Boris Vlastelica (Repetitor): Svetovi su mnogo puta do sada propadali 1Foto: Stanislav Milojković

Repetitor su vrlo posebna grupa.

Pre nekih 15 godina uveli su na našu scenu novi, eksplozivni andergraund rok zvuk, uspeli da održe tvrd angažovan stav do danas, stekli lep renome u više raznih inostranstava i izgradili karijeru tamo, sve pevajući glasno na srpskom. Konačno, kao moralni putokaz uticali su na celu najnoviju generaciju garažnih sastava u našoj zemlji, predstavljenih nedavno na kompilaciji „Hali Gali“. Dovoljno za jedan san.

Ipak, kao i svi muzičarski snovi, i ovi su trenutno na ’holdu’ – vanredna je situacija, i mnogo toga, što je pre moglo, trenutno ne može da se radi. Uprkos svemu, ljudi ne mogu biti na ’čekanju’, pa sa Borisom Vlastelicom pričamo o tome čime se trenutno bavi tokom ovih nedelja, provedenih daleko od normalnog života. Ovo je razgovor sa Repetitorom suočenim sa višom silom.

Kakav je tvoj utisak o situaciji u kojoj se i doslovno čitavo čovečanstvo ovog časa nalazi? Padaju li ti teško sve ove restrikcije kretanja, kao i možda neke druge ’restrikcije’?

– Ne, naravno, šta se mora – mora se. Nema tu sad relativizacije mera. Države koje su implementirale stroge mere i gde su se one striktno poštovale, mnogo su bolje izašle na kraj sa epidemijom i uz manje žrtava, kao i one zemlje u kojima je država dovoljno jaka da zaustavi ekonomiju i suspenduje slobodno tržište i slobodu kretanja dok traje epidemija, poput Kine ili Vijetnama. Zato mi je drago što imamo kineske doktore sa iskustvom iz Vuhana, koji daju preporuke, to nema puno zemalja.

Sa druge strane, na Zapadu vidimo nemogućnost države i struke da dovoljno odlučno suspenduje slobodno kretanje ljudi, ali i kapitala. A kapital ne zna za usporavanje i pandemije, on uvek nužno teži profitu i rastu. Tako, umesto saradnje – imamo krah međunarodne solidarnosti na Zapadu, maltene piratsko otimanje za zalihe medicinske opreme koja je u nestašici, kao posledicu slobodnog tržišta koje je svu proizvodnju preselilo u Kinu, a zatim i neodlučnost ili nemanje dovoljno snage država da donesu stroge mere poput onih oprobano učinkovitih sa Istoka.

O Americi da i ne govorim: sa svojim privatnim zdravstvom i uvozom kompletne medicinske opreme, koji je sada obustavljen, ne znam kako će oni da se izbore sa ovim. Polako već probija logika kapitala da prosto treba da žrtvuju 200 do 500 hiljada ljudi i ne uvode karantin.

Argument koji sve češće i ovde čujemo, da će više ljudi umreti od ekonomskih posledica nego od karantina, predstavlja se kao viša sila, a ne kao ono što jeste – nedostatak politike koja bi zaštitila najugroženije, najbrojnije. Za to vreme, ti isti koji ne rade ništa da pomognu male, sipaju velikima iz državne kase nezapamćene količine novca u džepove, da im slučajno profit ne bi bio manji u ovom kvartalu, dok se kriju po privatnim ostrvima i jahtama. Neće neka viša sila zvana ekonomija ubijati posle ovoga, nego konkretni političari, sistemi, vlade i kompanije sa imenom i prezimenom, koji mogu da ih spasu, ali će ih ostaviti na cedilu dok pomažu jedni drugima, jer je tako sistem postavljen.

Naša sreća u nesreći jesu ostaci one nekad ozbiljne države, pre svega kroz obrazovane i kompetentne stručnjake u zdravstvu i još ponekim institucijama, koje su makar delimično preživele tranziciju u kapitalizam.

Uzimaš li ti lično učešća u podršci ugroženima, starijim sugrađanima recimo?

– Par puta nedeljno, i po zgradi i po opštini – to je jedini način da ne sedim kod kuće, a da izađem odgovorno (smeh). Javio sam se opštini, oni su me rasporedili da nosim stvari na par adresa kad mogu, tako da to preporučujem svim relativno mlađima i zdravima, jer fali ljudi, a ima starijih koji nemaju nikoga da im donese ono najneophodnije.

Šta je sve moguće da se dogodi sa kreativnošću i slobodnim razmišljanjem u ovakvim prilikama? Osećaš li neku vrstu teskobe, barem kada je o tvom poslu reč?

– Kreativnost je ok, njoj prijaju ovakve situacije, mnogo više nego kad je sve u redu. Na ličnom planu, mi živimo od muzike, tako da… šta da ti kažem. Cela industrija zabave je ugasila na duže vreme, jer dok se svi ne vakcinišemo, ne verujem da će se posete vratiti na stanje od pre – pitanje je hoće li se uopšte dozvoliti javna dešavanja preko leta, videćemo. I posledice ekonomske krize su još uvek nesagledive, tako da ima mnogo neizvesnosti, no jedno je sigurno – crno nam se piše. Ali šta sad, svetovi su mnogo puta do sada propadali, a ovaj naš i nije bio vredan spasavanja, možda izrodi i nešto bolje ta muka koja nas sve čeka. Bar nije status quo.

Čime se trenutno grupa Repetitor zanima? Sprema li se novi album, jer – već je nekoliko godina prošlo od onog „Gde ćeš“? Postoje li pritisci iznutra i spolja da se to desi?

– Sedimo kod kuće, poštujemo preporuke kriznog štaba, četujemo i učimo da kuvamo. Ana-Marija daje časove joge preko neta, javite joj se (smeh). Novi album je bio spreman, nismo svirali koncerte od decembra, jer smo se zatvorili u BIGZ da ga napravimo. Trebalo je da ga snimimo krajem aprila, probamo da stignemo da ga odštampamo i izdamo tokom ove godine. Da se ispoštuje to da album izlazi svaki put kad su Olimpijske igre. Ali sad ni jedan studio ne radi, prosto je stavljen katanac na sve te društvene aktivnosti, a i Olimpijada se pomerila za sledeću godinu – tako da je sve neizvesnije da ćemo ga objaviti 2020, ali probaćemo. Pesme su tu, spremni smo, samo… viša sila.

Ovih dana na Martovskom festivalu u Domu omladine trebalo je da bude prikazan film „Suženi snovi – Repetitor u CZ-u“, ali je sve odloženo iz poznatih razloga. Kako je uopšte došlo do toga da svirate u Centralnom zatvoru, šta ste tačno imali na umu tim koncertom?

– Pozvala nas je služba za tretman Centralnog zatvora – koji se zapravo zove Okružni, ali ga svi znamo pod starim imenom. Nama je to bila ogromna stvar i jedan od najemotivnijih nastupa, mnogo nam je značilo da makar malo olakšamo vreme tim ljudima. Shvatam da to ne razumeju svi, neko ko ne zna šta je zatvor, koliko dužina presuda često nema veze sa rehabilitacijom i pravdom, itd. Hteli smo da im olakšamo svakodnevicu, jer su i oni ljudi, a retko ih se sete.

Zanimljivo je da nam preneseš ponašanje te vaše ’zatvorske’ publike. Da li ste imali mogućnosti da komunicirate sa slušaocima tamo, kakve su bile njihove reakcije na vaš zvuk? Jeste li se susreli možda sa svojim fanovima, kao i sa ljudima koji nikad do tad još nisu čuli za Repetitor?

– Pa, za reakcije zatvorenika najbolje je da se strpe ljudi do filma, ima stvarno neprocenjivih. Bio je jedan brat koji je fan, ostali ne znam dal’ su ikad čuli za bend, ali mnogo im je bilo drago da im neko dođe, super su domaćini i publika, stvarno osetiš toplinu. Posebno prema Ana-Mariji i Mileni (smeh).

Mnogi današnji bendovi sa ponosom ističu da ih nazivaju „malim Repetitorima“. Možda nije zgodno da baš tebe pitamo za komentar, ali stvarno, čudi li te toliki uticaj koji Repetitor ima na čitavu jednu novostasalu muzičku generaciju u Srbiji i šire? Ko je na tebe lično, kao i na celi bend, izvršio presudan uticaj?

– Nisam siguran koliko oni to ističu, a koliko vi novinari – i nas ste zvali mala Disciplina, Brejkersi, Obojeni, šta god, svašta sam čuo. Meni je to onaj efekat k’o kad ne slušaš neku vrstu muzike, lupam – metal, pa ti je sve isto od metala, sve to stavljaš u isti koš, iako nije isto. Da, postoji poveznica među pomenutim bendovima sa nama, to je alternativa, u smislu ne kanonskog, već slobodno odsviranog rokenrola koji ne prati striktno strofa-refren-strofa formu, a koji je zasnovan na gitarskim rifovima. Imali smo uticaj na te bendove, išli su na naše koncerte kao što ja sada idem na njihove, ali nije u redu zbog toga ih zvati ’mali Repetitori’, mene bi to smaralo na njihovom mestu, kao što sam i ja zbog poređenja sa Disciplinom i ’novim talasom’ pravio uvek distancu od Novog talasa, možda i veću nego što sam hteo. Jer, stvarno, kao što mi nismo kopirali Disciplinu, već je taj zvuk obuzeo i nas, tako ne kopiraju oni Repetitor, mi samo delimo pristup muzici koji nas loži. Nisu ni tako slične među sobom sve te grupe poput Gazorpazorp, Klotljudi, Proto Tip, Vizelj, Sitzpinker, Johanbrauer, Koikoi, Šajzerbiterlemon, Sveta Pseta… koliko ih je sad, uvek nekog zaboravim. Jako uzbudljiva scena, retko je da se toliko dobrih bendova nađe u jednom gradu istovremeno. Drago nam je koliko god da smo uticali da to bude tako.

Za ovih 15-ak godina sigurno ste videli lice i naličje muzičkog biznisa i biznisa uopšte, ovde i šire regionalno, evropski. Kakav ti je utisak – ima li mesta istinskoj slobodi za rokenrol, a da stvar i tržišno uspe? Na koji način se te slobode suzbijaju?

– Ma ok, ideš, guraš, pokušaš da uzmeš što više, a da nikog ne zakineš, i ne opterećuješ se previše biznisom. Posebno sad kad imaš i rok bendove dizajnirane za instant uspeh, oni bi od 0 do 100 za par meseci – sve se unapred osmisli, na sve se pazi, sve je skockano, ispeglano, prošlo fokus grupe, ali to je konfekcijska roba koja brzo prođe. Mi smo u ovoj dužoj trci, gde se ne juri za trendovima, a ako neki dođe prirodno, bez kalemljenja – dođe. Jer, znamo koliko je vanvremenska snaga dobrog rifa, znojavog koncerta, i da će uvek biti dovoljno publike ako ono što sviraš dolazi iz muda i stomaka, tako da mi je pre svega drago što nemamo tu potrebu za jurnjavom za bilo čime. Mi smo dokaz da je i od tog pristupa moglo da se živi, sve do 15. marta 2020.

Konačno, u ovim izolovanim danima, čini li ti se da postoji neko idealno mesto za život i stvaranje danas na planeti Zemlji? Vidiš li sebe u nekom vremenu u budućnosti kada će i tebe i sve nas okupirati potraga za takvom vrstom skloništa – u netaknutoj prirodi ili možda baš naprotiv u nekoj super-pametnoj zgradi?

– Bojim se da će budućnost biti mnogo manje nalik na one filmove sa letećim automobilima, a mnogo više nalik na „Pobesnelog Maksa“. Al’ nema veze, biće inspirativno.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari