Ženska strana Velikog rata 1

Emancipacija žena u Kraljevini Srbiji, praćena zluradim pogledima komšiluka, tekla je sporo.

Knjiga Beograd u Velikom ratu: očima savremenika Miloša Bruna, objavljena nedavno u izdanju Arhipelaga, prva je društvena istorija Beograda u Prvom svetskom ratu. Brunovo istraživanja arhiva i građe, dnevnika i memoara, novina i književnih tekstova donosi uzbudljivu i po mnogo čemu nepoznatu sliku o životu u Beogradu u Prvom svetskom ratu od predratne krize do oslobođenja, od sudbine odbeglih, nestalih i ostalih do priča o solidarnosti, od snabdevanja do kulture i sporta pod okupacijom. U dogovoru sa Arhipelagom, Danas ekskluzivno donosi odlomak iz knjige Beograd u Velikom ratu.

Postojanje osoba ženskog pola koje su svojim imenom i prezimenom zauzele visoke položaje u društvu, nije značilo da su žene bile u mogućnosti da se za mnogo toga pitaju, konkretno, da se bave zanimanjima koja su bila van delokruga opšte važećih „ženskih poslova“. Svaki takav pokušaj dočekivan je uz halabuku. Na repertoaru pozorišta koja su zabavljala masu posebnu pažnju upravo su zaokupljali muško-ženski odnosi i prodor zapadne kulture u kuće srpskih, odnosno beogradskih domaćinstava.

Podsmeh su naročito zavređivale one „ženskinje“ koje su se dale drznuti da svojom pojavom i nobles ponašanjem oponiraju patrijarhalnom ustrojstvu društva.

Prvi svetski rat će postati neka vrsta prekretnice, jer je ratni vihor silom prilika uvukao ženu u muški svet i ona stupa na pozornicu društvenog života u značajnijoj meri. Rat svetskih razmera odvojiće do tada nezabeleženi broj muškaraca od domova, radnih mesta, gradova… Njihove pozicije zauzeće žene. Naročito je to bilo izraženo u Srbiji, gde je najveći deo muške populacije okačio pušku o rame, stradao, bivao zarobljen ili pregazio albanske planine u mučnom zbegu. Majke, supruge, sestre, ostavljene same, s decom kraj ognjišta, preuzele su ulogu stuba porodice. Pokušale su da sačuvaju ono što im je jedino ostalo: svoje i živote svoje dece. Svaka na svoj način…

Beograd se izdvajao od ostalih gradova i po tome što je u njemu obitavalo najviše žena na jednom mestu u čitavoj Srbiji. Pritom, celim tokom rata znatnu većinu stanovništva činila je ženska populacija. Skoro dve trećine žitelja glavnog grada bile su pripadnice lepšeg pola, a pripadnici jačeg pola većim delom bili su deca i muškarci stariji od 60 godina. Samim tim, uloga žene u takvom okruženju nedvosmisleno je morala porasti, makar se to odnosilo samo na područje porodičnih odnosa koji su se nužno razvijali često bez muške glave u kući.

Avgusta 1915. godine Straža je prenela ulična šuškanja o pojavi tzv. Nove Bogorodice, žene koja je uveravala svoju okolinu da njeno telo nije dotakla muška ruka iako je izrodila devetoro dece. Komšiluk joj je nadenuo intrigantno ime sprdajući se kako su deca očigledno nastala posredstvom Svetog Duha.

Postoje slučajevi žena koje su obukle vojničku uniformu, ali najčešće su dodir sa frontom imale preko vojnih bolnica u kojima su kao medicinske sestre vodile računa o ranjenicima. Neke od njih, kao što su Vukosava i Jelena Popadić, glumica Jelena Milutinović, Olga Jovanović, istakle su se i tokom jesenjih borbi 1915. godine, kada su u improvizovanoj bolnici u Cara Dušana 6 samoinicijativno zbrinjavale ranjene ratnike i mnogima od njih svojim požrtvovanjem spasile živote. Na tom polju naročito se iskazala Slavka Mihajlović Klisić koju je rat zatekao na službi u hirurškom odeljenju Opšte državne bolnice u Vidinskoj ulici i koja je čitav tok rata provela u Beogradu posvetivši se bolesnicima u najtežim ratnim uslovima. Za divljenje je i delatnost sedamdesetpetogodišnje Anke Đurović, jedne od osnivačica Odbora gospođa „Kneginja Ljubica“, koja je sa ostatkom dela članstva ostala u svom gradu i pomagala izbeglice okupljajući decu bez roditelja, stare i bolesne. Mnoge bezimene junakinje doprinos u ratnim danima Beograda dale su kroz Četvrtu rezervnu bolnicu na Vračaru ili tako što su šile, plele, kuvale, a sve u organizaciji Jelene Marković, predsednice Kola beogradskih milosrdnih sestara.

Po svedočenju Delfe Ivanić Musić, odbori Kola srpskih sestara po okupaciji radili su anonimno, jer je i to udruženje označeno kao neprijateljsko, te su tako svoje rodoljublje glavom platile: Mileva Škrljić, Darinka Berić i Sofija Jevremović. Od istaknutih žena ne sme se zaboraviti ni ime Natalije Pavlović koja je u svom Materinskom udruženju za odojčad i malu decu zbrinjavala mnoštvo mališana. Tereza Krsmanović je u Domu staraca, starica i siročadi i pored svakodnevnih obaveza oko doma uspela da u ratnoj oskudici 1918. godine organizuje božićnu predstavu.
Zanimljivo svedočanstvo o životu jedne mlade osobe u okupiranom Beogradu predstavlja dnevnik Mare Radenković.

Devojku od nekih dvadesetak godina pored svakodnevice muče i neka univerzalna, filozofska pitanja. Kako je zbog novonastale situacije briga o kući pala praktično na njena pleća, te više nije mogla da se posvećuje svojoj velikoj ljubavi, slikarstvu, njen um zaokupljaju i civilizacijske nedoumice. I pored patriotizma koji izvire iz svake njene rečenice, ona sebi i drugima postavlja pitanja o tome da li je normalno da se ljudi ubijaju i da se pritom raduju tuđoj nesreći.

„Ne mogu da razumem ovaj veliki događaj, ovaj strašni rat, koji pomerio ceo svet iz osnova, iz svoga mirnog toka života. Uništio države, gradove, brda i doline; sve preobrazio i silno, neizmerno mnogo ljudi, koji bi čovečanstvu bili od neocenjive koristi, oterao u smrt. O jadni svete koji si svoje živote dao zbog jednog čoveka.

Da li je to prirodna potreba da se s vremena na vreme uništi izvestan broj ljudi? Ili Bog hoće da kazni ljude za njihova nedela, za razvrat koji je već prešao vrhunac, da im dokaže njihovu ništavnost i pokaže da on postoji? Ili je razlog ovom divljaštvu i nekulturnom delu oholost i gramzivost jedne krvožedne zveri (i to nažalost u čovečijem obliku) koja je našla ovaj varvarizam da bi se proslavila, ali koji će je, nadam se, u propast i porugu oterati. Ako je to, onda kakvu bi svirepu kaznu, protivno svim pravilima čovečnosti, trebalo izmisliti za tog krvnika.“

Po svedočenju Živana M. Petrovića, rođaka sa kojim je redovno vodila prepisku, saznajemo da je izabranik Marinog srca, po bekstvu iz ropstva došao kod nje u Beograd, te se zbog njihove veze krio po kućama i tavanima. Mara ga je u početku osuđivala, jer je pao u zarobljeništvo, a da nije bio ni ranjen. Međutim, s njim će po okončanju rata ipak sklopiti brak uprkos protivljenju porodice.

Sada su često žene bile te koje su samostalno morale da se snalaze u prehrani porodice ili, iako su i dalje novčano zavisile od muževa koji su im slali novac iz inostranstva, njihovo eventualno odsustvo učinilo je to da same odlučuju na šta će trošiti novac. Kako god, nemaština je bila velika i za hranu se moralo snaći. Jedne su šile, druge su prale, učenije su podučavale, ali do posla su dolazile vrlo teško.

U porobljenom Beogradu, iako je radno sposobnih žena bilo najmanje dvostruko više od muškaraca, broj zaposlenih je išao „jačem polu“ na ruku. Pritom, i kada bi došle do kakvog posla, plata im je bila niža u značajnijoj meri. Kako je okupator uobičajavao da za svoje potrebe koristi domaću radnu snagu koju ne bi plaćao, tako je i veliki broj žena kulučio po poljima, na ulicama i veoma često u Centrali za preradu žetve. Poznato je da je pre odlaska u logor Nežider, Jelisaveta Načić radila, kao i mnogi njeni sugrađani, na raščišćavanju ruševina u gradu. Ipak, biće onih i koje će se dobro snaći i uspevati da poštenim radom zarade za život. Upravo su Sirotinjsko odeljenje beogradske Opštine većim delom činile žene, pa će ih i Borisav Stanković kroz polušalu spominjati kao poželjne udavače zbog svog ugodnog položaja. Sličnu opasku imao je i anonimni novinar Beogradskih novina koji će pominjati i Zemunke sa Velike pijace koje su usled novčanog prosperiteta postale glavne mušterije boljih restorana i prodavnica „nirnberške robe“:

„Žalosno je gledati redove naših žena s metlama i lopatama kako gladne i pocepane čiste ulice od slame, sena i đubreta. Vojnici s puškama stoje, s obe strane ulice, i stražare. U podne, kad se ovim bednim čistačicama izdaje tvrd, crn hleb, stražar komanduje mirno. One moraju da podignu ruke u vis i da hvataju hleb, koji im se dobacuje. Koja je spretna, uhvati ga, koja nije, promaši, hleb se otkotrlja, a gladna čistačica ga uzima sa zemlje, briše o prljavu haljinu i halapljivo jede.“

Po „čuvenju“ u Beogradu je tokom okupacije bila poznata izvesna Ruža, koja je imala svoj sto kod „Tri šešira“ i izgleda da se bavila podvođenjem žena zainteresovanoj muškoj klijenteli. A kako je odlika svakog rata i bede pojava prostitucije, tako je i obim posla bio sve veći. Na taj problem ukazivaće se od samog početka rata, ali će se, i pored oštrih reakcija vlasti, „najstariji zanat“ odupirati tokom svih godina Velikog rata. Naročito su žene iz okolnih sela usled potpune nemaštine i gladi bile primorane da prodaju svoje telo po javnim kućama, kojih je u Beogradu bilo četiri za vojna lica, a samo jedna za civile. Radmila Savić u svojim uspomenama spominje slučaj „Lepe Mice“ čija joj je lepota i pozitivna energija ostala urezana u sećanja, ali daleko više njena tragična sudbina koja je verovatno bila slična mnogim njenim sapatnicama. Naime, nakon što su je obeščastila dvojica vojnika završila je kao zaražena prostitutka kojoj se na kraju ni grob ne zna.

„…Ne smem ni da pomislim šta se tek dešava sa ženama u Srbiji. Nikada nisam video nijednu ženu pacijenta u nekoj bolnici u Srbiji. Sve bolnice su bile pune i prepune muškim pacijentima, tako da nije bilo mesta za žene. Bojim se da su one morale da umru kod kuće, jer nije bilo lekara i lekova da ih spasu.“

Psihoza rata, neizvesnost koju donosi svaki novi dan usled nemaštine i bede, razarajuće je delovala na mnoge Beograđanke. Natalija Aranđelović u jednom trenutku beleži: „Kakav lep i miran odmor uživaju oni koji su otišli da večno spavaju i koji su zaboravili ove teške patnje!“ „Ti pišeš da učim decu veselosti i muziku… ne bih mogla zapevati, pa da me koje blago čeka.“

Dodatnu muku za mnoge od njih predstavljala je razdvojenost od njihovih ljubavnih partnera, te su u tišini noći tiho ridale kako ne bi remetile snove najmlađih ukućana. Duše im je morila i pomisao da im muževi možda provode vreme s drugim ženama, dok one brinu o zajedničkoj deci, te se u njima znao javiti i prkos, srdžba što im tako prolaze najlepši dani života. Ozlojeđena Natalija Aranđelović je u dnevniku zapisala sledeće rečenice:

„Pri otvorenom prozoru, stadoh i mišljah na tebe šta li radiš, da li nas se sećaš i da li nas još voleš? Decu da, ali šta misliš o meni? …imaš razonođenja i provodiš se! Žena je jedan bedan stvor što mora sve da trpi i snosi, a viša je od čoveka. Kadra je sve učiniti kao i čovek. Pa zašto da i mi nemamo to isto pravo? Zašto, da bi sačuvale čast svoga muža! Glupost, a život dotle prolazi. Znam li dokle ću živeti?… ne… e pa dobro, zašto da mi godine ovako prolaze u zalud dok ti grabiš… brineš donekle za svoju decu, ali opet provod nastavljaš, razonođuješ se!“

„Reći ćeš mi, ne to nije istina! O tome neću ni da te ispitujem, samo to ću mojoj ženskoj deci u pamet ulivati, slobodna ljubav to je život! Čekati da se uda, čekati na muža, najlepše vreme, dođe prođe! Ne, ne, ja sam dosta iskusila, mene boli, ja mnogo osećam, zato neka moja deca uživaju!“

Kako je mnoštvo žena bilo samo, bez muške zaštite, neretko su bile meta nedoličnih nasrtaja muškog sveta. Otuda i opaska Natalije Aranđelović da sve ono što je u gradu ostalo od muškaraca ne vredi ništa i da ih treba istrebiti. Naravno, i ona je imala neprijatnu situaciju i to sa odžačarom koji je pokušao da je uceni zbog saznanja da je posedovala bakreni dževdžir koji nije predala vlastima prilikom rekvizicije metala. S druge strane, bilo je i kavaljera koji su unosili nemir u ženska srca i kidali niti koje su vezivale realnost i društvene norme. U toj teskobi balansiranja između prošlosti i neizvesne budućnosti neke od žena odabrale su put „kojim se ređe ide“. Tako Aranđelović u negativnom kontekstu spominje nekolicinu žena, ali treba imati na umu da okruženje može biti veoma surovo, stigmatizujući osobe neretko iz ljubomore, pakosti, pa i malograđanštine.

A opet, život je tekao dalje. Bilo je primera da su neke žene nalazile svoje životne saputnike među okupatorima. Poznat je slučaj ljubavnice grofa Salis-Sevisa koja je, po svedočenjima sugrađana, koristila svoj položaj pomažući onima koji su joj se obratili. Takođe, austrijski major Hofman Kovačić živeo je u kući u Kneza Miloša 17 sa svojom ljubavnicom Zorkom Simić. Poslednjih dana okupacije Zeno plemeniti Soretić od Žumberka je s ponosom u Beogradskim novinama objavio svoju ženidbu sa izvesnom Kosarom Jovanović. Po završetku rata, ćerka Stojana Ribarca je od svog muža, Dragiše Vasića, zatražila razvod braka, jer se zaljubila u jednog austrougarskog oficira. Naravno, postojali su i slučajevi odbeglih žena koje su se povukle zajedno sa stranim životnim saputnicima. Jedan od prevarenih muževa se tako po Oslobođenju žalio policiji da je svoju platu uredno slao ženi u Beograd tokom okupacije, a da ga je ona sada ostavila i da njena sestra ne želi da mu preda stvari koje je ostavio pre odlaska na ratište.

Nedoumice i strahovi ispunjavali su ratnu svakodnevicu žena. U toj svojoj beznadežnoj situaciji mnoge su sreću i utehu potražile u onostranom. „Gledale su u karte“, posećivale razne vračare, a baka Radmile Savić će uz njenu pomoć pribegavati „prizivanju duhova“. Ipak, nisu su sve umele ili mogle da prebrode svoje psihičke krize. Tako je izvesna Leposava Božinović, devojka od dvadeset pet godina, uhapšena pred kućom guvernera, barona Remena, kada je u histeriji pokušavala da mu preda nekakvu molbu dok je u drugoj ruci držala revolver. Novinski stupci takođe otkrivaju da je, usled ogromnog pritiska, određen broj žena pribegavao samoubistvima. Jer, surova je bila životna stvarnost:

„…E, moj Nikola – vidiš prijatelje! Umesto da ti sačuvaju, a oni te kradu – da su Nemci uzeli – izmirila bih se, jer ovo je rat, a oni su nam neprijatelji, al’ Srbi, Srbi, to je užas!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari