Šta da rade Evropljani rođeni sedamdesetih? 1

Kada posmatram u vremenskom retrovizoru – što ne volim – vidim upropašćenu deceniju. I osetim bes.

Pre deset godina osećali smo da postoji rizik opadanja i shvatali potrebu da se deluje, ali nismo mislili da će do marginalizacije naših zemalja doći ovako brzo.

Nismo mislili, takođe, da će poriv da se svako okrene sebi i nacionalistička orijentacija imati toliku snagu.

„Vreme zaključaka je prošlo. Vreme je da se pređe u akciju“, napisali smo 22. aprila 2004. sa Enrikom Letom i predstavnicima te generacije koja se pokrenula u 1989. godini, u vreme rušenja Zida.

Šta smo od tada uradili kako bismo promenili stanje? Ništa ili vrlo malo.

Zbog nemogućnosti da se realizuje ideja o spoljnoj evropskoj politici, kako su to pregledali filozofi Derida i Habermas pre deset godina, više nijedna naša država nije dovoljno uticajna na međunarodnoj sceni.

Bez obzira na kontroverzne napore gospođe Ešton, mi smo postali zanemarljiva sila.

Još imamo vojnu odbranu, ali s kojim ciljem? Jedna država poput Francuske ima jedva toliko mogućnosti da može intervenisati u Maliju.

Zbog nejedinstva, nismo bili u stanju da stvorimo veliku evropsku firmu za proizvodnju namenjenu evropskoj odbrani.

I dok je odbrana u SAD ili Kini veliko sredstvo za razvoj inovacija i eksperimentisanje sa novim tehnologijama, dok njeno finansiranje omogućava stvaranje brojnih naprednih i moćnih preduzeća, mi smo sami sebe sprečili u Evropi da se uradi to isto, ograničavajući značajno našu sposobnost za rast i inovacije.

Nova industrijska revolucija se priprema i mi – objedinjeni – imamo tehnološke sposobnosti da preuzmemo njeno vođstvo.

Od šest ključnih glavnih tehnologija budućnosti mi smo najčešće najbolji u fundamentalnim istraživanjima.

Ali pošto ne postoji dovoljno investicija, kao ni želje za objedinjavanjem u cilju postizanja kritične mase, na putu smo da promašimo metu na način kako se to već desilo sa internetom.

Kako u takvim uslovima da se stvore poslovi budućnosti koji će pružiti nadu desetinama miliona mladih na kontinentu koji danas više nemaju perspektivu za budućnost?

Odustali smo od naših velikih namera i civilizacijskih ciljeva baš u trenutku kada samo mogli da uspemo.

Samit iz Kopenhagena u 2009. godini je bila velika prilika da se cela planeta angažuje za postizanje konkretnih i jasnih ciljeva na smanjenju gasova koji izazivaju efekat staklene bašte, kao i za razvoj obnovljivih energija koje manje zagađuju kako bi se omogućilo održiviji razvoj cele planete.

Sve je odloženo na „grčke kalende“.

Evo kako već više od dvadeset godina Evropljani deluju još od samita u Riju 1992. godine.

U poslednjem trenutku – i to i pored podrške javnosti na kontinentu koja je spremna da podrži napore uprkos krizi – mi dolazimo podeljeni.

I vrhunac sramote, nove sile, poput Kine i Brazila, dogovaraju sporazum sa Amerikancima, a da nas nisu ni pozvali za pregovarački isto.

Drugi osnovni princip je pogažen: ljudsko dostojanstvo i druga ljudska prava, posebno privatnost korespondencije i poštovanje privatnog života, čija zaštita je u centru naše demokratije u Evropi još od kraja Drugog svetskog rata.

U proleće 2013. saznajemo, zahvaljujući hrabrosti mladog američkog informatičara Edvarda Snoudena, bivšeg radnika NSA, da smo potencijalno svi pod prismotrom od strane tajnih američkih službi, uz manje ili više izričitu saglasnost naših nacionalnih lidera.

Tako smo postepeno popuštali na svim pitanjima koja su činila naše razlike i specifičan identitet.

Moja generacija je rođena u isto vreme kada i kriza 1973. godine.

Evo kako smo u tome već četrdeset godina i još nam serviraju iste recepte. Više nego što je reč o ekonomskoj i socijalnoj krizi, trenutak je da priznamo da živimo društvenu krizu, krizu zajedničkog smisla, pa možda i krizu civilizacije.

Pratimo, poput nekog belog medveda na santi leda koji se topi, promene našeg sveta bez presedana i pitamo se šta će se dogoditi.

Ciklus izlaska Evropljana iz istorije koji je otpočeo sa ratom 1914. dolazi do svog kraja.

Ovo je kraj zapadne dominacije svetom, mi smo blokirani i potpuno destabilisani, nesposobni da se uključimo u budućnost na osnovu vrednovanja naših uspeha koji su bili izuzetni u Istoriji.

Tokom dve poslednje decenije Evropljani su ipak postigli značajne uspehe.

Niko nije verovao da će Evropska unija biti u stanju da mirno objedini pod svojom zastavom pola milijarde muškaraca i žena, da stvori prostor najnaprednijih sloboda i prava u istoriji i da postane najmoćnija ekonomska sila u svetu.

Malo ih je verovalo da će evro uspeti da se dugotrajno dokaže kao druga valuta na svetu, dovodeći u pitanje neupitnu hegemoniju dolara.

Naši lideri su se transformisali u upravnike svakodnevice.

Ne uspevajući da zajednički iskoriste naše prednosti i da stvore jedno novo društvo, na način na koji su to uradili njihovi prethodnici nakon Drugog svetskog rata, naši politički i ekonomski, a često i intelektualni lideri, hvalili su nam sukcesivno modele razvoja koje je trebalo imitirati, a koji su se jedan za drugim urušili.

Tako su, jedni za drugim, hvaljeni model Velike Britanije, zatim Irske i Španije. A danas imamo slučaj Nemačke, kod koje se već vide nedostaci.

Niti jedan jedini put, u toku ovih 25 godina, nisu seli za sto tokom nekoliko dana, kako bi razmotrili šta se dešava i kako bismo mogli obnoviti jedan vid napretka.

Nikada nismo bili ovoliko zaduženi i nikada nisu bile tako loše prognoze za jednu deceniju bez rasta.

Uzvikujemo glasno da je došlo do obnove čim vidimo nekoliko decimala pozitivnog rasta, kao da oni mogu da reše problem nezaposlenosti i da smanje dug.

Odbijamo da usaglasimo odluke i sredstva evropskih država, umesto toga, tražimo najmanji zajednički imenitelj u okviru diplomatske igre kako bismo održali iluzije o suverenitetu.

I ni jednom nismo imali vremena za zajedničko razmatranje iako postoji hitnost da se zajedno izgradi neki alternativni model.

Eto gde smo danas i eto šta podriva naše demokratije i hrani populističke pokrete koji mogu samo da predlože rešenja od prekjuče.

Negirajući realnost, izbegavajući da budemo kolektivno ponosni na naše uspehe, mi smo ubrzali naš pad.

„Nisu okolnosti te koje oblikuju ljude, nego su ljudi oni koji oblikuju okolnosti“, napisao je Bendžamin Dizraeli razmišljajući o temi državnika.

Početkom veka, sa Evropskim konventom, imali smo vanrednu priliku da stvaramo pravu evropsku demokratiju i da nastavimo da gradimo budućnost kako je naša judeo-hrišćanska civilizacija, kao nastavljač grčko-rimskog sveta, činila hiljadama godina.

Mi smo izmislili demokratiju, res publica, napredak, državu, naciju, državljanstvo, ljudska prava…

Bili smo u mogućnosti da gradimo pozitivan produžetak naše istorije i mislim da smo za to još sposobni.

Građani su za to bili spremni.

Imali su veće poverenje u zajedničke evropske institucije nego u vlastite nacionalne institucije.

Ovakvo stanje je bilo nepodnošljivo za naše upravljače jer je dovodilo u pitanje njihovu vlast izgrađenu na nacionalnoj osnovi, dok je vrlo malo njih imalo i evropsku sudbinu.

„Ne seče se grana na kojoj se sedi“, kaže stara poslovica, ali šta se dešava kada drvo umire jer je teren na kome se ono nalazi počeo da se suši?

Nije se to dopadalo nijednom broju intelektualaca čiji je uticaj bio ograničen na nacionalne okvire.

Angažujemo se kako bi stvorili prostor za ideje, debate i evropsku demokratiju, pisali su naši prijatelji Derida i Habermas. Treba da imamo hrabrost da se angažujemo, dodala je pre nekoliko godina Sintija Fleri.

Za dvadeset pet godina angažovanja nikada nisam imao utisak da su generacije na vlasti u nama videle snagu budućnosti za ovaj kontinent.

Nijednom, u četvrt veka, nismo bili suštinski konsultovani o tome kako vidimo budućnost.

Da li bismo izveli revoluciju?

Možda.

Nismo je izveli jer smo bili suviše lepo vaspitani, suviše pristojni, stalno čekajući naredne izbore, u nadi da će nove vođe odrediti nove, ambicioznije i originalnije ciljeve.

Danas se generacija kojoj pripadam nalazi na raskršću.

Predugo smo trpeli težinu generacije koja nam je prethodila, bez mogućnosti da se emancipujemo.

Generacija za koju mnogi od nas misle da nas je izdala bila je u potpunosti svesna odluka koje je trebalo doneti kako bi se očuvala budućnost.

Ali umesto toga – da li zbog nedostatka hrabrosti ili zbog konformizma – odluka je odložena za „grčke kalende“.

Dolazimo na sredokraću života, kada postepeno naša generacija preuzima uzde političke, ekonomske i društvene vlasti.

Ona takođe zauzima svoje punopravno mesto u okviru idejnih debata ili u naučnoj oblasti.

Odlučujuće je pitanje za nas – na koje još nismo odgovorili – da li skupa možemo da damo zajednički smisao kontinentu i da obnovimo našu demokratiju, kako bismo u svoje ruke preuzeli budućnost.

Ovaj kontinent i dalje poseduje brojne adute, snažne vrednosti, velike talente, različitosti i ogromna kulturna bogatstva – da li ćemo znati da ih iskoristimo u korist zajedničkog obnovljenog projekta?

Da li moja generacija ima posebnu odgovornost?

DA, definitivno, jer ona pristiže u vreme tranzicije, sada kada bi trebalo povezati prošlost i budućnost.

Mi smo generacija iz doba pada Berlinskog zida koja još u sebi nosi sećanje na jučerašnji svet, izgrađen na strahu od atomske bombe i na užasu rata koje su nam preneli naši dedovi i bake.

Mi smo prva generacija epohe interneta, spretni sa ovim tehnologijama, ali sposobni da zadržimo kritički distancu prema njima.

S padom Berlinskog zida naša generacija deli sa celim kontinentom jedan od najjačih pozitivnih momenata istorije koji je lično proživela. Ona čuva svest o krhkosti demokratije.

Ona je svesna nesavršenosti organizacija i zna da je našim zemljama, kao i našim firmama, potreban pokret, mobilizacija, smisao, kao i inkluzivnost, kako bi održale koheziju i napredovale.

Ona takođe razume da se uspeh meri na duge staze, i da se zasniva na kapacitetu da se odrede kratki, srednji i dugi rokovi.

Ona smatra da su različitosti i jednakost neophodni za demokratiju, ali da demokratija nije cilj za sebe, da se ne ograničava na jedne izbore, nego da je to suštinski kolektivni i participativni proces kojim se definiše zajednička budućnost i rešavaju konflikti i krize.

Ona je takođe svesna da se demokratija dešava, kako na lokalnom, tako i na nacionalnom nivou, kako na evropskom tako i na globalnom nivou – zavisno od teme.

Ali ponekad moja generacija nije konzistentna.

Znamo da sistem u kome smo obrazovani nestaje i da je neophodno da se ponovo razmisli o tome šta je „zajedničko dobro“ da se podstakne duh otvorenosti, saradnje i uzajamnosti.

Svesni smo da je reč o preduslovu kako bismo svi napredovali.

U isto vreme, često doprinosimo produžavanju sistema, jer u svakodnevici biramo egoizam i profit na kratke staze, što samo na rečima osuđujemo, čime dajemo ne baš lep primer sledećoj generaciji – onoj naše dece – koja nam veruje.

Da li će moja generacija biti u stanju da prevaziđe ove suprotnosti?

Da li će biti dovoljno hrabra i odlučna da primeni principe odgovornosti, akcije, jednakosti i kohezije u koje bi trebalo da veruje?

Da li će znati da zamisli budućnost koja bi nas kolektivno pokrenula? Evo njenog velikog izazova, koji je takođe izazov za naš kontinent. Izazov na koji će moći da odgovori samo skupa sa generacijom koja nam prethodi i sa onima koji nas slede.

Na nama je da sada napišemo nastavak istorije.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari