Što je obilježilo prvu godinu mandata Zorana Milanovića? 1Foto: EPA-EFE/ FILIP SINGER

Nedavno se navršila godina dana predsjedničkog mandata Zorana Milanovića (18. veljače 2020. na skromnoj svečanosti na Pantovčaku, peti po redu šef hrvatske države prisegnuo je na dužnost), koji se tijekom kampanje javnosti predstavljao kao političar s karakterom, što mu je na koncu i osiguralo pobjedu nad dotadašnjom predsjednicom RH, ni po čemu pamtljivoj Kolindi Grabar Kitarović.

Svojim je biračima u inauguralnom govoru obećao, svijestan Ustavom ograničenih ovlasti u obnašanju funkcije koju je preuzeo, kako će se ponašati kao pravobranitelj svih građana (koji jesu i onih koji nisu glasovali za njega) i uistinu nije ih iznevjerio, ali otvoreno je pitanje: je li mogao i trebao (u)činiti više i bolje?

Bez dvojbe, pravodobno je reagirao na čitav niz ključnih društvenih pitanja i problema, ali jednako tako znao se (iz)gubiti u marginalnim i nepotrebnim sukobima, jalovim svađama i polemikama s osobama koje bi mu stale na žulj, ili s kojima je imao stare, neraščišćene račune, pa se često činilo kako mu je više stalo do nadmudrivanja ili liječenja osobnih frustracija, nego li do rješavanja merituma stvari o kojim se raspravljalo.

S pravom je kritizirao brojne negativnosti i deformacije u radu Plenkovića i njegove vlade, kao i ostalih važnih državnih institucija, neprihvatljivo ponašanje visokopozicioniranih dužnosnika, političke zlouporabe i pogodovanja na štetu javnog dobra i interesa…

Ali, koliko god precizno pogađao metu, zahvaljujući fajterskom karakteru i ponašanju ponekad nije znao stati kada bi se s nekim dohvatio u klinč, nije znao (pre)stati s (dis)kvalifikacijama, pa čak ni onda kad je očevidno radio u korist vlastite štete.

Ili, kada bi petljao opravdavajući druženje s nekim opskurnim likovima kojima naprosto nije mjesto u pristojnom društvu.

U svakom slučaju svojim istupima nikog nije ostavljao ravnodušnim, a i sam je često naglašavao kako je „politika gruba igra i nije za kilavce“.

Jedni mu takvo ponašanje honoriraju, držeći njegovu beskompromisnu otvorenost najvećom vrlinom, dok je za druge upravo to najveća mana i dokaz bahate agresivnosti, pretjerane prepotentnosti, te narcisoidnog razmahivanja intelektualnom superiornošću i obrazovanjem; o svemu, pa i onome što nema pojma, ima vlastito mišljenje, od kojeg ne odustaje čak ni onda kad se evidentno nađe u raskoraku s činjenicama.

Tim gore po činjenice.

Milanović je sklon populizmu, ali ga još uvijek zna prihvatljivo dozirati; svijestan je opasnosti takvog laviranja, ali uzda se u svoj instinkt i vještinu improvizacije.

Svi se slažu: Milanović je osebujan političar, ne ustručava se reći ono što misli, ne bježi od konfrontacija, i (samo) naizgled, za razliku od tipičnih političara ne vodi računa o rejtingu, što je sve doprinijelo da ga sve više uvažava i umjerena desnica.

Iako je Milanović na Pantovčak došao kao kandidat ljevice, bez ogleda što jasno afirmira vrijednosti antifašizma i osuđuje relativizaciju ustaštva, uključujući i pozdrav Za dom spremni (za koji ljuta desnica tvrdi kako je u tzv. Domovinskom ratu očišćen od ustaških natruha), što demonstrativno odbija sudjelovati na državnim ceremonijam (Okučani, Zadar) pod ustaškim znakovljem, svojom suverenističkom politikom, na tragu Franje Tuđmana, paradoksalno, ali istinito stekao je simpatije širokog centra, ali i dobrog dijela desnice.

Ljevicu to ljuti, ali se zasad suspreže od otvorennih kritika, svijesna kako joj je u krizi u kojoj se nalazi, posebice SDP, Milanovićev zaštitni kišobran i te kako potreban.

Međutim, neke predsjednikove poteze čak ni oni ne mogu bagatelizirati: dodijela odlikovanja brigadiru HVO Miji Jeliću, kojeg je BiH tužiteljstvo optužilo za ratne zločine nad Bošnjacima, a kojeg u Hercegovini slave kao heroja, protumačeno je kao truli kompromis smišljen za pridobijanje hrvatskih birača u dijaspori.

Međutim, Milanović se ne obazire na kritike, ni s lijeva, niti s desna, vozi po svom balansirajući na često teško vidljivoj granici patriotskog i nacionalističkog; vješto se distancira od svih krajnosti i unutar nacional-liberalnog centra gradi svoju poziciju pripremajući se za slijedeće predsjedničke izbore, neprestano ističući kako iznad i prije svega preferira nacionalne interese.

I uspio je u onome što nikomu prije njega nije uspjelo na hrvatsko političkoj sceni: (p)ostao je prihvatljiv i na desnici i na ljevici, dakako ne iz istih razloga.

Novom čelniku SDP, Peđi Grbinu, brojni Milanovićevi potezi ne idu pod kapu, ali izuzev blagih ukora ne usuđuje se oštrije istupiti, jer u borbi za biračko tijelo (od centra ka ljevici) sa zeleno-lijevom koalicijom Tomislava Tomaševića (lider nove saborske platforme Možemo), koja  opasno ugrožava primat socijaldemokrata, aktualni predsjednik RH, tj. njegovo političko nasljeđe kao bivšeg šefa stranke i premijera esdepeovske vlade još uvijek mu je najjači (pred)izborni adut.

Spomenuti Tomašević, najozbiljniji kandidat da na skorim lokalnim izborima pobjedi u trci za mjesto zagrebačkog gradonačelnika krupnim koracima grabi naprijed slabeći tako SDP utvrde što zapravo ne odgovara Milanoviću, koji bez socijaldemokratske logistike teško da se može na kvalitetan način upustiti u borbu za obranu svog mandata.

A za Domovinski pokret Miroslava Škore, pa čak i Most, klerikalnu soft verziju HDZ, sve što slabi Plenkovićev HDZ posvema je prihvatljivo, a Milanovićevi česti fajtovi s aktualnim premijerom im tu dolaze kao naručeni.

Ali, iako se Milanović zna dohvatiti s Plenkovićem, zapravo oko suštinskih stvari, u ovoj međusobno tvrdoj kohabitaciji i nema većih razmimoilaženja.

Kad zaključi da mu je to oportuno, Milanović je krajnje kooperativan s vladinim odlukam (recimo nabavka vojnih aviona), opravdavajući to nacionalnim interesima, pa tako svijestan nezadovoljstva građana u vrijeme pandemije kovida 19 i dramatičnim nedostatkom cijepiva da se širenje virusa obuzda, a još i više nemoralnim zlouporabama prekorednog cijepljenja privilegiranih, te nemoći i nesposobnosti Vlade RH da spriječi ove sramotne rabote i osigura potrebne količine vakcine, zna oštro pecnuti odgovorne riječima kako se tu radi o tipično balkanskoj muljaži, ili da bi on, u ovoj teškoj situaciji, ako treba cjepivo nabavio i od čečenske mafije kako bi osigurao zdravlje nacije, ali to je samo slikovita retorika, koja dobro zvuči; međutim puka osuda nije dovoljna.

Treba učiniti korak više i dalje, ali barem zasad predsjednik države se od toga suzdržava i drži po strani.

U najtežoj godini za RH od rata naovamo, Milanović svijestan da moć i vlast ne stanuju na Pantovčaku, već u premijerovim Banskim dvorima, pazi da se prikaže kao konstruktivni, strog, ali pravedan vladin partner i Plenkoviću stavlja do znanja, kako mu, posebice u kriznim vremenima ne želi stvarati i(li) otežavati probleme.

Međutim, ne želi ni popuštati u stvarima gdje su mu Ustavom jasno zajamčene ovlasti, kao što su to pravo i dužnost da Saboru predloži svog kandidata za izbor predsjednika Vrhovnog suda RH, a što mu to Plenković osporava pozivajući se na zakonske akte.

Kako će ovaj rat svršiti, teško je prognozirati, ali gotovo je sigurno da Milanović neće popustiti i to s pravom, jer se očevidno, providnim manevrima želi derogirati Ustav.

Dodatno ulje na vatru, Milanović je dolio ignorirajući sahranu Milana Bandića, nedavno preminulog gradonačelnika Zagreba; dok je tout hrvatski političko-kriminalni milje ridao suze nad „velikim čovjekom i dobrim duhom grada“, a zapravo notornim kriminalcem i mafijaškim bossom, na čijoj su sahrani, što je znakovito, bili i premijer i šef Sabora; dok su se masovno i bezočno kršile sve propisane epidemiološke mjere, predsjednik države je odbio sudjelovati u ovoj ljigavoj šaradi kiča i licemjerja, formalno uputivši samo krajnje suhoparno skrojenu sućut.

Što se tiče vanjske politike, Milanović nije ostvario dojmljive rezultate; svakako to se može opravdati pandemijom, ali ipak samo donekle, posebice na planu njegovih prioriteta, a to su nedvojbeno BiH i Srbija.

Tema ravnopravnosti Hrvata u BiH, za Zagreb je od presudne važnosti; Milanoviću je jasno da bez suradnje s šefom hercegovačkog HDZ, kompromitiranim Draganom Čovićem (kojem je, nema tomu dugo, Zagrebačko sveučilište dodijelilo počasni doktorat, što spada u sramotnije poteze ove nekada časne institucije) neće polučiti nikakve rezultate, ali istodobno je svijestan u kakvu se delikatnu situaciju osobno stavlja kad takvom liku (kojem se i sam Tuđman izrugivao, jer se ovaj fetivi Hrvat u bivšoj državi potpisivao ćirilicom) pomaže u pregovorima s Dodikovim separatistima i Izetbegovićevim unitaristima.

Srbija i Vučić su posebno poglavlje; Zagreb i Beograd, sa, ali i bez EU upućeni su jedni na druge.

Bez suradnje nema mira, ni stabilnosti u regiji, ali dok je Vučić na vlasti nekog većeg napretka neće biti; uostalom jasno je da ulazak Srbije u EU prije svega ovisi o RH, odnosno srbijanski put u Bruxelles isključivo vodi preko Zagreba.

A ako tomu dodamo obostrani, duboki međusobni prezir srpskog i hrvatskog predsjednika, onda je jasno zašto od stvarne normalizacije odnosa nema i neće biti ništa.

Na domaćem, hrvatskom planu Milanović je, uz dozirani blitzkrieg s Plenkovićem i njegovim ministrima, zaratio s nizom ličnosti i institucija (saborske zastupnice Dalija Orešković, Rada Borić, Marijana Puljak, književnica Vedrana Rudan, profesor Žarko Puhovski, suci, civilne udruge…), svima koji su se drznuli uputiti mu (ne)opravdane riječi kritike.

Znalo je tu biti i duhovitih, ali još i više neodmjerenih izjava, ali interesantno: ovi istupi nisu umanjili predsjednikovu popularnost.

Dapače, u svim anketama stoji bolje i od premijera, vlade, ali i Sabora.

Kako stvari sada stoje Hrvatsku i Hrvate čekaju još samo burnija vremena i zbivanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari