Građani više od četiri meseca u neprestanom protestu 1Foto: FoNet/ Aleksandar Barda

Iako je svaki veći sneg, kiša i vetar bio razlog da mnogi pomisle „ovog puta ljudi neće doći na protest „Jedan od pet miliona““, građani u buntu su bili jači i iznenađujuće istrajni u iskazivanju nezadovoljstva načinom na koji se vlada ovom zemljom.

Gotovo četiri i po meseca građani protestuju protiv vlasti na ulicama širom Srbije. To, čini se, nije očekivala ni opozicija koja je inicirala okupljanja, a ni vlast. Vlast je naprotiv u početku, moguće i ubuduće, svojim postupcima samo raspaljivala vatru žarkog protivljenja i učinila da sada mora dobro da razmisli o svakom svom postupku ne bi li nadmudrila opoziciju i umirila svoje pristalice.

Najveći protesti građana i opozicije od dolaska na vlast Srpske napredne stranke počeli su 30. novembra 2018. u Kruševcu pod nazivom „Stop krvavim košuljama“. Neposredan povod za proteste u Kruševcu bio je 23. novembar, kada je grupa mladića napala jednog od lidera Sveza za Srbiju Borka Stefanovića i njegove kolege, koji su pošli na tribinu Saveza za Srbiju.

Stefanovićeva košulja na koju se slivala krv s udarene glave bila je inspiracija za prvu poruku građana koji su u Kruševcu demonstrirali protiv nasilja. Već sledeće subote 8. decembra prvi masovan protest održan je i u Beogradu. Organizatori su bili nezadovoljni građani, dok im je opozicija iz Saveza za Srbiju pružala logističku, tehničku i novčanu pomoć. Takav odnos političara i građana u protestu plasiran je u javnost, koja je to većinom prihvatila, ali je uvek postojala svest da iza svega stoje političari, ponajviše osnivač i idejni tvorac Saveza Dragan Đilas.

Prva velika protestna priča je zabrana da se okupljenima u Beogradu na prvom skupu obrate glumica Mirjana Karanović i košarkaški trener Dušan Vujošević, s obrazloženjem da bi zbog njihovog obraćanja moglo da dođe do sukoba. Da li su incidenti zaista bili mogući nikada nećemo saznati, ali mnogima je već tada bilo jasno da je uticaj predstavnika Dveri u organizaciji protesta itekako veliki.

Masovnost demonstracija je, čini se, unervozila vlast. Nekontrolisano i začuđujuće nesmotreno, s osećajem da mu niko ništa ne može, reagovao je i predsednik države Aleksandar Vučić, koji je izjavio da neće ispuniti nijedan zahtev opozicije, pa makar izašlo i pet miliona ljudi na ulice. Od tog momenta protesti su počeli da se šire Srbijom, upravo pod nazivom „Jedan od pet miliona“. Sada se, iz sedmice u sedmicu održavaju u gotovo 100 gradova i opština.

U šetnjama od samog početak učestvuju i opozicioni političari koji nisu formalno u Savezu za Srbiju. Protest je odmah imao karakter građanskog iako su lideri Saveza bili u prvim redovima šetnje. Na prvim okupljanjima u Beogradu emitovan je miks iz priloga/izveštaja novinarke Studija B Barbare Životić, u kome ona nakon završetka demonstracija objašnjava da se okupilo malo ljudi i da su spremni na „linč, silovanje, nasilje“.

Demonstranti nisu nosili stranačke zastave, ali je bilo zastava Srbije, gej zajednice, kao i pojedinih grupa koje su se pridružile začelju kolone, poput takozvanog Levog bloka, koji se kasnije povukao iz protesta. Govornici su bili uglavnom nestranačke ličnosti, a najviše je u Beogradu i drugim gradovima obraćanja imao poznati glumac Branislav Trifunović, zatim muzičar Marko Šelić Marčelo, pisac Marko Vidojković…

Pokret slobodnih građana, formalno se nije pridružio protestima, ali članovi jesu učestvovali u šetnjama, sve do 26. januara, kada je za novog lidera izabran poznati glumac Sergej Trifunović, nakon što se u decembru Saša Janković povukao iz PSG.

Političare iz prvih redova protesta sklanja Branislav Trifunović, koji im poručuje da im nije mesto na kamionu, odnosno da oni ne treba da govore na protestima već da ponude svoj plan rada. Već sledeće nedelje političari su šetali pri začelju kolone, a ubrzo zatim više opozicionih stranaka je na inicijativu Saveza za Srbiju, potpisalo u februaru programski tekst Sporazum sa narodom, u kojem se navode ciljevi opozicione borbe i rada.

Nastavnici Filozofskog fakulteta BU prvi su u zajedničkom pismu dali javnu podršku protestima. Njih 105, a potom su to učinili mnogi iz akademske zajednice – broj potpisa premašio je hiljadu i po. Sem potpisima, protestima su se organizovanim šetnjama pridružili i studenti više fakulteta u Beogradu, među njima prvi Fakulteta političkih nauka.

Druga velika priča, koja je vlasti dobro poslužila za manipulaciju neupućenih, su vešala koja je na jednom od februarskih okupljanja u Beogradu nosio maloletnik. On je ubrzo uhapšen i posle nekoliko dana provedenih u pritvoru pušten nakon najave da će njegova majka govoriti na Platou ispred Filozofskog fakulteta gde je mesto okupljanja. Mediji bliski vlasti i najviši funkcioneri vlasti maketu vešala označili su kao simbol nasilja i te priče o nasilnoj opoziciji se vlast čvrsto drži i sada.

Posle tri meseca šetnje, kada je entuzijazam građana već znatno opao, ali su i dalje šetali, buknula je varnica koja je iznenadila sve. Ulazak demonstranata u zgradu Radio televizije Srbije. Odnos RTS kao javnog servisa prema demonstracijama bio je jedna od glavnih uzroka građanskog nezadovoljstva. Zato su šetnje u Beogradu uvek prolazile pored te zgrade na koju su demonstranti svaki put lepili na stotine nalepnica koje su iskazivale protest zbog krive slike koju javnosti nudi Javni servis.

Od tog 16. marta kreće ubrzan i neplaniran razvoj iznuđenih događaja i za opoziciju i za vlast. Lider Dveri Boško Obradović i grupa demonstranata, kažu neplanirano, ulazi u RTS. Za njim to radi i Đilas. Traže da budu gosti Dnevnika i kažu svoju stranu priče. Nakon par sati boravka u zgradi policija ih izbacuje ispred. Uprkos pozivima Beograđanima da se u velikom broju okupe ispred RTS, protest se sveo na par stotina ljudi te nije bilo moguće ostati ispred RTS preko noći.

Građani se pozivaju da sutradan dođu ispred zgrade Predsedništva na vanrednu konferenciju za novinare koju je zakazao predsednik lično. Svima je tada jasno da je grudva sa vrha brega počela da se spušta. Opozicija je dobila prednost, vlast mora brzo da reaguje. Par hiljada ljudi dolazi ispred Predsedništva, ispred kojeg je Obradović ponovo dominira. Svi lideri Saveza iz poslednjih redova šetnje penju se na „zabranjeni kamion“ i govore pred masom koja čeka uputstva.

Tada se vidi nespremnost, možda čak i neznanje opozicije, koja dozvoljava vlasti da preuzme inicijativu. Iako je rečeno da će predsednik biti „držan u zatočeništvu“ od toga se odustaje i odlazi do policijske stanice 29. novembar jer stižu vesti da je maloletnik uhapšen zbog upada u RTS. Tog dana po Zakonu o suzbijanju nereda na sportskim manifestacijama i borbi protiv huligana privedeno je i osuđeno osmoro demonstranta.

Među njima i jedan učesnik 4. godine Filološke gimnazije, kao i dva člana satirično političko muzičkog udruženja Pokret ujedinjenih fantoma. Umesto opozicije, vlasti sutradan udar zadaju gimnazijalci Filološke gimnazije koji izlaze na ulicu i traže puštanje njihovog druga. Vlast u liku predsednika koji najavljuje aboliciju popušta, ali i dalje ne odustaje od priče o nasilništvu protesta.

Protesti su narednih vikenda nastavljeni praćeni napetostima i iščekivanjem novih hapšenja. Međutim, uprkos zvaničnoj najavi organizatora, demonstranti 6. aprila nisu otišli pred zgradu provladine TV Pink. Umesto toga sedmorica lidera SZS pojavila su se pola sata pre zakazanog protesta i položila ispred zgrade venac za ubijenog kosovskog političara Olivera Ivanovića.

Priča o velikom opozicionom skupu započela je uoči 9. marta kada su se pojavile spekulacije da bi demonstranti iz svih gradova trebalo tog dana da se okupe u glavnom gradu. Toga nije bilo, ali je potpredsednik Narodne stranke Siniša Kovačević predložio da to bude 9. maj.

Kako je maj daleko, lideri Saveza odlučili su se za 13. april. Na zakazan termin opozicije odmah je i vlast odgovorila zakazivanjem svojih kontramitinga u Vučićevoj kampanji „Budućnost Srbije“, koja je direktna reakcija na demonstracije. Naprednjaci su najavili skup u Novom Sadu 12. aprila i 19. u Beogradu. Ali su okupljanje u Novom Sadu ipak pomerili s obrazloženjem da pametniji popušta, iako je svima bilo jasno da postoji velika mogućnost da dođe do nereda.

Poslednja u nizu igara nadmudrivanja vlasti i opozicije je najavljeni štrajk glađu ministra odbrane i zamenika gradonačelnika na vest da bi opozicija mogla na to da se odluči.

Gradovi u protestu

Tokom nedelje svoje nezadovoljstvo građani okupljanjima i šetnjama centralnim ulicama subotom iskazuju u Beogradu, Kragujevcu, Brusu, Subotici, i u još 20 gradova i opština. Subotom se grupa demonstranata okuplja i u mestu Parteš na Kosovu. Najviše se protestuje petkom. U Nišu, Novom Sadu, Kruševcu, Čačku, Vršcu, i još 34 mesta.

Četvrtkom se demonstranti okupljaju u Kuršumliji, Zrenjaninu, Topoli, Knjaževcu, Obrenovcu, Temerinu, Negotinu, Priboju i Trsteniku. Na ulice Sente, Majdanpeka, Kostolca, Prijepolja izlazi se sredom. A utorkom u Kosovskoj Mitrovici i Kladovu. Ponedeljak je rezervisan za Novu Varoš, Pećince i Odžake. I dijaspora se priključila okupljanjem u Pragu, Beču, Berlinu i Čikagu.

Borba brojkama

Merenje broja učesnika, odnosno protok demonstranata u šetnji, postalo je i vid političke borbe. Po ugledu na francusku vlast koja prebrojava demonstrante „Žute prsluke“ i koja tvrdi da je najmasovnije bilo okupljanje u novembru kada je demonstriralo 282.000 ljudi, i vlast u Srbiji barata brojem okupljenih kao vidom političke borbe. Aleksandar Vučić nastavio je u mesecima koji su usledili da daje broj izašlih na demonstracije u pojedinim gradovima Srbije ističući malobrojnost, naročito u odnosu na njegovu kampanju „Budućnost Srbije“.

Organizatori okupljanja u političkom krilu Saveza za Srbiju na početku protesta davali su svoje procene broja okupljenih, dok se mediji koji nisu pod kontrolom vlasti u izveštavanju upadljivo suzdržavaju od određene cifre. Zavladalo je pravilo da se brojnost opisuje kao „upadljivo više nego ranije“, „manje nego prethodni put, i slično“. Ono što je vidljivo je da broj demonstranata u šetnji u Beogradu ne pada ispod pet hiljada, što je za Srbiju dovoljna mera za jedan politički skup.

Zahtevi

Zahtevi protesta na početku bili su svrstani u tri grupe. Prva – otkrivanje nalogodavaca i napadača na Borka Stefanovića, otkrivanje nalogodavaca i napadača na novinara Milana Jovanovića iz Grocke, otkrivanje nalogodavaca i ubica Olivera Ivanovića, smena ministra unutrašnjih poslova Nebojše Stefanovića.

Druga – sloboda medija, gde se tražilo objektivno izveštavanje RTS-a o protestu, pet minuta na Javnom servisu za organizatore protesta, jednaku zastupljenost političkih aktera na javnom servisu, smene direktora javnog servisa Dragana Bujoševića i urednika Informativnog programa RTS-a Nenada Lj. Stefanovića. Treća su bile ostavke ministra policije i zdravlja Nebojše Stefanovića i Zlatibora Lončara.

Četvrto je objavljivanje plana za Kosovo. Od marta međutim, kada lideri Saveza za Srbiju učestalo postaju govornici na demonstracijama, traže se ostavke predsednika Aleksandra Vučića, premijerke Ane Brnabić i predsednice Skupštine Maje Gojković i raspisivanje izbora u fer i demokratskim uslovima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari