Što se mene tiče, politika i umetnost ne postoje 1

Novembarski program galerije Geteovog instituta u Beogradu posvećen je nagrađenim scenografijama poznatog pozorišnog i filmskog scenografa Aleksandra Denića, čije predstave poslednjih godina u Nemačkoj nikog ne ostavljaju ravnodušnim.

Dva puta zaredom – 2014. i 2015. časopis „Teatar hojte“ Denića je proglasio za scenografa godine, a pre toga je dobio i nemačku nacionalnu nagradu „Faust“ za scenografiju Vagnerove tetralogije „Prsten Nibelunga“. Sve nagrađene predstave – dramske i operske radio je sa rediteljem Frankom Kastorfom, sa kojim sad priprema Geteovog „Fausta“ u berlinskom Folksbineu. U razgovoru za Danas Aleksandar Denić govori o toj saradnji, razlikama između nemačke i srpske pozorišne scene, umetnosti, politici…

*Da li ste postali uigrani tandem sa Frankom Kastorfom?

– Mi smo napravili za poslednjih pet godina skoro 30 ozbiljnih predstava, računajući i šest opera. To je cela karijera u radnom veku nekih ljudi.

*Kakva je sudbina nagrađenog „Baala“, koji je najzastupljeniji na izložbi u Gete institutu, posle sudske odluke da se na zahtev Brehtovih potomaka predstava zabrani?

– „Baal“ je zabranjen sudski po žalbi ili tužbi ćerke Bertolda Brehta. Ne znam šta se njoj tu nije svidelo. „Baal“ je imao premijeru u Rezidencteatru i prvu reprizu. Te godine je bio na Teatartrefenu najbolja predstava, dobili smo sve moguće nagrade koje smo mogli da dobijemo. To je bila spektakularna predstava od pet sati koja nikad više nije odigrana.

*Da li zabrana važi samo za Nemačku?

– Zabrana je zabrana. Mi smo mogli da pravimo neke varijante, ali to nema smisla. Ta predstava prosto ne može više da se izvodi, mada je pod pritiskom kulturne javnosti bilo predloga da se igra na festivalu. Zato sam u nemačkoj štampi imao bezobrazan komentar da je odluka suda kao kad bi neko spavao sa vašom ženom, a Vi besni rekli: „Slušaj ti, ja ću te ubiti, ali možeš da spavaš s njom još nekoliko puta“. Ili jeste ili niste zabranili predstavu.

*Zašto su nova čitanja Brehtovog „Baala“ sporna, isti problem svojevremeno je bio i sa Šlendorfovom filmskom verzijom u kojoj je glavnu ulogu igrao Fasbinder?

– Frank Karstof i Šlendorf su se čak bili i sreli, pričali i bilo je vrlo zanimljivo. To je tako, porodica ima autorska prava. Doduše, Brehtova kći gospođa Šal je preminula neposredno posle toga, ali ni to nema veze. Prava ističu za nekoliko godina, pripadaju porodici 70 godina posle piščeve smrti, ali to ne menja stvar.

*Da li je scenografija danas pomalo i zavodljiva i odvlači pažnju sa teksta?

– To je sad pitanje šta ko voli. Sve se ubrzalo oko nas, a ja smatram svojim zadatkom da nešto kažem, isprovociram ili postavim neko pitanje svojim delom. Trudim da to radim. Predstave koje radim sa Kastendorfom obično traju četiri do šest sati i tu postoji ritam koji se menja, postoje fenomenalni pasaži, a pozorište je prosto i vizuelno. U suprotnom bi mogli da slušate i radio-dramu. Ja uvek pravim neke svoje alegorije. Tako smo „Prsten Nibelunga“ napravili da ima nekoliko nivoa. Osnovni je libreto, koji je takav kakav jeste i muzika ga opredeljuje, ali zahvaljujući ovom pristupu imamo još dve priče – jedna je da su svi ti delovi struktura amblemi, koji prave jednu alegoriju, a druga je to što potpuno paralelno mogu da vodim uz libreto i neku svoju priču. Ja ne znam gde mi idemo, ali očigledno da je to nešto što drugi ne rade.

* Dekor za „Baal“ ste radili u Beogradu, a u Rezidencteatru niste jedini umetnik sa prostora bivše SFR Jugoslavije. Kakve su veze između Minhena i nekadašnjeg jugoslovenskog kulturnog prostora?

– Evo sad radim sa Buljanom i vidim da ima još ljudi koji tamo rade. To je od novijeg doba, pošto je i Martin Kušej, umetnički direktor Rezidencteatra, radio u doba stare Jugoslavije u LJubljani i što je negde poreklom Jugosloven. On to vrlo dobro vodi zato što ljudi iz našeg podneblja prave provokativne predstave. Mi živimo u tom najturbulentnijem raskršću i on prosto želi da se to i tamo prelije, što nije loše u tom umetničkom smislu.

* Izgleda da se to i Nemcima dopada i da prihvataju.

– Očigledno da, ali ja nemam taj problem dopadanja i nedopadanja. Ja radim šta ja hoću i šta ja volim. Mislim da je to upravo i to ključ saradnje sa Kastendorfom zato što i on radi isključivo šta hoće. U suprotnom, kad bi pravili bilo kakav kompromis ili neke računice, pitanje je šta bi to bilo, a mene ni ne zanima da radim na taj način.

*Da li je neka od predstava koje ste radili u nemačkim pozorištima gostovala na Bitefu ili neko drugom pozorišnom festivalu u Srbiji?

– Nije, iz raznoraznih razloga. Što finansijskih, a zbog toga što su te predstave strukturalno prevelike da bi gostovale. Izvedena je predstava „Vučjak“ iz Hrvatske.

*Postoji li bilo kakvo poređenje nemačke pozorišne i filmske scene sa srpskom?

– Filmske da, ali pozorišne nikako. Film je svuda isti – ta filmska tehnologija negde može biti malo aljkavije izvedena u odnosu na budžet, ali pozorište ne može da se meri. Stanje pozorišta na svim nivoima je refleksija stanja u društvu. Mi nemamo ovde problem sa ljudima. Svuda su ljudi radni ili neradni, to je pitanje karaktera. Mi ovde nemamo nikakvu organizaciju ni u čemu. To su sve prazne priče – sistematizaciju i organizaciju kod nas ne postoje. Niko tamo u Nemačkoj nije mnogo vredniji, samo što oni rade isključivo po usvojenom sistemu. E sad, da li je sistem dobar, to je druga stvar – u toku rada se vidi da li valja ili ne, pa se popravlja. Kod nas ne postoji nikakav sistem – mi imamo miks recidiva socijalističkog samoupravljanja i najgoreg neoliberalne ekonomsko-propagadne demokratije i tu svako drpa kako stigne, nema nikakve organizacije. Kad postoji dobro organizovana šema i kad se ona poštuje, sve ide bolje.

*Postoji li neka zajednička nit u Vašem mnogostranom umetničkom radu – od teatra i opere, preko filma, uređenja enterijera – restorana, kafića, TV stranica, masovnih događanja poput proslave 60 godina Crvene zvezde, koncerata…

– Postoji, to su arhitektura, slikarstvo.. To je kao kad slikar radi više tehnika. Ali sad sam koncentrisao isključivo na pozorište i film. Ovo ostalo mi izlazi iz fokusa.

*Sve više reditelja i na filmu, a sve češće u pozorištu, uključujući i operu preuzima na sebe i rad scenografa, kostimografa, pa i koreografa… Kako taj jedan uniformni autorski rukopis utiče na kvalitet predstave ili smatrate da je bolje kad se kroz nju prelomi višestruko umetničko iščitavanje?

– Ne znam šta je bolje. Zavisi ko to radi – možete imati tim od 300 ljudi, ako su to neki „magarci“, ispašće nešto bez veze, a ako je u pitanju jedan genije, sve može da bude kako treba. Ali, jednu stvar znam – kod nas je taj multiangažman isključivo refleksija bede i kulturne propasti, refleksija političke stvarnosti koju živimo. Političari daju uzor i svi mi vidimo da ljudi prosto grabe. To je isključivo zbog novca. Ali, to je dvosmerna ulica.

*Vaše predstave imaju geopolitičku ili čisto političku konotaciju. Da li ste imali poziv i da li biste radili scenografiju za politički performans?

– Ne, to me više ne zanima. Što se mene tiče, politika i umetnost ne postoje, ne samo kod nas, nego uopšte. Najgori ljudi se bave politikom, a ovi koji sebe stavljaju u prvi plan kao umetnike i kažu: „Ja sam umetnik“, ti su vrlo slični ovima koji se bave politikom.

*Kako biste sebe definisali kao umetnika?

– Ja se sve manje i manje osećam kao umetnik. Sve više mi intuicija postaje osnovni „alat“ – sve više pokušavam da pratim neke energetske nivoe i te neke stvari koje nam fale kao što su solidarnost, poštovanje.., a sve ostalo nekako dođe.

Beogradska horor avantura

*Može li se govoriti o sceničnosti grada i gde je tu Beograd?

– Možemo, naravno. Naš grad je vrlo sceničan. Samo što je odličan upravo za te neke horor avanture.

*Sad je već početkom novembra okićen za Novu godinu pre nego što je zima kalendarski počela, gradi se u starom jezgru grada…

– Oko novogodišnjeg ukrašavanja smo se vrlo potrudili, dosta gradova to još nije počelo da radi. Ali, za sve što se događa ne može se sad kriviti neko, kad je to upravo posledica nedostatka sistema i sve manje profesionalne kompetencije. Tu ima fenomenalnih ljudi koji imaju strašne ideje i koji su uključeni oko gradske arhitekture, ali oni ne mogu sami. Potrebna im podrška političke strane koja se ne ponaša vizuelno, nego investiciono i tu je kraj priče.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari