DW: Zamak Rambuje pred drugi Kosovski boj 1Foto: EPA PHOTO REUTER POOL/JACKY NAEGELEN/jm/cg-fob

Dvadeset godina od Rambujea znamo dve stvari: prvo, ono što je tamo nuđeno Beogradu bilo je provokacija, uvod u bombardovanje; drugo, kada bi neko danas ponudio papir iz Rambujea, Srbi bi ga sigurno proglasili za sveca.

Zamak je imao pet kula i bio je ponos visokog kraljevog činovnika Žana Bernijea koji je nosio titulu Prévôt de Paris, što bi se uz nešto dobre volje moglo prevesti kao „Pariski kadija“. Izgrađen je negde u vreme Kosovskog boja. Dugo je bio u posedu kraljevih dvorjana, porodice Anžan, koja ga je u šesnaestom veku preuredila u renesansnom stilu. Tako je srednjovekovni zamak postao reprezentativni dvorac.

Predistorija traumatičnog mesta

Raskošna građevina je postala bina značajnih događaja. Francuski kralj Fransoa Prvi je umro u jednoj od kula koja sada nosi njegovo ime. Luj XVI je 1783. kupio dvorac i pretvorio ga u svoju letnju rezidenciju. Deset godina kasnije će se njegova glava zakotrljati pod giljotinom na današnjem Trgu Konkord u Parizu, koji se tih krvavih dana zvao Trg revolucije.

U republikanskoj Francuskoj je dvorac Rambuje služio predsednicima države kao letnja rezidencija. Jula 1960. francuski predsednik Šarl de Gol i zapadnonemački kancelar Konrad Adenauer baš tu su zacrtali cilj ugovornog zbližavanja ljutih neprijatelja iz nekoliko ratova.

Na tom idiličnom mestu prvi put se okupila grupa najrazvijenijih zemalja pod nazivom G6. Ta grupa je pristupanjem Kanade posle postala G7, potom se priključila Rusija i klub se nazvao G8. Činilo se da će tako ići dalje sa nazivima, kao kod novih modela pametnih telefona. Aneksija Krima i isključivanje Rusije iz kluba samo nas podsećaju da ne postoji linearni napredak.

„Teroristički operišu“

Idilično mesto pedesetak kilometara severozapadno od Pariza postalo je februara 1999. sudbinska tačka na globusu za sve ljude koji su tada živeli u Miloševićevoj Saveznoj republici Jugoslaviji.

Predistorija diplomatskog premeštanja kosovskog čvora u Rambuje jeste priča o cinizmu moći i trijumfu nasilja nad pacifizmom. Politički cilj kosovskih Albanaca za vreme Miloševićeve vladavine bio je – secesija. Najugledniji među njima bio je Ibrahim Rugova. I on je odlučno zagovarao otcepljenje Kosova od srpske i jugoslovesnke države. Metode koje je odabrao izdvajale su ga iz stereotipnog niza balkanskih političara koji nasilje vide kao najjednostavnije sredstvo politike. Rugova je zagovarao gandijevski otpor.

Mada je uspeo da sačuva mir za vreme secesionističkih ratova, okolnosti mu od 1995. nisu išle na ruku. Nasilje u Hrvatskoji i Bosni I Hercegovini – nasilnicima se isplatilo. Čak i ako nisi jači, ako si mnogo slabiji, možeš nešto da dobiješ: Isprovociraj jačeg, a on će svojim varvarskim odgovorom isprovocirati još jačeg od sebe.

Rugovin pacifizam koji je sigurno sačuvao mnoge Albance ali i ponekog Srbina uzaludne smrti više se nije mogao nametnuti kao koncept otpora. Mladi poststaljinistički kadar kosovskih Albanaca iz Švajcarske zagovarao je oružanu borbu. I to metodama koje su prekopirali od baskijskih separatista ili Irske republikanske armije. Bombe na policijske stanice, atentati. Ali i – napadi na izbegličke logore krajiških Srba, otmice, mučenja, ubistva. U izveštaju nemačke Ustavne zaštite iz 1998. Oslobodilačka vojska Kosova je ocenjena kao organizacija koja „teroristički operiše u svojoj zemlji“.

Neobjavljeni rat

Odgovor Beograda je bio žestok. Duge cevi, helikopteri, topovi. Zapadna elita i mediji su se uznemirili. Sprema li im se još jedna Srebrenica? OVK uspešno internacionalizuje problem, primenjujući staru gerilsku taktiku – što gore to bolje.

Usledila je Rezolucija Saveta bezbednosti pod rednim brojem 1160 koja je Miloševiću donela sankcije, poziv da pregovara i obustavi ekscesivno nasilje policijskih trupa. Obično se zaboravlja onaj deo Rezolucije koji poziva albanske lidere da „osude svaki teroristički čin“ i da „svi delovi albanskog stanovništva Kosova moraju da upotrebljavaju samo mirna sredstva za ostvarenje svojih ciljeva“.

NATO je zapretio vojnom intervencijom.

Milošević sa američkim diplomatom Holbrukom sklapa sporazum prema kojem 2000 međunarodnih posmatrača dolazi na Kosovo. Tamo gde se povlače policajci pod komandom iz Beograda, položaje zaposeda OVK. Nemački general i visoki funkcioner Severnoatlantskog pakta Klaus Nojman nazvao je takvu ulogu albanskih gerilaca „nesrećnom i provokativnom“.

Pregovori          

Od decembra 1998. trebalo je prema računici zapadnih zemalja pregovarati o budućnosti Kosova. Osnovni problem je bio skoro banalan. Hajdučko-gerilski OVK nije iznedrio pregovarača kojem bi svi verovali. Ali SAD insistiraju na tome da oružana formacija koju većina zapadnih zemalja još uvek posmatra kao teroriste bude prihvaćena kao partner u pregovorima.

Volfgang Petrič, austrijski političar slovenačkih korena, koji zastupa EU u pregovorima, naposletku identifikuje gerilca sa najvećim kooperativnim potencijalom – Hašim Tači zvani Zmija pojavljuje se pred očima svetske javnosti kao potpuna nepoznanica.

Skoro niko više ne pamti inicijativu Zorana Đinđića iz decembra 1998. kada je predlagao kantonizaciju Kosova, povećanje stepena autonomije uz ostajanje unutar države. Albancima je smetao ostanak u državnom okviru, a ostalima sve ostalo. Napomenimo, Srbi bi u tome prošli mnogo bolje nego što bi im mogli ponuditi i Ahtisari i aktuelna Zajednica srpskih opština. Odbačena je još jedna ideja koja bi mogla zaustaviti nasilje i silu.

Poslednji krug

Od januara 1999. OVK počinje sve jače da napada. Eskalacija, za koju će biti optužene srpske snage, biće taktički deo predstojećih pregovora.

U Rambujeu će se doduše pojaviti i Ibrahim Rugova, ali na čelu delegacije biće novi američki miljenik – Hašim Tači. Na srpskoj strani su pregovarali ljudi iz drugog reda i egzotični predstavnici kosovskih manjina. Suština pregovora se vrtela oko oprečnih ideja – Kosovo je Srbija i Kosovo nije Srbija.

Američki um je smislio kvadraturu kruga. Najveća moguća autonomija za kosovske Albance uz formalni ostanak u okviru države Srbije. Podsetimo se da je Kontakt grupa prethodno razradila deset principa o kojima se ne raspravlja – i da ih je Beograd prihvatio, a OVK odbacila, jer je jedan od principa podrazumevao teritorijalni integritet SR Jugoslavije. Iako je prihvatanje tih principa bio preduslov za dolazak u Rambuje, delegaciji kosovskih Albanaca se progledalo kroz prste.

Pregovori su počeli 6. februara, a prekinuti su bez rezultata pre tačno dvadeset godina, 23. februara 1999.

Izgovor za bombardovanje

Na veliko iznenađenje Amerikanaca, kosovski Albanci su odbili nacrt mirovnog ugovora pa je srpsko odbijanje bilo nemoguće pretvoriti u casus belli – povod za rat.

To će se promeniti u drugoj rundi pregovora u martu. Tači i ostali su za ljubav Amerikanaca pristali na sve, pa i na državni okvir Srbije. A srpskoj delegaciji je ostavljeno nekoliko sati da razmisli o nepoznatim klauzulama kao što je Aneks B ponuđenog papira, na kojima je pisalo da trupe Severnoatlanskog pakta mogu da se kreću na celoj teritoriji SR Jugoslavije, da su izuzeti iz sfere domaćeg pravosuđa i da će na Kosovu i u celoj zemlji biti stacionirano tridesetak hiljada vojnika. Oni bi nadomestili vakuum koji bi nastao povlačenjem srpskih policijskih snaga i razoružavanjem OVK.

Zapadni mediji i političari nisu bili informisani o postojanju ovih klauzula. Uzak krug ljudi, koji je uključivao i bivšeg pacifistu Jozefa Fišera kao ministra spoljnih poslova Nemačke zadržao je za sebe informacije koje bi mogle ugroziti podršku vojnoj intervenciji. Ovaj put su rat očito želeli Amerikanci.

Nemački socijaldemokratski poslanik Herman Šer je tada rekao: „Nije bilo ispravno da Vlada veruje i da sugeriše Parlamentu da bi ovaj ugovor Beograd ikada mogao potpisati.“ A tu vladu je predvodio baš socijaldemokrata i veliki prijatelj današnje vladajuće garniture u Beogradu Gerhard Šreder.

Ispalo je da je Madlen Olbrajt pronašla način da dobije to što želi. Henri Kisindžer je o ponuđenom papiru rekao: „Tekst iz Rambujea, koji je pozivao Srbe da dozvole marš NATO-trupa kroz Jugoslaviju, bio je provokacija, izgovor da se započne sa bombardovanjem.“

Šta se zaista zbilo u Rambujeu?

Volfgang Petrič nije tog mišljenja. On smatra da bi potpis u Rambujeu bio povoljan za Beograd. Sporazum je doduše podrazumevao i preispitivanje narodne volje posle tri godine. Ali ta volja nije morala da bude referendumska i podrazumevala je pored volje kosovskih Albanaca i političku volju Srba i Srbije.

Mada niko ne spori da je ponuđeni sporazum za Beograd sadržavao diplomatsku, a time i ratnu zamku, hajde da se upitamo kako bi „najskuplja srpska reč“ izgledala da je Slobodan Milošević bio u stanju da se pokrene iz političke zemunice u koju se ukopao i da je – gutajući najveću žabu – potpisao?

Kumanovska kapitulacija je ionako bila mnogo gora za srpske interese na Kosovu nego što bi Rambuje ikada mogao biti. NATO trenutno obezbeđuje nezavisnost koju su proklamovali Albanci, a po papiru iz Rambujea čuvao bi makar u prve tri godine Kosovo kao deo Srbije. Masovnog egzodusa Srba verovatno ne bi bilo.

Kada bi neko danas ponudio papir iz Rambujea (isto važi i za plan Z4 uoči etničkog čišćenja Krajine) sigurno bi ga proglasili za sveca.

Ali to je proliveno mleko. Ne možeš ga vratiti u kacu.

Zaveštanje Rambujea

Aktuelna vlast u Srbiji čini sve da odgovornost za stanje na Kosovu pripiše prethodnoj vlasti. Pri tome se prave kampanje o budućnosti Srbije. Između ostalog  i zato da se ne bismo prisećali grešaka iz bliske prošlosti. Nije li predsednik države Aleksandar Vučić bio radikalni ministar kada nije potpisan Rambuje? I kada jeste potpisan Kumanovski sporazum? Da li je tada iz protesta podneo ostavku, pao u oči kao usamljeni borac za Kosovo? Ne. Ćutke je sledio kurs Vođe.

Sporazum sa predstavnicima Severnoatlantskog pakta o imunitetu njihovog osoblja i slobodi kretanja na celoj teritoriji Srbije potpisan je februara 2016. Kako se tada zvao premijer? Aleksandar Vučić. Podsetimo, NATO je to tražio u Rambujeu.

Sve ovo je dobro znati. Žak Širak je u ovom dvorcu pre dvadeset godina otvorio mirovne pregovore patetičnim govorom kakvima su skloni francuski predsednici. Između ostalog je rekao: „Retki su momenti kada je istorija u rukama samo nekoliko ljudi.“

Kako god obrneš i okreneš, Srbi generalno baš i nemaju srećnu ruku birajući te ljude.


Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari