Sukob Trampa i CIA 1Foto: EPA-EFE/ ERIK S. LESSER

Samo bivši predsednik SAD Ričard Nikson pokazivao je sličnu tendenciju netrpeljivosti prema najvažnijoj američkoj obaveštajnoj službi – CIA, kao što to čini sadašnji predsednik Donald Tramp.

Nikson je agenciju ocenjivao „nelojalnom“, „neproduktivnom“, „prenatrpanom“ i da „ne vredi ni pet para“. Jednom je na sednici Saveta za nacionalnu bezbednost pitao: „Šta kod vraga rade ti klovnovi u Lengliju? Imaju 40.000 ljudi koji čitaju novine“? Tramp je počastio agenciju sličnim rečima, navodeći da u njoj rade „nečasni ljudi“, „politički motivisani“ koji „šire lažne vesti“.

Trampova predsednička čvrstina u tom pogledu, ipak je neprevaziđena. Već je njegov tranzicioni tim saopštio da DŽulijan Asanž ima bolje informacije od CIA. Odbio je da svakog dana dobija dnevne informacije od agencije rekavši da je „pametan dečko“ i da je tri puta nedeljno za njega sasvim dovoljno.

Oba predsednika slična su po tome što CIA smatraju političkim neprijateljem čiji zadatak je da uzdrma njihov kredibilitet u očima naroda.

Niksonova netrpeljivost prema CIA bila je nedvosmislena, ali obostrana. Nije mali broj diplomatskih i obaveštajnih istoričara koji smatraju da je ceo „Votergejt“ bila zamka CIA za neomiljenog predsednika. Nikson je zvao CIA „liberalima iz Lenglija“ i zabranio je njenom šefu, DŽesiju Helmsu, da prisustvuju Savetu za nacionalnu bezbednost.

U centru sadašnjih neslaganja jesu Trampove ocene da CIA lansira i održava optužbe o mešanju Rusije u predsedničke izbore i ruskoj podršci sadašnjem predsedniku, što na više ili manje otvoren način, ukazuju na nedozvoljenu povezanost Donalda Trampa s Rusijom, koja seže sve do nacionalne izdaje.

Zvaničnici CIA do sada nikada nisu optuživali jednog svog predsednika države da je agent druge strane države, a pogotovo bilo je nezamislivo da to bude Rusija – kao što je to slučaj s Donaldom Trampom. Bivši vršilac dužnosti šefa CIA, Majkl Morel, rekao je čak da je „Putin regrutovao Trampa kao nesvesnog ruskog agenta“.

Ali, otvoreni okršaj između predsednika i bivšeg šefa CIA, poput rata DŽona Brenana i Trampa, nije zabeležen od nastanka agencije. Po prvi put je bivšem direktoru CIA zabranjeno da dobija informacije od agencije posle nezabeležene polemike bivšeg čelnika agencije i predsednika SAD do koje je došlo povodom susreta predsednika Trampa i Vladimira Putina u Helsinkiju. Brenan je optužio američkog predsednika da njegov individualni susret s ruskim parnjakom, „nije ništa manje od izdaje“, a njegovo ponašanje kao „imbecilno“, dok je on „ceo u Putinovom džepu“. Pri tome, prozvao je „republikanske patriote“, pitajući ih „gde su“.

Ova borba nije stigla tako daleko kao prilikom kraja Hladnog rata, kada je nestao Sovjetski Savez, koji su od osnivanja igrali centralno mesto u radu i delovanju CIA.

Kada je na Božić 1991, uveče u 7.35 skinuta crvena zastava sa srpom i čekićem sa kremaljskih kupola, i zamenjena ruskom carskom trobojkom, američka obaveštajna agencija, CIA, bila je okrivljena da nije uspela da predvidi ključnu promenu na njenoj prvenstvenoj meti, odnosno, njenom osnovnom razlogu postojanja za poslednjih 45 godina. Zasluge za kraj Hladnog rata i nestanak sovjetskog bloka zbog toga nisu bile pripisane američkim obaveštajnim službama. Umesto toga, CIA se suočila sa žestokom kritikom i zahtevima da bude ukinuta i rasformirana.

Lider u ovim zahtevima bio je demokratski senator Danijel Patrik Mojnihan. Tokom 1991. i 1995. on je predlagao zakone za ukidanje CIA i prenošenje njenih funkcija na Stejt department. Svoju kritiku, Mojnihan je zasnovao na tvrdnji da CIA nije uspela da predvidi raspad Sovjetskog Saveza, ali da je decenijama preuveličavala sovjetske vojne i ekonomske kapacitete uz stalne tvrdnje kako će Sovjeti na jednom i drugim planu ubrzo prestići SAD. Tako je CIA „glancala“ svoju „lažnu pozlatu slave“. Najpoznatija takva tvrdnja bio je Reganov navod da su sovjetski vojni izdaci nadmašili američke čak za 300 milijardi dolara! Drugi argument bila je nedopustivo široka praksa tajnosti u radu agencije, ne samo skrivanja od američkih građana, nego sprovođenja „tajnih operacija“ širom sveta.

Mojnihan je u maju 1991. u svom uvodniku za „NJujork tajms“ zatražio rasformiranje CIA. Tvrdeći da CIA predstavlja istorijski anahronizam koji je preživeo svoju korisnost za američku spoljnu, predložio je da se agenciji oduzme njena autonomija i da svoje obaveštajne funkcije preda Stejt departmentu. „Za četvrtinu veka, CIA je neprestano grešila u glavnim političkim i ekonomskim pitanjima koja su joj data na analizu“, napisao je Mojnihan.

Kada je Hladni rat okončan, javna podrška za CIA i njenu trijumfalističku retoriku bila je sastavni deo političke borbe u konzervativnim političkim krugovima. Mojnihanu je implozija sovjetskog bloka poslužila da optuži CIA za nekompetentnost, nepoštenje i makijavelizam. Prema njegovim pogledima, CIA je namerno uvećavala sovjetsku pretnju SAD, promovisala vojno industrijsku paradigmu koja je bila sama sebi svrha i štetna za američki prosperitet. On je optužio CIA da je gajila „neprozirnu kulturu nacionalne bezbednosti“ koja je bila zasnovana na širokoj i skupoj primeni tajnosti, da bi zaključio da je CIA prestala da služi američkim nacionalnim interesima i da bi trebalo da bude ukinuta.

NJegov verbalni napad na CIA označio je početnu salvu u dugoj borbi u ovom pitanju, koja je trajala sve do njegove smrti, marta 2003.

U svojim akcijama, Mojnihan je našao oslonac kod slavnog američkog diplomate, „oca Hladnog rata“ DŽordža Kenana. Kenan je bio otac strategije „kontejnmenta“ – obuzdavanja Sovjetskog Saveza koja je bila osnova Hladnog rata. Ništa nije bio manji Kenanov doprinos i u stvaranju CIA 1947. pošto se upravo on tada nalazio na čelu Odeljenja za strateško planiranje u Stejt departmentu, odakle je potekla ideja za stvaranjem CIA. Kenan je imao posebne zasluge za formiranje geopolitičkog položaja socijalističke Jugoslavije i bio američki ambasador u Beogradu od 1961 – 1963.

Kada je Hladni rat pod uticajem Pola Nicea skrenuo u snažnu vojnu, umesto ideološke konfrontacije, kakvog ga je zamišljao, Kenan se i sam okrenuo protiv „monstruma“ koji je izašao iz njegove radionice ideja. Kenan je postao snažni kritičar devijacija Hladnog rata, gotovo neograničenog rasta aparata sukoba i konfrontacija. Veoma rano postao je jedan od prvih američkih kritičara NATO i tražio njegovo raspuštanje.

Pozivajući se na svoje iskustvo od 70 godina, prvo kao državni zvaničnik, a ostalih 45 kao istoričar, Kenan je naveo da je „potreba naše vlade za tajnim obaveštajnim službama svuda u svetu veoma precenjena. Kenan je ukazao na štetu koja je nastajala stalnim i upornim preterivanjima u ocenama sovjetske vojne i ekonomske moći, na kojoj je bio zasnovan najveći deo američke spoljne politike. Deo odgovornosti za to nalazi se van administracije. „Ali, centar u ovome bili su, naravno, „eksperti“ CIA i Pentagona koji snose direktniju odgovornost za zvaničnu politiku“, optužio je Kenan.

On je za to video tri razloga. Prvi je u tome što su „vojnici svuda i u svakom vremenu, dugo naginjali „najgorem scenariju“ – sredstvu koje, kada dođe vreme stvarne borbe, ima efekte na preuveličavanje vlastitog uspeha i opravdanja za neuspehe“.

Osim ovoga, ova preuveličavanja služila su da podrže zahteve Kongresu za većim troškovima i budžetima.

Zatim se Kenan osvrnuo na pitanje „koje je pokrenuto u štampi: da li CIA treba da bude ukinuta? Apsolutno nema koristi od organizacije te veličine za cilj koji je u pitanju. Tajne operacije treba da budu potpuno napuštene. Trebalo bi da se zadrži malo odeljenje za nepredviđene umerene potrebe, ali ono ne treba da uključuje aktivnosti špijuna na teritorijama drugih zemalja s kojima imamo zadovoljavajuće i miroljubive odnose. Osim ovoga, ograničena kontrašpijunaža može da ostane, ali po mogućstvu, u tesnoj saradnji sa FBI“, napisao je Kenan.

Mojnihanov predlog bio je shvaćen kao izraz njegove ekscentričnosti, pa se o njemu nikada nije glasalo, iako je dva puta podnosio odgovarajuće predloge, 1991. i 1995. NJegova ideja pala je u zaborav, pa nije pomenuta ni u jednoj od zvaničnih istorija CIA koje su napisane u međuvremenu, niti u sveobuhvatnoj Kenanovoj biografiji DŽona Luisa Gedisa. Borba sadašnjeg američkog predsednika, sve dok traje istraga o ruskom mešanju u američke predsedničke izbore, nije okončana. Ali, za razliku od Niksona, koji je ostavkom neslavno okončao sukob, Tramp nije porušio sve mostove sa obaveštajnom službom, nego joj je dao šira ovlašćenja u borbi s terorizmom. To, međutim, još ne znači da su obe strane stigle do sporazume koji ih čini zadovoljnim.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari