Tumaranje Srba kroz istoriju 1

Petak, 30. decembar

Putovanja, putovanja. Juče su se ukrstila.

Tek što sam dočekala sestričinu iz Londona sa decom, a već uveče ja krećem u Grčku sa planinarima koji su odlučili da se poslednjeg dana stare godine sa grčke strane popnu na Kajmakčalan (2.524).

Pridružuju nam se i kolege iz Vojvodine, koje je okupilo somborsko PD „Celtis“, a vođa puta je Stanoje Stojković iz beogradskog PSD „Kopaonik“, koji već sedam godina zaredom sa planinarima i dobrovoljcima u Makedoniji sređuje zaboravljena srpska vojnička groblja iz Prvog svetskog rata, urušene grobove na Solunskom frontu zarasle u mahovinu i korov, sa gotovo neprepoznatljivim imenima uklesanim u kamen. Išla sam i na prvo i drugo ovakvo putovanje. Uz penjanje na Kajmakčalan sa makedonske strane, raščišćavali smo groblje u Skočiviru, i još dva, u Gruništu i u blizini sela Budimirci i Trnovo. Suvišno je reći da do ovih akcija planinara niko iz Srbije ova groblja od 1918. ni posetio nije, a kamoli održavao.

Razmišljam kakvo će me iznenađenje sada sačekati na Kajmakčalanu. Prvi put su to bili opasno nakrivljeni krst na Spomen-kapeli i „na divlje“ zabetonirana betonska ploča u spomen makedonskim vojnicima koji su „mobilizirani od srpskata, okupatorska vlast“. Ploča je ubrzo sklonjena, druge godine krst se, naravno, srušio.

Jutros smo stigli u banju Lutraki, poznatu po termalnim izvorima. Mestašce je prepuno hotela i odmarališta, kafanica i restorana. Dvorišta, prozori, terase, sve je okićeno za sutrašnji doček Nove godine. Lutraki je i banja i mesto iz kojeg se brzo stiže do poznatog ski-centra Kajmakčalan (Voras) na nadmorskoj visini od 2.069 metara. Današnji dan posvećen je uživanju u tradicionalnoj grčkoj kuhinji. Sjajno jagnjeće pečenje ostavljamo za drugi put.

Subota, 31. decembar

Nešto pre 12 sati stižemo autobusom do ski-centra i krećemo ka Kajmakčalanu. Oko nas skijaši i žičare. Još juče nas je dočekao snažan i neprijatan vetar; prati nas dok puni optimizma idemo po utabanom, a posle netaknutom snegu u koji povremeno upadamo do pola listova. Uspon je manji od petsto metara, ali vetar je sve oštriji, bode i peče. Neki odustaju i vraćaju se dole. Lice mi se ledi i vilica kruti, teško otvaram usta, ali guram napred. Pred sam vrh polako posustajem. Stižem do Slavka Šmita, vođe Vojvođana, i kažem da ne mogu dalje. Znam da neću odustati, ali mi je u tom trenutku potrebna podrška i Slavko mi je daje: „Pa ostalo je još je samo 300 metara.“ Hvala, to mi treba, skupljam snagu i uskoro sam kod kapele. Kajmakčalan je zimska bajka: sneg koji je vetar naneo na krstove, na stubove, na zvonik, vetar je u sekundi zaledio u pokretu i izvajao nestvarne oblike koji čekaju prvo toplo sunce. Skupili smo se u kapeli i drhturimo. Stanoje me nudi kolačem, ne mogu da ga uzmem, prsti su mi smrznuti i ne slušaju, pa mi ga on daje. Obično zaključana, vrata kapele su bila otvorena, sneg je prekrio oltar; sve je pretužno zanemareno.

Odjednom se navlači tamni olujni oblak, vetar zviždi. Brzo se slikamo u grupi i gotovo jurimo nizbrdo ka žičari. Dežurni Grk nas pušta da se besplatno spustimo u otvorenim sedištima. Da li smo se manje smrzli retoričko je pitanje. Jer, zaboravih da kažem: na Kajmakčalanu je temperatura bila minus 20. O tome svedoče lake promrzline na obrazu i bradi, koje još lečim.

U restoranu ski-centra pijemo vrući čaj, počinju da nam mrdaju prsti na rukama i nogama. Spremni smo za novogodišnju noć.

A ona nas čeka u seoskoj kafanici u kojoj su Grci i mi. Dvojica muzičara ne prave pauzu, a mi razliku da li je muzika grčka, makedonska ili srpska. Igramo zajedno, sve je spontano, iskreno. U 12.00 se grlimo i ljubimo, čestitamo Novu godinu; sat kasnije shvatamo da smo proslavili grčku Novu godinu jer je vremenska razlika jedan sat unapred. Molimo muzičare da u 01.00 sviraju srpsku muziku, ustaju i Grci i hvataju se u kolo, svi se smejemo i ponovo ljubimo. Oko četiri sata ujutru još smo orni, ali treba poći spat’.

Nedelja, 1. januar

Samo mala grupa kreće ka Dobrom polju gde je u septembru 1918. vođena odlučujuća bitka u proboju Solunskog fronta. Većina se brčka u termalnim bazenima i odmara. Ja čitam knjigu „Smilje i sumpor. Dva vojnička dnevnika 1916-1919“ koju je objavio „Clio“ a priredili Dunja Dušanić i Danilo Šarenac. Reč je o ratnim dnevnicima i zapisima Milutina M. Ristića i Dragoljuba Rankovića. Ristić piše: „Svaki čas se naiđe na poneki leš poginulog bugarskog ili našeg vojnika u najrazličitijim položajima. I kao da na svakom tom licu, mrtvački bledom, lebdi očajan napor da se u poslednjem trenutku reši zagonetka života, ali život se svršio, a zagonetka je ostala zagonetka.“ U ime tih izginulih ogorčena sam jer i treći put na Kajmakčalanu vidim ogromnu razliku između rodoljubivih parola srpskih vlasti ma koje političke opcije da su, između njihovog zaklinjanja u našu slavnu istoriju i potpunog zaborava. Nabrojaću: putem kojim se sa makedonske strane ranije dolazilo džipovima više se ne ide jer je pogibeljan, potpuno je uništen. Predsednik makedonske opštine Novaci nudi nam besplatnu logistiku da taj izlokani put popravimo. Niko se do sada nije javio. Knjigu utisaka koja stoji u kapeli doneli su Grci. U Spomen-kosturnicu prodiru podzemne vode, i donji redovi posmrtnih ostataka tada su sasvim potopljeni. Par metara iza crkve postavljen je gromobran. Umesto u zemlju, zabetoniran je u stub, i to na pogrešnom mestu. Jaki vetar ga je već oborio. Na sreću, na drugu stranu, jer bi inače srušio deo crkve. I ima toga još…

Ponedeljak, 2. januar

Krećemo iz Lutrakija i svraćamo u Edesu da vidimo najveći vodopad u Grčkoj. Terase se spuštaju do podnožja, gde poprskani kapljicama vode što se survava i huči uživamo u retkom prizoru: uz vodopad se u vazduhu izvijaju dve prekrasne duge. Svi se slikamo ispred njih, ta se lepota mora zabeležiti.

Po podne stižemo u Solun, idemo na Srpsko vojničko groblje gde nas dočekuje čuvar Đorđe Đ. Mihailović, starina od 89 leta. Kada je pre dve godine bio bolestan, internetom se proširila vest da je umro. Na sreću i dalje je tu za posetioce Zejtinlika, sigurnim glasom, dramski, recituje nam stihove Vojislava Ilića Mlađeg, uklesane u mauzolej i u kapelu-kosturnicu. Sunce zalazi iza visokih čempresa i ćutljivih, hladnih krstova u nizu… skoro unedogled.

Utorak , 3. januar

Posle sinoćnje šetnje Solunom uz more, u rano jutro stižemo u Beograd pod snežnim pokrivačem. Ne volim zimu pa se u mislima vraćam u Grčku, suncu i plantažama pitomog kestena u Lutrakiju, japanskim jabukama što sa otežalih grana padaju po dvorištima Edese, i na ulicu. Japanske jabuke me podsećaju na detinjstvo i pakete ovog divnog voća koje smo mama, sestra i ja dobijale od tetke i teče iz Starog Bara, uoči njihovog dolaska u Beograd, sa ćerkama, na Badnje veče i Božić. Leto u Starom Baru i na crnogorskom primorju, zima u Beogradu – lepota sećanja od kojih su satkani naši životi.

Sreda, 4. januar

Ceo dan posvećujem sestričini i devojčicama. Jedna ima četiri i po, druga dve i po godine. Sa njima su i devojčice moga sestrića, tri i po, i dve godine. Poređale se, što se kaže, od uva do uva. Osmesi, tepanje, maženje, nadoknađivanje vremena nežnosti zbog udaljenosti što se isprečila između nas. Još Badnje veče, i za Božić već idu nazad. Tužna sam ali neću da pokvarim ove divne trenutke zajedničke radosti.

Četvrtak, 5. januar

Na Božić je, po novom kalendaru, rođendan Dušana Popovića. Jednog od osnivača i vođa Srpske socijaldemokratske stranke, i saborca Dimitrija Tucovića. Mog dede, koga nikad nisam upoznala. Umro je sa 33 godine u Londonu i sahranjen pored Karla Marksa da bi 1959. godine, u želji da proklamuje kontinuitet socijalističke ideje, vlada FNRJ njegove posmrtne ostatke prenela u Beograd i sahranila na Novom groblju, u predviđenoj Aleji velikana. Od te lokacije se odustalo pa je sada grob Dušana Popovića usamljen u zabitom ćošku. Idućeg novembra biće stogodišnjica njegove smrti. O tome mnogo razmišljam proteklih meseci, a povodom sahranjivanja Dimitrija Tucovića u Aleji velikana, za koju je pronađeno novo mesto. Dvojica prijatelja i istomišljenika sada su na Novom groblju relativno blizu, a krajem 1918. možda će moći i da ukrste poglede jer će se bista Tucovića, izmeštena sa Slavije, naći blizu parka iza Jugoslovenskog dramskog pozorišta gde je bista moga dede. U noćima mukle tišine koja nas sve više pritiska, moguće je da će obojica pokušati da razumeju besciljna tumaranja Srba kroz istoriju, i zloupotrebu autentičnih ideja i nesebičnog žrtvovanja. Kajmakčalan je, slučajno, najsvežiji primer za to.

Autorka je novinarka, književna kritičarka i prevoditeljka

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari