Simbol stradanja hrvatskih Židova 1

Povjesničarka Martina Bitunjac, danas profesorica nasveučilištu u Potsdamu i suradnica poznatog centraeuropsko-židovskih studija Moses Mendelssohn, objavila je u Leipzigu (2019) knjigu naslovljenu Lea Deutsch, dijete glume, glazbe i plesa, koju je dvije godine poslije, dakle, ove 2021, pod istim imenom u hrvatskom prijevodu tiskao ugledni i agilni zagrebački nakladnik Srednja Europa.

A, radi se o kratkoj, ali nadasve upečatljivoj biografiji zagrebačkog čuda od djeteta, aškenaskoj Židovki Lei Deutsch, koja je iznimnim glumačkim talentom, plesnim vještinama i zvonkim, melodičnim glasom 1930-ih godina oduševljavala publiku diljem Jugoslavije.

Tadašnji zagrebački i beogradski tisak se naprosto natjecao tko će je više pohvaliti i počastiti bogatijim epitetima, a svi su unisono naglašavali s kakvom se „začuđujućom prirodnošću i samopouzdanjem“ kreće scenom, jer ne zaboravimo: radilo se o djevojčici s navršenih desetak godina života koja je već suvereno vladala pozornicom i jasno nagovještavala kaka pred njom stoji velika međunarodna karijera, jer pljuštale su ponude raznih svjetskih filmskih studija i velikih teatarskih kuća iz Pariza, Tel Aviva, Amerike…

Svi su je zvali da u njihovoj sredini nastavi daljnje školovanje, usavrši francuski, engleski i(li) hebrejski jezika obečavajući joj umjetničku slavu i sjajnu, materijalno dobro zbrinutu budućnost.

Međutim, sve ove primamljive ponude Leini roditelji su odbijali smatrajući je premladom da je samu „puste u bijeli svijet“, te da još ima dovoljno vremena o svemu kasnije odlučiti.

Ali, izbijanje rata 1939. dramatično je izmjenilo povijest svijet, a samim time i usud Lee, njene obitelji i naroda kojem je pripadala.

U devet godina svog umjetničkog djelovanja Lea Deutsch (rodila se 1927. a prve korake na sceni učinila je 1929) odigrala je niz glavnih i sporednih uloga (glumeći i dječake i djevojčice) s najvećim glumačkim zvjezdama toga doba; nastupala je u kazališnim ili radio inscenacijama Molierea, Kästnera, Hauptmanna, Nušića, Tolstoja, Ivane Brlić-Mažuranić, u operetama Emmerica Kalmana (Grofica Marica), a s navršenih deset godina pratila je slavnu divu Zinku Kunc u operi Oganj Blagoja Berse.

Gdje god nastupala Lea je bila atrakcija; prigodom nastupa na kazališnim daskama koje život znače u Beogradu publika ju je frenetično pozdravila; za cijelog boravak u glavnom gradu Kraljevine Jugoslavije obožavatelji su je pratili praktički na svakom koraku.

Tout Beograd se od prve zaljubio u malu Leu, naravno, ljubav je bila obostrana. Međutim, nakon što su nacisti umarširali u Zagreb i instalirali marionetsku NDH i ustašku vlast, koja je po uzoru na Berlin uvela rasne zakone sve se stuboko promijenilo.

Lea je posljednji put pred zagrebačkom publikom (i uopće na sceni) nastupala u kazališnoj predstavi 15. ožujka 1941; nakon toga bilo joj je kao Židovki zabranjeno, ne samo bavljenje glumom, već i sam pristup u kazalište, što ju je psihički slomilo. Jednostavno nije mogla shvatiti da joj se zbog monstruoznih rasnih zakona brani baviti onim što najbolje zna i što najviše voli.

Roditelji su pokušali sve kako bi raznim vezama i intervencijama omekšali ustaški režim da joj dopusti nastupati, čak su je preveli i na rimokatoličku vjeru, ali uzalud.

Ubrzo se Lein otac Stjepan morao početi skrivati, jer mu je prijetila deportacija u logor i čistim je čudom živ dočekao kraj rata, za razliku od svoje supruge Ivke, koja je u svibnju 1943. bila zajedno s Leom i njenim mlađim bratom Sašom uhićena, a potom i deportirana u Auschwitz; odmah po dolasku u logor majka i sin su skončali u plinskim komorama, a mala Lea se tijekom transporta ugušila u jednom od pretrpanih stočnih vagona. Imala je tek šesnaest godina.

Mnogi su Lein tragičan usud, koja je gotovo sedamdeset godina bila posvema zaboravljena u zemlji u kojoj je rođena, iako je njena popularnost prije rata bila enormna, a lik krasio naslovnice brojnih zagrebačkih, beogradskih i sarajevskih novina i magazina, uspoređivali sa Annom Frank i to ne bez razloga.

Obje su bile mlade djevojke, Židovke, tragično su skončale od ruku nacističkih zločinaca; od cijelih obitelji preživjeli su im samo očevi, a Anna i Lea su, svaka na svoj način, iza sebe ostavile značajan trag.

Iako praktički djevojčice, Dnevnik A. Frank (p)ostao je civilizacijskim svjedočanstvom kolektivne memorije stradanja Židova u Holokaustu, a Lea, naša Shirley Templesvojim je glumačkim umjećem ostvarila nezaboravne uloge; međutim, obje su u novodobnoj RH, dakle od 1990-ih godina pa do danas ostale skrajnute.

DnevnikA. Frank je (bio) izbačen iz školske lektire, a o Lei se i nadalje intenzivno šutjelo; dugotrajan se i mučki zaborav nastavio i to samo stoga jer se na perfidan način: programiranim zaboravom, falsificiranjem prošlosti i bezočnim lažima pokušava(o) rehabilitirati ustaški režim i time iznova, po drugi puta ubiti i poniziti žrtva.

M .Bitunjac je zapisala: „Kratki život Lee Deutsch ne pripovijeda samo priču žrtve Holokausta, već i priču iznimne glumice i njezinog umjetničkog okruženja. To je priča o borbi za preživljavanje u neljudskim vremenima, o birokratima i zločincima odanim sustavu, ali i o ljudima koji su pokazali građansku hrabrost i suprotstavili se ustaškom režimu“.

Stoga ne čudi što je prvi kamen spoticanja (Stolperstein, tj. projekt poimeničnog obilježavanja žrtava Holokausta koji je osmislio njemački umjetnik Günter Deming) u Zagrebu postavljen (na žalost, tek u jesen 2020) i to upravo ispred kuće u kojoj je živjela Lea Deutsch.

Dosad je tih malih, mjedenih pločica ugrađenih u pločnik u znak sjećanja na žrtvu postavljeno gotovo 80 tisuća, na više od 2.000 lokacija (najviše u Berlinu i Beču) diljem Europe, ali u nas, u RH prva tek prošle godine, iako je u prijeratnom Zagrebu živjela velika, bogata, kulturna i ugledna židovska zajednica sa više od deset tisuća članova koja je gotovo potpuno uništena u Holokaustu