Svako Ture mora paša biti…

Ti razgovori, bolje od bilo čega drugoga, oslikavaju kritično stanje u državi, kraljev karakter i priznanje neuspjeha diktature od 6. januara 1929, te odlučnost da rješenje potraži direktno s dr Mačekom.

Neka vide strani predstavnici kako me mrze Zagrepčani

Dne, 18. decembra 1933, kralj je dao večeru u Visokoj ulici u Zagrebu. Bilo je na večeri tridesetak osoba. Kralj je bio miran, poslije večere se pošlo u hotel Esplanadu, gdje je bilo veliko primanje. Ja sam se sa ženom sklonio u jedan kut prostrane prostorije i sjeo za jedan mali stol. Velika je dvorana bila dupkom puna, a u dvjema sobama, na kraju ove dvorane, kralj i kraljica su primali svakog napose, on muške, a ona ženske uzvanike. Oko 10.45 došao mi je maršal Dvora, general Aca Dimitrijević, kao bajagi sav zaposljen:

– Uh, brate! Gdje ste se zabili. Gospodar me već po treći put šalje da vas pronađem. A sada molim brzo, gospođa kraljici a vi k njemu. Moramo se žuriti, jer ih je mnogo koji bi trebali doći na red, a odlazak je već određen.

– Po meni može trajati i samo dvije minute, gospodine Dimitrijeviću. Jedva sam se progurao s Dimitrijevićem do kraljeve sobe. Pred vratima su stajali senatori i ministri, između kojih se isticao predsjednik vlade Srškić, uz sam dovratnik ulaza. Kralj me primio stojećke. Bio je vrlo animiran i govorio je, kako su on i kraljica ushićeni dočekom i kako će ostati nekoliko dana. Uz to je pogledavao u dvoranu, kao glumac s pozornice, prepoznavao pojedine ljude i pitao, jesam li se vidio s ovim ili s onim.

– A evo, neka vide strani predstavnici, kako me mrze Zagrepčani. Eno i papina nuncija. Eno, talijanskog poslanika i konzula. Sve je to jedna obitelj. Neka im bude milo! Neka obavijeste dučea.

Nakon deset-petnaest minuta pristupio nam je Dimitrijević.

– Veličanstvo, vrijeme odmiče. Po utvrđenom programu imate svega još samo pola sata, a…

– Odstupi!, osorno mu je uzvratio kralj, te je Aca nespretno izišao iz sobe, uzmičući unatrag.

– Gle ti ovog gegule s njegovim ceremonijalom.

Ja sam na to kralja zamolio da me otpusti, jer da ja imam često prilike da ga vidim, a toliki građani će biti sretni da progovore s njime.

– Vidjet će me. Dolazit ću ja češće, a možda i ponaduže.

Zatim je dao znak službujućem časniku i zatražio, da donese stolić i bocu šampanjca, pa je sjeo usred sobe nasuprot vratima.

– A sad, da malo popijemo i porazgovaramo mimo ceremonijala.

Poslije par časaka opet sam zamolio da me otpusti i upozorio da pred vratima stoje senatori i ministri, koji očito čekaju da dođu na red.

– Eno, tu je i predsjednik vlade, rekoh.

– Neka stoje. Svako Ture mora paša biti… Vidite, i ja ponekad čitam narodne pjesme. Hoću da vam nešto pripovijedam što će vas zanimati. Što vi mislite o Kemalu?

– Mora da je interesantan čovjek.

– Više nego interesantan. On je za Turke ono što je Petar Veliki za Ruse. Upoznali smo se i vrlo dobro razumjeli. Da vam samo reknem jednu od karakteristika njegove širine pogleda. On je naredio da se Sveta Sofija pretvori u muzej. Iznutra se čistila žbuka i otkrili su veličanstvene mozaike kršćanske umjetnosti. Ja sam i za vas donio jednu fotografiju, pa ću vam je dati prvom zgodom. O tom ćemo govoriti drugom prilikom. A sada da vam pričam o svojem posjetu u Tursku i šta sam tamo postigao. Sklopili smo tajni <I>Balkanski savez<I>, u kojem su Turska, Grčka i mi, a s vremenom će pristupiti i Rumunjska, pa onda, valjda, silom prilika i Bugarska.

Istakao je kako Kemal izvanredno razumije balkanski kompleks, kao i put da se Balkan emancipira od upletanja i igre velikih sila. Turci, a tako i Grci, još uvijek vide u Bugarskoj smetnju, pa su predlagali da Bugarsku podijele u troje, pri čemu bi Jugoslaviju dopao veći dio u kojem bi bila uključena i Sofija. On da je to otklonio, motivirajući time da je pametnije i pravednije da se i Bugarska priključi tom savezu u svom cijelom obujmu. Pri tom je dodao smješkajući se:

– Kako bih ja mogao s njima dijeliti ono što je naše?

Zatim je isticao kako je kralj Boris miran i trijezan čovjek i kako se nada da će on učiniti sve što bude do njega da i Bugarska uđe, kad bude došlo vrijeme, u taj savez. Spomenuo je kako ga je Boris posjetio, uprkos makedonstvujušćih, i da mu je on dužan posjet uzvratiti, pa ma koliko mu govorili da je to opasno, ali noblesse oblige, i da će on to učiniti još prije nego pođe u Francusku, kamo ga već odavno zovu. On će kod Borisa sondirati teren, ne govoreći o već postojećem savezu s Grcima i Turcima, jer se boji da bi Boris to povjerio svom tastu, a on dučeu.

Na moju primjedbu da se čudim kako se Boris usuđuje s njim održavati veze, odgovorio je da se Bugarima, preko našeg poslanstva u Sofiji, dato na znanje da bi to za nas bio casus belli, kad bi se Borisu što desilo.

Pripovijedao mi je kako je išao Kemalu sa znanjem i blagoslovom Francuza, ali da se nije držao granica njihovih „instrukcija“, nego je sklopio s Kemalom ugovor, što će Francuze ljutiti, ako uspiju da to saznaju.

– Francuzima smo mnogo dužni, ali nismo, niti želimo biti njihov Maroko, a niti sredstvo za njihove kombinacije. To sam ja rekao jasno Barthouu prilikom njegova odlaska. Rekao sam, neka se oni ne zanose, da će u eventualnom novom konfliktu cijeli svet biti s njima, rekao je kralj.

Ja sam se čudio ovom razgovoru, ovom prilikom i na ovom mjestu, a i tako na brzu ruku, kao u žurbi. Kad je završio, vratio sam se k svome stolu. Nakon par minuta je naišao Grga Anđelinović, s kojim sam uvijek bio rezerviran i razgovarao, to jest, odgovarao uvijek u šali. Ovaj put se on držao vrlo ozbiljno.

Vama Hrvatima dovodim kralja, a vi ga dočekujete bombama

– Evo, kralj ode. Poslije vas nije nikoga primio. Istina je da je ostao više od pola sata preko programa. A što je tako dugo s vama razgovarao? Svi su bili ljuti.

– Ništa osobita. A ja ne mogu kralju određivati vrijeme.

– Razumije se. A jeste li govorili o puštanju Mačeka iz zatvora?

– Ni riječi, gospodine Anđelinoviću.

– Čudno! A ja sam mislio, svi smo mislili, da o tom razgovarate. Bilo je opće mišljenje da će Maček danas biti amnestiran. I <I>Jutarnji list<I> i sve druge novine su čekale da donesu veselu vijest, te u tom očekivanju nisu ni izašle.

– A je li da ste i vi očekivali?

– Pa, da vam pravo kažem, jesam i ja.

– A zašto ga niste pitali?

– Pa, eto, tako, nisam. Očekivao sam da će mi on sam to reći, pa, eto, tako. On se digao, a ja izašao.

– A jeste li primetili da je ljut?

– Nisam. A zašto bi bio ljut?

– Ma, evo. Čim je kralj izašao, pristupio sam predsjedniku Vlade Milanu Srškiću i pitao ga što je nova i je li Maček pušten, a on se na mene izderao, baš se izderao, i rekao: „Ja vama Hrvatima dovodim kralja, a vi ga dočekujete bombama“. Pitao sam ga: „Zar vam kralj ništa nije rekao?“

– Nije. Ni jedne jedine reči. Naprotiv, bio je vrlo raspoložen.

– Srškić je, kažem vam bio vrlo ljut… i ja ne znam…

– E, bogami, nije šala, ako je od Bosne vezir ljut, pogotovo, eto, kad ga je kralj učinio velikim vezirom, a on iz svoje velikovezirske milosti dovodi kralja da ga pokaže Hrvatima. Utom naiđe Srškić.

– Dobra večer, Ivane!

– Dobra večer, Milane!

– Bi li htio doći sa mnom u posebnu sobu, da malo razgovaramo?

Vrlo tužna i teška posla. Neće nitko biti, nego naše žene i, možda, kasnije gospođa Milica Banac.

– Ne bih, Milane. Moram pratiti ženu kući. Naša su djeca sitna, pa moram kući.

– Ma što ti meni uvijek tako! Nećeš da razgovaraš sa mnom i zašto?

– Neću zato da ti ne kažem što ti ne bi bilo milo.

On se saže ramenima i otiđe, a ja kući.

U sedam i po sati izjutra, zovne me žena iz kreveta, jer je došao gospodin Trumbić i da želi odmah sa mnom razgovarati. Siđem neodjeven i nađem Trumbića uzrujana.

– Jesi li čuo za neki atentat na Aleksandra?

– Jesam, sinoć od Anđelinovića, Srškić mu je rekao, ali ja to nisam ozbiljno uzeo.

– Ma ti si s njime noćas, kako čujem, dugo razgovarao. Zar ti nije ništa rekao? Zar nisi ništa primijetio?

– Nije mi ništa rekao, Ante, niti sam što primijetio. Naprotiv, bio je vrlo raspoložen. A tko je tebi rekao i šta te je ponukalo da tako rano dođeš?

– Ma, rekla mi je prije pola sata jedna osoba, jedna žena, koja je jutros do četiri sata lumpala sa Srškićem kod Bednjanca, gde joj je on to pričao. A, evo što me ponukalo da dođem k tebi. Ti si s njime dobar, pa mu reci, kako već budeš znao, da što prije otiđe iz Zagreba, jer Musoliniju ne bi ništa drugo trebalo, nego da mu se što desi u Zagrebu. A te Obrane, četnike i ostalu bandu znadeš, a i vojarnu, pa bi se za čas moglo desiti, što duče želi. Kroz to bi ovo našeg svijeta ovdje moglo u masi stradati, a da i ne govorim o poslijedicama koje bi uslijedile. Musoliniju je svrha da izazove metež, pa da onda on ušeta. Koji ga vrag goni da dolazi ovamo i onda da hoda po gradu? Ta čuo sam da je sam hodao po Dolcu i da je k tebi dolazio pješice u kuću. Nastoj da što prije otiđe. Neće mu ovaj naš svijet ništa. Ali bi Musolini mogao poslati, Bog te pita koga i od kuda.

Jedva je Trumbić izišao, dođe mi kraljev ađutant, general Vuković, s porukom da kralj želi da odmah dođem k njemu. Obukao sam se brzo i uputio u Visoku ulicu. Moralo se ulaziti kroz Maršalat, iz Mesničke ulice. Tu sam zatekao maršala Dimitrijevića, koji mi je odmah počeo govoriti o atentatu i prenemagati se, kako nas sam Bog čuva, spasivši glavu velikog kralja, „koji je veći od svih što smo ikada imali, veli i od Aleksandra Velikoga“. U to je, odozdo iz dvorane, maršalu telefonirano da se odmah kroz vrt uputim gore.

Kralja sam zatekao u drugom katu u velikoj dvorani. Bio je ljubazan, ali pomalo uzbuđen i kanda neispavan.

– Pa gdje ste tako dugo? Ta nema nego nekoliko koraka od vas do ovamo.

– Eto, pošao sam odmah, ali sam morao okolo, kroz Maršalat.

– A da! Pored Ace. To on mene čuva čitavom tjelesinom. A je li vam pričao što se desilo? Odnosno, što se imalo desiti?

– Počeo je, ali nije završio, jer ga je prekinuo telefon.

– Ma, što će vam on pripovijedati, što li on od cijele igre razumije. A jeste li prije što čuli?

– Jesam, sinoć, od Anđelinovića, Srškić mu je rekao. Nu, ja nisam vjerovao, pretpostavljajući da biste mi vi bili sami nešto rekli.

– Ja tada nisam ništa znao, kao ni vi. To su mi rekli tek pola sata poslije kako sam se vratio iz Esplanade. Kažete da vam je Anđelinović rekao poslije mog odlaska, a njemu da je Srškić rekao?

– Da, tako je.

– Vi niste vidjeli Srškića?

– Jesam, časak, ali ga nisam pitao. Zvao me je, doduše, da nasamo s njim razgovaram, ali ja nisam htio.

– Vi ga, vidim, ne marite?

– Ne, ne marim ga, a osim toga, nisam htio da ga vrijeđam, a to bi bilo neminovno nakon onoga što je on rekao Anđelinoviću, da je on doveo kralja Hrvatima, a mi da ga dočekujemo bombama. Dakle, po njegovu, ovisi o njegovoj naklonosti da se kralj pokaže Hrvatima. Nije znao drugačije izreke, nego je kopirao Potioreka, pa opetovao riječi koje je Potiorek uputio anektiranim Bosancima.

– Zar je tako rekao?

– Pitajte Anđelinovića.

– Oh! Što sam sretan sa izborom ljudi. Tako mi je jučer došla onda budala Dučić i donio pisma Musolinija, gdje me Musolini uvjerava o najboljim namjerama za prijateljske odnose, a moj poslanik, koji sjedi u Rimu, čak tvrdi, da je to iskreno. Ja, ima već godinu dana, izmenjujem pisma s Musolinijem. Nosio ih je Avakumović, pa sad mi, eto, na jednu stranu šalje pismo, a na drugu, u isto vrijeme, atentatore da me ubiju.

Zatim je pripovijedao kako će na ovo baciti rukavicu Musoliniju, „pa kom obojci, kom opanci“. Ja sam ga nastojao umiriti, ali on se ljutio i tvrdio kako ćemo mi sami tući Musolinijevu vojsku.

Musoliniju je trebalo da atentator bude Hrvat

Kad se primirio, vratio se na atentat te je pričao kako nije mogao spavati, te kako se je, iza tolikih krivih obavještenja, htio osobno uvjeriti o čemu se ovaj put radi. U tu svrhu naredio je da se atentatora rano ujutru ispituje, a on da je slušao iza zastora i promatrao krivca. Opisao mi je stas i oblik atentatora, a onda njegov iskaz. Stas mu je bio srednji, ali krupan, izgled i fizionomija dalmatinskog ribara. Glas jasan i energičan i bez trunke straha. Nakon što je Oreb opisao svoje nevolje sa žandarima, koji su ga dva puta zatvarali i nemilosrdno tukli, treći put mu je bilo dojavljeno da ga to i sledećih dana opet čeka, pa je pobjegao ribarskom lađicom na talijanski otočić, odakle su ga Talijani prevezli u Italiju i uputili u ustaški logor, gdje je vježbao u pucanju i bacanju bombi. Kad se saznalo da će kralj doći u Zagreb, određeno je da jedna trojka pođe u Zagreb i da na njega izvrši atentat. Odlučeno je da se izabere koskom tko će poći. On je, međutim, zatražio da ide bez kocke, u čvrstoj odluci i volji da izvrši atentat. Udovoljeno mu je, i on je došao s još dvojicom, čija imena neće da kaže, pa makar ga pekli, nego će govoriti samo o sebi. Uoči kraljeva dolaska izabrao je mjesto na uglu Jelačićeva trga i ulice koja vodi na Zrinjevac. Oboružan je bio velikim pištoljem i bombom. Došao je punih pola sata prije kraljeva dolaska na izabrano mjesto i hodao među svijetom koji je čekao, i opet se vraćao na izabrano mjesto, još uvijek s čvrstom odlukom da izvrši svoj naum.

– Kad su se kraljeva kola uputila od Kolodvora preko Zrinjevca k Jelačićevom trgu, čuo je iz daleka, pa sve bliže, urnebesni „živio“. On je još uvijek bio spreman, ali mu je, gotovo u zadnji čas, prošlo kroz glavu: „Pa ja sam već tri godine u Italiji. A ove tisuće ljudi su Hrvati, ta čuo sam ih po govoru kad sam se između njih muvao, a oni svi viču oduševljeno. Tko zna je li ovo što hoću da učinim dobro, možda se, otkad sam pobjegao, mnogo toga izmijenilo“. Na to mu je ruka klonula, i on je odustao od svog nauma.

Kad mi je kralj ovo pripovijedao rekao je:

– Ja sam vjerujem da je sve ono tačno rekao. Postupalo se s njime brutalno. Ja nemam ni trunka srdžbe na Hrvate. Atentatora je Musolini mogao naći u Skoplju, Nišu, pa čak i u Beogradu, no njemu je trebalo da atentator bude Hrvat, i to baš iz Dalmacije. Ja ću narediti da proces bude javan, i to baš u Zagrebu, a na njega ću pripustiti sve strane novinare, pa će se pred cijelim svijetom utvrditi tko šalje atentatore. Ja vam jamčim da ovaj čovjek neće biti osuđen na smrt.

Slijedećeg mi je dana navratio rumunjski poslanik u Beogradu, Guranescu, koji je bio veliki poklonik kralja Aleksandra. Došao je zbog Jovana Dučića, na koga je kralj bijesan i hoće da ga smijeni. Guranescu mi je rekao da to Dučića do krajnosti deprimira, pa ga je zamolio da ga kod kralja zagovara, a on, Guranescu, misli da je zgodnije da učinim ja, a ne on kao stranac. Tom prilikom mi je pripovijedao da Aleksandra nije nikad vidio tako bijesna kao tada, niti ga je čuo ikada upotrebljavati takav rječnik, kakav sad upotrebljava protiv Musolinija. Tako je talijanskom poslaniku rekoa:

– Recite vi vašem dučeu da mene njegova nadutost ne plaši i da mu poručujem da je drski pokvarenjak.

Guranescu je bio ozbiljno uznemiren da ne dođe do oružanog sukoba, što bi Rumunjsku dovelo u vrlo nezgodan položaj.

Kralja sam iza toga vidio samo na kratko radi Dučića, koji je i sam došao da me moli da govorim kralju da ga ne otjera, bar ne u ovom času. To pola sata što sam bio kor kralja, izgledao mi je mirniji, a za Dučića mi je rekao: „Neka se, mizerija, smiri. Neću ga ovaj čas maknuti, ali će morati biti skoro opozvan, pa neka piše pjesme o nečem drugom, a ne o Musoliniju“.

Poslije nekoliko dana u Zagrebu, kraljevski par je prekinuo svoj boravak i otišao na Bled. Šaptalo se da je na Prekrižju pucano na kraljev auto, u kojemu nije bio kralj nego neki sličan časnik, a kralj se naljutio i otišao na Bled.