Bilo je pitanje časti 1Foto: BETA/DRAGAN GOJIC/DS)

Decenijama ste čekali na The Cure u ovim krajevima – dobro, neki malo manje, neki malo više decenija… Ali, The Cure su oduvek, čak i tako daleko od nas, bili i ostali simbol totalne oslobođenosti emocija, van bilo kakvog rigoroznog sistema.

Oni, Robert Smit zapravo sam po sebi i pre svih drugih, podučavali su generacije da uopšte ne moraju da odrastu na način svojih roditelja, te da se jednom otelotvorena punk i new wave energija ne sme jednostavno protraćiti tek tako u svetu pretvorenom u banalnu samoposlugu života. Ako vas je ikada, makar i na tren, proželo opisano dejstvo ove The Cure misije, mora biti da ste zauvek ostali ranjivi, ali svejedno odvažan tinejdžer, koji je od Roberta Smita dobro naučio kako da upotrebi strahove i nadu kao specijalnu hranu za stasavanje svog osetljivog bića u bezdušnoj stvarnosti.

Ali, vredelo je! Jer, kada vidite sada pred sobom Smita i njegove kompanjone kako gorostasno vladaju scenom, jasno je da ste zahvaljujući ovom bendu postali pravi ljudi, sa sačuvanim osećanjima ljubavi, a bez ikakvog besa i mržnje u sebi.

To je taj udeo Roberta Smita u vašem životu, koji se ovde sa svojom čuvenom natapiranom frizurom i ružem na usnama u jednom momentu dohvata čak i neke vrste frule, delikatno pleše zaustavljajući neočekivanu provalu oblaka i ushićuje publiku jednom zapanjujuće snažnom rock energijom zapravo, čiju autentičnu umetničku dimenziju nismo osetili još od dana Dejvida Bouvija.

I, da, bilo je sjajno čuti „Just One Kiss“ i „Lovesong“ (koliko još znate pesama sa refrenom „I will always love you“, a da imaju smisla i ne pripadne vam muka?), „Fascination Street“ otpevanu sa gorućim zanosom, genijalnu „Never Enough“, da i ne govorimo o „In Between Days“, „Just Like Heaven“, a zatim na bis „Lulllaby“, jednostavno prelepu „Friday I’m In Love“ ili „Boys Don’t Cry“ za svršetak.

Ali, vidite, „From the Edge of the Deep Green Sea“ i „A Forest“ bile su onaj totalno dosegnuti trenutak u zbilji gde psihodelija susreće stvarnu kreaciju i prenosi doživljaj što ga nigde više ne možete danas iskusiti na kugli zemaljskoj. A to je baš onaj zvuk i priča i detalj koji verovatno još samo The Cure mogu priuštiti svakom ponaosob svom obožavaocu u masi. Bilo je zato zaista pitanje časti prisustvovati ovom koncertu.

A 65daysofstatic? Velelepna tribalna simfonija iz nekih nepoznatih pradavnina budućnosti uzrokuje blagi zemljotres već na samom početku i epicentruje nas sve zajedno kao pri uzletanju na neku daleku planetu. Ovo je skupno zanesen umetnički bend, koji se daje iz sve snage u osobenoj buci i transu, prevaljujući za kratko vreme onaj dugotrajni prelazak u viši oblik postojanja.

Veoma intenzivan i radikalan artistički čin koji se odigrava pred nama na tako upečatljiv način, da ne možete gotovo da poverujete da bi bilo moguće ponoviti ga još negde isto ovako. Zaprepastili su nas, ukratko, svojom uzbudljivom zvučnom vizijom. Pravo otvaranje za The Cure, bez greške.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari