Doduše, preko zagrebačkog Globusa stigla nam je ispovest Aleksandra Vučića o tegobama koje naš pregovarački tim ima u Briselu. U srcu Evropske unije, a nekonformno.


Posle iscrpljujućih 12 sati pregovora sa Tačijem, Vučić je, umoran, bio prinuđen da prostre svoj „ogrtač“ i legne na pod, jer u sobi „nije bilo ni fotelja, ni pristojnih stolica, ničega“. I tako je sa očima izvan svakog zla, zdravo odspavao dva sata. I kao što Briselu nije pošlo za rukom da naš tim iscrpi nespavanjem, nije to uspeo ni lošom hranom. „Donesu vam neke sendviče – opisuje Vučić – ali, ko će živ to da jede! Za nas koji dolazimo sa Balkana u budžetu EU predviđene su bedne pare, tako da su ti sendviči najnižeg kvaliteta. Rekao sam ovima našima: Evo vam pare, idite i kupite nešto dobro da se svi osećamo kao ljudi. I onda oni odu i kupe tunjevinu i lososa i sve što treba. A Tači je iz picerije naručio picu“.

Dobro je što je Vučić otvoren, i smatram da bi bilo izuzetno neodgovorno prema naciji da on i Dačić ne vode dnevnike o ovim izuzetnim trenucima i u njihovim i u našim životima, pa da ih jednog dana objave kao memoare.

Ne znam ko će, kako će i da li će ovo Vučićevo svedočanstvo o briselskom hadžiluku čitati za dvesta godina, ali me ove nedelje podsetilo na sudbinu i okolnosti jedne srpske diplomatske ekspedicije od pre dvesta godina koja se čamcem sa Save više Topčidera otisnula u Petrograd, na obale Baltičkog mora, o kojoj Prota Mateja Nenadović piše u svojim memoarima, a i sam u njoj učestvuje. Zlopatila se ta prva diplomatska misija sa neizvesnog početka moderne Srbije uporno putujući ka polarnom krugu ne bi li tamo u zemljama belih noći dobila podršku za slobodu naroda. Krijumčarili su se preko granica krijući svoj identitet, a noć je za njih bila jednako opasna kao i dan, čak i ako imaju gde da legnu i odspavaju. Tako se zadesiše u Moskvi – „vas dan nas je gonio vetar i ponešto padao sneg… mi ozebli, nemamo na sebi ništa… ja kako sam letos po Vračaru lake vojene haljine nosio tako i pošao“. Uđu u bircuz i birtaš naloži furunu i zapali sveću, i u sobi ništa drugo do sveće. Usput se novac koji su poneli istopio i večeravali su tako tanko da su postali „kao pustinjaci i pravi posnici“. Gladni i željni vina, setili su se da je sutra Sveti Luka, pa Prota počne da se vajka: „Haj, haj, da sam ja sad u Srbiji, ja bih večeras kod moga pašanca Molera bio i u zdravlje, ako hoćeš i okama, vina izobila pio“. Ipak, savladani dionizijskom čežnjom i nostalgijom, naručili su za svakog po „satljik vina“. Umesto radosti doživeli su razočaranje: „Ali kakvo jadno vino! Crveno, istina, ali na dnu po dve, tri dramajlije, a birtaš uzmućka, te se zacrveni, a od vinskog osećanja nema ništa.“

Spavanja u Moskvi sećaće se dugo i evo kroz vekove taj burleskni noćni košmar dopire do nas. Dva Protina pratioca izvale se na klupe, a Prota prostre „ćilimčiće“ ispred furune i legne na pod. Birtaš im je furunu napunio drvima i upozorio da je ne otvaraju. Prota se u neko doba noći ozebao probudio i da bi mu bilo toplije, otvorio je furunu i zaspao. Dim je napunio sobu, spavači omamljeni popadali sa klupe kao pijani – „hoće da pomru“. Izleteli su van i bacili se u sneg i valjanjem po njemu pokušali da se detoksikuju. Prota je bolje prošao, bio je na podu, a kada je izašao i video kako su svojim prevrtanjem „našarali svu avliju, više nego dva jata prepelica“, uhvatio ga smeh i tako su se „putem tome smejali, i čini mi se da sam se onda prvi put nasmejao otkako smo Dunav prošli, a i sad, pišući ovo, ne mogu da se od smeja uzdržim“.

Poduhvat Prote Mateje Nenadovića da krene i nađe ruskog cara, u toj srpskoj situaciji i momentu jeste bio veličanstven. Gotovo da je legendaran i da se može porediti sa pohodom Argonauta da nađu zlatno runo. Politički, to je zrela odluka i razumevanje da mali narod bez podrške velike sile ne može sebi obezbediti opstanak i slobodu. Taj inicijalni korak srpske diplomatije, in status nascendi, otkriva konstantu u srpskom geostrategijskom razmišljanju do danas: nada je na Istoku, od Rusije se očekuje podrška u vidu deus ex machina, samo po sebi razumljiva i bez uslovljavanja, a prema Zapadu je oprezan stav, distanca. Drugačiji način razmišljanja bi bio čudan i neprirodan, na granici izdaje. Negde kod Harkova Prota sreće Francuza, profesora, koji ga pita:

– A kuda ste vi, jadni, pošli? U Petroburg, je li? Zar će vam moći Rusija što pomoći? Gde je Petroburg, gde li ste vi! U Franciju, u Franciju idite, ako ste radi pomoći dobiti… a od Rusa se nikada nadati nemojte.

A Prota mu odgovara da smo mi sa Rusima jedna veroispovest i da nas prema njima „nadežda vuče“. Tek onda Francuz vikne:

– Da, da, to su popovi naređivali za svoj interes a ne gledaju narodnu sreću.

Kada su ostali sami, Prota uvređeno pita Teodora Filipovića:

– Kako sme taj prokleti Francuz tako da govori?

A ovaj mudro zaključuje:“Francuz ostaje svuda Francuz“. I produžili su u istom pravcu kamo su ih srce i nadežda vukli i gde su očekivali da će dobiti bezrezervnu pomoć.

Zadivljujuće je kako je Prota hrabro i jednostavno krenuo na taj sveti put ka Istoku. Onakav kakav je svakodnevno bio i kako se nosio tog leta, bez ikakve pripreme, kofera, garderobe, veša, pribora za higijenu – „Ja zovnem Čardakliju i u dva sata noći 1. septembra 1804. na Savi više Topčidera u čamac sednem i reknem: Zbogom zemljo i zavičaju, već u tebe jali doći, jali ne doći“. Pa se na vodi svečano obratio dvojici pratilaca: „Ovako se navezo Kolumb sa svojom družinom na sinje more da nađe Ameriku i upozna je sa Evropom; a mi se navozimo danas na tihi Dunav da nađemo Rusiju, za koju ništa ne znamo gde je, no samo što smo u pesni čuli da je ima, i da Srbiju upoznamo sa Rosijom.“ Na putu je bio pet meseci, a moglo mu se svašta desiti, pa i da se živ ne vrati. Prota je bio ubeđen da je dovoljno da se na carskom ruskom dvoru pojavi takav kakav jeste, sa najavom odakle jeste i sa svojim ugledom kod kuće i svešteničkim činom pa da mu se otvore vrata na fantaziji kakvu su istkali o bratskom narodu, a koja im je doletela na krilima pesme. U Petrogradu ih je dočekao oficir, smestio u gostionicu Novi Pariz i zamolio ih da ne otkrivaju ko su i odakle su, neka se predstavljaju kao „moldavski kupci“, i da u svojim turskim haljinama ne hodaju po gradu da ne bi izazvali podozrenje.

Protu i njegove pratioce na carskom dvoru nije sačekao Rus, već Poljak, upravo naimenovan za ministra spoljnih poslova – princ Adam Čartorijski. Tada je bio miljenik ruske krune, da bi kasnije postao njen ljuti neprijatelj i iz Londona i Pariza je preduzimao razne tajne subverzivne akcije u Rusiji ili na teritorijama koje su ili bile ili su mogle da potpadnu pod ruski uticaj. Kasnije je preko engleskog emisara Urkvarta uticao na Kneza Miloša, a i na pisanje čuvenog Načertanija.

U svojim memoarima (u engleskom prevodu izdati 1888. godine, London) Adam Čartorijski ne pominje posetu Prote Mateje Nenadovića. Čartorijski je Protu i njegove pratioce primio u dvorcu u jedan sat noću, ponudio im četiri stolice, a on je seo na kanape. Čartorijski je imao 34, a Prota 27 godina. Kada su izložili da od svetle Rusije čekaju da ih izbavi od Turaka, ruski ministar je izrekao znamenitu rečenicu: „Horošo; no Serbija ot Rosiji očen daleko, a mi s Turkami prijatelji“.

U trenutku kada je Prota pred njim, Čartorijski je razmišljao kako da Rusija suzbije preovladavajući uticaj Napoleona u Evropi i zajedno je sa carem uspostavljao tajni savez sa Engleskom. U isto vreme princ je sastavio Memorandum o ruskom planu za prekomponovanje Evrope i o podelama i kompenzacijama raznim teritorijama. Što se tiče Turske, Čartorijski je predlagao da joj se trenutno ništa ne oduzima, osim da se izvesne stvari promene u Srbiji i da se Kotor ponovo ujedini sa Crnom Gorom. A kada se konačno bude odlučivalo o sudbini Otomanskog carstva u Evropi, da se masa turskih teritorija podeli u zasebne države koje bi imale svoju lokalnu vlast, ali bi bile povezane u federaciju nad kojom bi Rusija osigurala odlučujući i zakoniti uticaj tako što bi Njegovo imperijalno veličanstvo imalo titulu Cara ili Zaštitnika Istočnih Slovena. U svakom slučaju, predlagao je Čartorijski u tom Memorandumu, ovaj uticaj bio bi zasnovan na zaslugama koje bi Rusi imali u oslobađanju ovih teritorija, zatim na istoj religiji i poreklu, i na mudroj politici i veštom izboru mesta koje bi okupirale ruske trupe. A ako bi bila potrebna saglasnost Austrije, široke je ruke Čartorijski, „moglo bi joj se dati Kroacija, delovi Bosne i Valahije, Beograd, Dubrovnik itd. Rusija bi imala Moldaviju, Kotor, Krf i obavezno Konstantinopolj i Dardanele, zajedno sa susednim lukama koje bi nas učinile gospodarima moreuza. Francuskoj i Engleskoj mogu se ponuditi neka ostrva u egejskom arhipelagu ili vlast u Aziji i Africi“.

Adam Čartorijski nije Protu upoznao sa svojim planovima, jer smatrao ga je objektom a ne subjektom ruske politike. Podrobno ga je ispitao o situaciji na terenu, pa su se pozdravili i svaki je otišao svojim poslom. Čartorijski da pravi velike evropske planove, a Prota da i dalje „odozdo“ gleda u majčicu Rusiju i Evropu. I u istoriji se pojavljuje deja vu efekat, pa tako na kraju memoara Prota nam opisuje kako je po slomu ustanka posetio Karađorđa u manastiru Fenek. Karađorđe drži ruke na očima i očajan jeca, i Prota se rasplakao, ali ga savetuje da ide u Brisel gde može sresti ruskog a i ostale evropske careve i tražiti od njih da „izbave narod moj“. Karađorđe odgovara da bi rado išao, ali da mu Nemci ne dozvoljavaju i ne daju pasoš. Ah, ti Nemci!

Dvesta godina deli te dve značajne diplomatske akcije, Protinu u Petrogradu i Dačić-Vučićevu u Briselu, mada im je zajedničko to što su i onda i danas po budućnost Srbije morali da idu u dva evropska politička centra. I onda i sada evropske sile su međusobno balansirale, delile teritorije, pomicale granice, napuštale ili zauzimale razne strateške tačke. I uvek je objašnjenje bilo da se to radi u cilju napretka ljudskog roda. I tada se preispitivao svaki deo Evrope i stavljao u kombinacije koje bi osigurale stabilnu opštu evropsku politiku. Adam Čartorijski kao ministar spoljnih poslova smatrao je da mu je zadatak da car Aleksandar „postane arbitar mira u civilizovanom svetu i zaštitnik slabih i ugnjetenih, i da njegova vladavina inauguriše novu eru pravde i prava u evropskoj politici“. Za taj cilj, videli smo, bio je spreman i da Beograd prepusti Austriji. Ciljevi i praksa opšte evropske politike se ne menjaju, samo su drugačije kombinacije država i teritorija. To kako se danas u Evropi kroji Srbija ne bi trebalo objašnjavati nekim pikom, nekom posebnom mržnjom prema nama, već je dokaz da smo slabi i mali. U Zagrebu se, recimo, vrlo strepi šta će biti sa celinom Hrvatske kada se bude regionalizovala u tri dela.

Ali, ako se teško možemo nositi sa namerama i interesima velikih, ništa nas ne sprečava da sprečimo sopstveno kulturno, društveno i privredno propadanje, i da uspešno pokušamo da budemo jači i ako smo mali. Tako bi i naši predstavnici izbegli razočaranje lošim gostoljubljem u EU, pošto bi postali domaćini. A i srpska poslovica kaže da je svakog gosta tri dana dosta.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari