Mihal Ramač U komunizmu beše dovoljno biti vladajuća klasa da bi se dobilo stan, posao na kom se radi manje nego što se za to prima, da bi se besplatno školovalo decu, da bi se zaposlilo zemljaka, zeta i zaovu, da bi se studiralo sedam-osam godina, da bi se lagodno plivalo vodama prelaznog razdoblja ka sveopštoj blagodeti.

Mihal Ramač U komunizmu beše dovoljno biti vladajuća klasa da bi se dobilo stan, posao na kom se radi manje nego što se za to prima, da bi se besplatno školovalo decu, da bi se zaposlilo zemljaka, zeta i zaovu, da bi se studiralo sedam-osam godina, da bi se lagodno plivalo vodama prelaznog razdoblja ka sveopštoj blagodeti. Vladajuća beše radnička klasa. Njen udarni odred činili su članovi partije. Uz njih kačila se tzv. poštena inteligencija i poneki seljak.
U kapitalizmu komunizma ima samo za vladajuću klasu, koja je svedena na nekoliko

stotina lica iz vlasti, te nekoliko hiljada onih što se lepe uz njih. Da li u Srbiji nema levice zato što ljudi osećaju grižu savesti zbog svega što su nezasluženo stekli u komunizmu i slobizmu? Ili zato što pripadnost levici podrazumeva i razumevanje za druge, pa i pomaganje onima kojima je pomoć potrebna? Vladajuća ideologija nije čovekoljublje, već sebičnost. Zato vladajuća crkva manje govori o nebeskom, a više o carstvu zemaljskom. To vodi do toga što se zbilo u Poljskoj: nesuđeni mitropolit Varšave morao se povući nekoliko minuta pre ustoličenja. Koliko je ono godina prošlo od sloma tamošnjeg komunizma? Kad prođe još toliko, možda će se i u Srbiji obelodaniti neke tajne veze. Poljska crkva odvažno se odupirala fašizmu i komunizmu. Posustala je kada je valjalo suočiti se sa društvom slobodnih ljudi. Nešto slično može se očekivati svuda gde su se na istom poslu našli oni koji vladaju telima i oni koji trguju dušama.
Biraču je proteklih sedmica svestrano i znalački protumačeno šta sve ne valja u Srbiji. Hoće li mu to olakšati 21. januar? To jest, kako da prepozna šta valja? Nije valjda da sve ide naopačke? Nije valjda da svi žive gore nego pre šest godina? Nije valjda da iznova treba počinjati od nule? S druge strane, ako vlasnik glasa sabere sve što mu se obećava – imaće više nego što je imao u Titovo doba. Besplatno lečenje i školovanje, pa siguran posao, pa veću penziju, pa kredite za sve namene, pa bespovratnu pomoć. I, naravno, Kosovo. Pošto birač zna kako se ispunjavaju obećanja – od njegove mesne zajednice naviše – i pošto zna da nema onog koji će besplatno školovati njegovo dete, ne mora da se stresa zbog silnih dobročinitelja što mu priređuju sačekuše iza svakog ćoška. Dovoljno je da mućne glavom.
Hapšenje još jednog bogataša poniklog pod Slobovim skutima moglo bi se se uzeti kao dokaz da se vlast ne šali. Može se postaviti i pitanje nije li vlast oštra samo prema onima koji nisu uz nju. I još jedno: da li se hapšenje slučajno zbilo desetak dana pre izbora? Odgovor zna svako dete, pa neki drugi velikaši, ponikli u isto vreme i vezani istim nitima, složno daju pare i onima koj su na vlasti i njihovim protivnicima. Ko god pobedi, prikloniće mu se. Ili će se, možda, pobednici – kao i svaki put – prikloniti onima kod kojih su novci.
Srećom, Srbiju neće zadesiti ono što je, voljom većine njegovih žitelja, zadesilo Novi Sad. Svaki peti birač ima nekog svog u glavnom gradu Vojvodine i čuje šta se tamo radi. I ne bi, ni u snu, da to zaigra pred njegovom kućom. Kada najpodmitljiviji prete da će se boriti protiv podmićivanja, to mu dođe kao ponuda da u svatove ponesete hranu i piće za sebe.
Nekad mrski Si En En krenuo da nudi svetu slike lepe Srbije. Za pare. U Slobovo zlo doba povremeno je javljano da neki američki i engleski list na sav glas ishvaljuje Srbiju. Svaki put oćutano je da je posredi plaćeni oglas. Danas se zna koliko državnih para se daje. I kome. Ni paor iz Stapara ni bravar iz Užica od tog troška nema trenutne vajde. Ako o Srbiji u svetu budu mislili samo malo manje loše, državi će nešto priteći. I njenim građanima će, ako se izbore za zdravu državu koja pravično deli što ima. Građanin Kaća ili Kostolca trenutno ne vidi šta dobija time što se vlast navikava da javnosti podnosi bar neke račune. I možda je uveren da je bilo poštenije podeliti te pare sirotinji. Nevolja je u tome što sirotinje ima mnogo. A država se ne može izvući iz gliba ako ne pokaže – i svojim građanima i svetu – da nije takva kakva je bila.
Šta bi s onim Mašanom iz Zete što je kanio usrećiti Srbiju svojim doseljenjem. Da li je dobio pravo glasa?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari