski jezik veruju da reč papirus ima isti koren kao i faraon.

Zamislimo jedno radno jutro u faraonskim radionicama. Grupa kraljevih radnika dolazi u zoru na rečne obale da seče trsku, a tihi bat njihovih koraka budi usnule ptice koje uzleću iz trščaka.

Ljudi rade po jutarnjoj svežini i u podne u radionicu donose velike naramke trske.

Izvežbanim pokretima skidaju koru i seku trouglasto stablo na tanke trake od 30-40 centimetara dužine.

Na ravnu dasku postavljaju prvi sloj traka uspravno, a zatim na njega, pod pravim uglom, drugi sloj vodoravnih vlakana.

Drvenim maljem tuku dva spojena sloja tako da izlučeni sok deluje kao prirodni lepak.

Površinu listova ravnaju stružući ga plovućcem ili školjkama.

Na kraju, jednu u produžetku druge, površine papirusa lepe na ivicama smesom od brašna i vode sve dok ne dobiju dugačku traku koju zavijaju i tako čuvaju.

Obično je spajano dvadesetak traka, a ivice su pažljivo glačane da se dobije glatka površina po kojoj pisarev kalem ne bi zapinjao.

Trgovci ne prodaju listove, nego svitke; kome je potrebno da napiše pismo ili kakav kratak dokument, odseći će željenu dužinu.

Svici su široki između 13 i 30 centimetara, a dužina im se kreće najčešće između 3,2 i 3,6 metara.

Ali mogla je da se protegne do vrlo različitih veličina kao što naše knjige imaju različit broj stranica.

Tako je, na primer, najduži svitak u zbirci Britanskog muzeja, Harisov papirus, izvorno bio dug 42 metra.

Papirusni svitak je značio fantastičan napredak.

Posle vekova traganja za podlogama i pošto je čovek pisao na kamenu, glini, drvetu ili metalu, jezik je konačno pronašao svoj dom u živom materijalu.

Prva knjiga u istoriji nastala je kad su reči, tek ispisan dašak, pronašle utočište u srži jedne vodene biljke.

I nasuprot svojim nepokretnim i krutim precima, knjiga je otpočetka bila savitljiv, lagan predmet spreman za putovanje i pustolovinu.

Papirusni svici u sebi kriju duge rukopisne tekstove ispisane pisaljkom i mastilom: takav je izgled knjiga koje počinju da pristižu u novonastalu Aleksandrijsku biblioteku.

Pamćenje sveta

Vojskovođe Aleksandra Velikog posle njegove smrti ostale su začarane njime.

Tako je kralj Ptolemej hteo da mu decu podučava Aristotel kao što je podučavao Aleksandra.

No filozof beše umro godine 322. p.n.e, samo nekoliko meseci posle svog slavnog učenika.

Donekle razočaran što će morati da spusti merila, Ptolemej je poslao glasnike u Aristotelovu školu u Atini, u Licej, da u Aleksandriji ponudi izdašno plaćen posao najsjajnijim učenim ljudima tog vremena.

Dvojica od njih su prihvatila ponudu; jedan će obrazovati prinčeve, a drugi će organizovati Veliku biblioteku.

Novi poslovođa zadužen za nabavku i sređivanje knjiga zvao se Demetrije Faleronski.

On je izumeo do tada nepostojeće zanimanje bibliotekara.

U mladim godinama pripremljen je za intelektualne zadatke i zapovedanje.

Bio je učenik Liceja, a zatim je tokom deset godina učestvovao u vrtlogu politike.

U Atini se upoznao s prvom bibliotekom uređenom posredstvom primene racionalnog sistema: sa zbirkom samog Aristotela zvanog čitalac.

Aristotel se u više od dvesta rasprava bavio ustrojstvom sveta i njegovom podelom (na fiziku, biologiju, astronomiju, logiku, etiku, estetiku, retoriku, politiku, metafiziku).

Tamo, među učiteljevim policama i sred spokojstva pri svrstavanju, Demetrije je verovatno shvatio da je posedovanje knjiga vežbanje ravnoteže na labavom užetu.

Napor da se ujedine rasuti delovi univerzuma dok se ne obrazuje skup obdaren smislom.

Skladna arhitektura naspram haosa. Skulptura od peska. Jazbina u kojoj štitimo sve što se bojimo da ne zaboravimo. Pamćenje sveta. Lučki nasip protiv cunamija vremena.

Demetrije je u Egipat presadio model aristotelovskog mišljenja koji je u ono doba bio avangarda zapadnjačke nauke. Pričalo se da je Aristotel podučio Aleksandrijce kako da organizuju biblioteku.

Ova rečenica se ne može tumačiti doslovno jer filozof nikad nije putovao u zemlju Nila.

Njegov uticaj stigao je posrednim putevima, preko istaknutog učenika koji se iskrcao u mladom gradu bežeći od prepada politike. Međutim, uprkos dobronamernosti, Demetrije je na Ptolemejevom dvoru podlegao intrigama.

Učestvovao je u zaveri, pao u nemilost i bio uhapšen.

No njegov prolazak kroz Aleksandriju ostavio je trajne tragove. Zahvaljujući njemu u Biblioteci se nastanio jedan zaštitnički duh, duh Aristotela koji je strasno voleo knjige.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari