Seobe napaćenih duša 1

Od davnina do danas, jedno od najtežih pitanja koje muči ljudski rod jeste: “Šta je glavna odlika ljudske civilizacije?“

Optimisti će, sa velikim adutom u rukavu, reći – industrijske revolucije i nove tehnologije koje su iz temelja promenile, i danas menjaju svet. Tačno, roboti koji su svakog dana sve savršeniji preuzeće koješta u svoje mehaničke ruke i zameniti čoveka u mnogo čemu, a on će se, možda, već za par decenija nastaniti na Mesecu i približiti drugim planetama koje bude ocenio mogućim za život.

A šta ćemo sa suživotom na ovoj planeti? Kakogod prethodno bilo neporecivo, isti optimisti ne mogu da negiraju da su, više od svakog napretka, ljudsku civilizaciju obeležili mržnja, ratovanja i haos. Visokosofisticirani um Zemljana, koji je stvorio najvrednije tekovine, istovremeno je tvorac najnehumanijih, najnecivilizovanijih nepočinstava koja se nemilosrdno usavršavaju i sprovode nad drugima koji ne mogu da se brane.

Koliko je harmoniju međuljudskih odnosa teško ostvariti, a još teže održati je, toliko ju je, bezmalo dok se trepne, lako uništiti. Zašto, i u ime čega čovek ispoljava tu sadističku potrebu da svoju snagu demonstrira nad nemoćnim? Ovom zagonetkom se filozofi bave od antike do 21. veka, a pisci ili raščlanjuju njene aspekte ili je sveobuhvatno posmatraju kroz vreme i istoriju, tražeći u korenu opšte neljudskosti nepromenljivi obrazac ljudskog ponašanja.

Tim, težim putem krenuo je Tomislav Osmanli, jedan od najboljih savremenih makedonskih pisaca, a knjiga u kojoj pratimo tragove njegovih koraka je roman Iza ugla (Albatros Plus, 2017). Osmanli (Bitolj, 1956) je našim čitaocima poznat po romanu XXI (Dereta, 2015), a ove godine u izdanju Prometeja iz Novog Sada izašla mu je Zbir-ka-priča, sa podnaslovom Elegije i groteske. Apsurdi u prozi; sve tri knjige sjajno je sa makedonskog na srpski preveo Zoran Ž. Paunović.

Roman Iza ugla zamišljen je ambiciozno, i dosledno je ostvaren kao polifono delo, sa devet tokova priče i blizu pedeset pet likova, od kojih svi savršeno funkcionišu samostalno, ali i u jedinstvu. Ono što im daje sklad i uravnoteženost jesu ideje jednog od najznačajnijih filozofa antičkog doba, Pitagore, koji je izveo korenitu promenu stava o duhovnom biću: za Pitagoru ono nije smrtno, već u telu boravi samo privremeno, a cilj njegovog trajanja u tom trošnom ramu jeste da stremi ostvarenju moralnog, za šta će u narednim životima biti nagrađivan. Stari filozof i matematičar time je oblikovao ideju o metempsihozi, stalnim inkarnacijama duše čije seobe imaju za cilj da se usavrše i ostvare harmoniju sveta.

Shodno tome, a uzimajući Pitagoru i njegove učenike kao simbol trajanja te usklađene simetrije koja vlada kosmosom, Osmanli ideju o metempsihozi ugrađuje u svoj roman Iza ugla tako što duše antičkih mislilaca ulaze u tela današnjih ljudi, uglavnom uzaludno pokušavajući da im otvore oči i ukažu na najbitnije načelo našeg postojanja, a to je uravnoteženost sopstva sa principima dobra.

Radnja romana teče od Balkana i Evrope do Rusije i Amerike, a vremenski je ograničena antičkim dobom i poslednjom godinom 20. veka, obeleženom NATO bombardovanjem SRJ, tom surovom završnicom građanskog rata koji je etničkim čišćenjima u Bosni i na Kosovu stavio tačku na postojanje SFRJ.

U toj godini Osmanlijevi junaci su: profesor nacrtne geometrije u Skoplju; članovi skopljanske porodice u kojoj je sin kompjuterista simbol novih (izgubljenih) generacija, a otac (izgubljenih) u prošlosti hipi pokreta i rokenrola; američki kaplar koji iz vojne baze u Avijanu preko satelitskih snimaka prati bombardovanje SR Jugoslavije, voajerski zumirajući ceo svet, pa i svoju devojku koja ga u Americi vara; tu su, naravno, i članovi najužeg dela Saveta za spoljnu politiku SAD, oni moćnici koji zbog ličnog profita otvaraju i zatvaraju ratne frontove u svetu dok im se pred očima, u rođenoj zemlji, dešavaju masakri poput onog u Kolumbajnu.

Pa zar ta poslednja zima 20. veka jednom moralnom filozofu iz antičkog doba, za koga sledbenici tvrde da je bio prosvećeni državnik i učitelj političkog života, nije izazov da svet upozori na opšte posrnuće? Mogu li Pitagorina duša, i duše njegovih učenika zastrašenih budućnošću da spasu šta se spasiti može tako što će današnjim ljudima uporno šaputati da hrle ka provaliji? Roman Tomislava Osmanlija drži upravo taj strah od onoga što se približava, što stoji iza ugla, što – ako oslušnemo istoriju možemo izbeći.

Zato nam je potreban oslonac, zato se Pitagora i duše koje ga prate sele iz svog vremena u 21. vek ne bi li nas dozvali pameti da spremni dočekamo ono što nam stiže.

Osmanli zadivljujuće suvereno ukršta živote svojih junaka sa idejama pitagorejskog bratstva. Zaista, ali zaista se retko nailazi na roman u kojem gotovo da ne postoji višak; sve je u savršenom skladu sa osnovnom humanističkom zamisli o životu bez moćnika koji vladaju drugima.

Tako ozbiljnu temu pisac je, pretresajući Balkan odakle se osnovna priča razvija i koncentrično širi kroz prostor i vreme, začinio detaljima kakvi su kritički odnos prema neodesnici; prema tranziciji najizopačenijeg tipa u bivšim istočnim zemljama u kojima se rađaju novi bogataši, i večni siromasi spremni da žrtvuju deo sopstvenog tela kako bi porodici priuštili neku crkavicu; prema carstvu osame i iluziji ljubavi.

Da bi umanjio gorčinu svoje proze Osmanli se sjajno brani humorom kojim senči ono što se događa njegovim junacima, u suštini sve samim usamljenicima. Taj humor čas pršti, čas je zatomljen, ali je uvek prisutan kao odgovor na strahote kojima svedočimo ovde, svuda i sada u svetu što, uprkos svekolikom duhovnom i materijalnom razaranju, i dalje opstaje kao amalgam dragulja <I>duha civilizacije<I>.

Složeni roman Iza ugla Tomislava Osmanlija odlikuju prefinjeni, otmeni stil, mudro osmišljene duge rečenice za čiju je lepotu na srpskom svakako zaslužan i prevodilac; imaginacija, duhovitost, erudicija, gotovo filmska promena vremenskih planova, brzina kojom se smenjuju scene pod budnom pažnjom pisca… sve su to osobine ovog dela koje je dodatno obogaćeno umnim esejističkim pasažima o filozofiji, matematici i književnosti.

I, šta na kraju u ovom egoističnom svetu pruža utehu? Preobraćenje sopstva van svake sumnje, na koje će nas uvek opominjati apokaliptična scena pomračenja sunca nad Ženevom, u kojoj na tamnom nebu šagalovski lete jata duša svih nevinih žrtava Starog i Novog kontinenta, kroz svoje večne inkarnacije „potvrđujući na taj način da je ovo jedan, iznenada smanjen i, u suštini, nepromenjen svet podjednako napaćenih duša“. Onih koje su već Iza ugla, očekujući nas, urazumljene.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari