Dok u Hrvatskoj Bajagu zabranjuju, turbo-folk cveta

Neke veteranska udruženja ponovo su podignula prašinu u javnosti novim inicijativama zabrana – pojedinim veteranima tako je zasmetao koncert Momčila Bajagića Bajage u Karlovcu, 3. Festival ojkača u Petrinji, a neki su se mrštili čak i na nastup zagrebačkog punk-rock benda „Hladno pivo“ u Splitu uoči Dana pobede i domovinske zahvalnosti.

Antonije Pušić, poznatiji kao Rambo Amadeus, reagovao je u slučaju inicijative zabrane Bajaginog koncerta, napisavši da mu je jedino logično objašnjenje „što ‘Bajaga i Instruktori’ ne sviraju turbo-folk, koji je, koliko vidim, sasvim dobrodošao baš u svakom delu pokojne SFRJ“.

Dok nekima smeta Bajaga, hrvatski gradovi scena su na kojoj nastupaju brojni turbo-folk izvođači, ta muzika odzvanja iz klubova i kafića, a sluša je veliki broj mladih i starijih, pa i veterana. No, u vezi toga nema inicijativa zabrana ni problematiziranja.

Istovremeno, u Srbiji publika velikim delom sluša bitno različit muzički uticaj iz Hrvatske, poput Gibonnija, pokojnog Olivera Dragojevića, pa do Darka Rundeka i sličnih.

Sociolog Krešimir Krolo s Filozofskog fakulteta u Zadru, koji se pitanjem turbo-folka bavi i u knjizi koju priprema s dvoje kolega s fakulteta, kaže da nije lako dati jednostavan odgovor na pitanje da li je Hrvatska postala turbo-folk zemlja.

Iako postoji velik broj događaja i mesta gde se sluša takav tip muzike i preferira je dobar deo populacije, njihova istraživanja pokazala su da turbo-folk nije među omiljenijim žanrovima kod srednjoškolaca.

Ipak, turbo-folk se, kaže, voli, jer je reč o žanru koji je znatno komplementarniji s drugim sličnim žanrovima na hrvatskom ili regionalnom jeziku, pa se taj ukus meša s ukusom koji ima narodno-zabavni prizvuk.

„Ukoliko bi se i moglo zaključiti da je turbo-folk, ili balkan-pop, postao releventan deo kulturnog identiteta mladih i ukoliko se to smatra problematičnim, uzroke treba tražiti u javnim politikama i ideologijama koje već dugi niz godina iz hrvatskih kulturnih institucija, javne sfere i javnih prostora izbacuju moderne i progresivne urbane sadržaje.

Kulturni rat prema kulturnom stvaralaštvu kojem se lepi etiketa ‘antihrvatstva’, jer je kritičko i savremeno, kao posedicu nema neki imaginarni oblik ‘uljudbe’,gde se slušaju hrvatske operete i Vice Vukov, već stapanje s onim što je komplementarno tradicionalno-konzervativnom pogledu, a tu onda puno bolje ‘legnu’ različite vrste turbo-folka nego, naprimer, ‘Massive Attack’ ili ‘Hladno pivo'“, kaže Krolo.

‘Uljezi’ u identitetskoj kulturi

Pritom 70 posto ispitanika, kaže, ne pravi razliku između regionalnih izvođača takve muzike, jer im se jednako sviđaju i izvođači poput „Magazina“, Severine ili Jelene Rozge.

„Tu nema previše prostora za čuđenje, jer je, u suštini, reč o sličnoj produkciji i estetici. Kontrapunkt turbo-folku, to treba jasno naglasiti, nije velika većina domaćih žanrova, posebno ne onih zabavno-tradicionalnog karaktera, već strana rock, alternativna muzika, ili, na primer, jazz i klasika, ili, evetnualno, domaća alternativna i progresivna muzika, poput ‘Hladnog piva’, ‘Let 3’ i slično.“

Razlozi zašto se takva muzika proizvodi i oblikuje, navodi, uslovljeni su odnosom ponude i potražnje, ali i činjenicom da vladajuće politike nisu napravile dovoljno ili su išle protiv i institucionalnih i nezavisnih inicijativa koje su tražile prostor da se savremeni hrvatski kulturni identitet definiše prema pluralnijim parametrima.

‘Opasna rabota’

„Jedna stvar je zabranjivati izvođače koji otvoreno pozivaju na nasilje različitih društvenih grupa, a sasvim drugo zabranjivati izvođače koji nisu skladu s mojim pogledom i ukusom. Tu je svaki pokušaj zabrane i ograničavanja nastupa veoma opasna rabota, protivna samim temeljima na kojima hrvatska država počiva.“

Pritom ističe da muzika retko ima takav uticaj da bi bitno deluje na oblikovanje društva.

„Turbo-folk ne kreira konzervativce ili liberale, znatno važniji i uticajniji društveni akteri i institucije to rade – porodica, politika, religija, obrazovanje… Muzika može pomoći da učvrstimo neki oblik identiteta, ali nije temeljni uzrok.“

Muzički kritičar i novinar Dubravko Jagatić kaže kako Hrvatska nije postala turbo-folk zemlja, iako se ti zvuci često mogu čuti u kafićima i klubovima, jer rock publike još uvek ima u velikom broju.

„Ono što je interesantno je da jedna posve nova generacija, odrasla na hip-hopu, počinje slušati svojevrsnu mešavinu grimea i turbo-folka, kolokvijalno nazvanu ‘grime cajke’, upravo zbog sve većeg uticaja turbo-folka na kompletnu scenu i čitavu jednu generaciju mladih ljudi.

Mnogi od domaćih izvođača sigurno imaju pesmu, dve, pa i više, koje se opasno naslanjaju na turbo-folk, no gotovo nitko od svih njih nije se opredelio isključivo za taj muzički žanr, koji, uostalom, i treba promatrati samo kao još jedan muzički žanr sa svim svojim manama i zakonitostima, dopadao se on nama ili ne“, kaže Jagatić.

Zašto baš Bajaga?

Udruženja veterana koja su dignula glas protiv nastupa Bajage, kaže, nisu ga povezala s turbo-folkom i nije mu jasno zašto im baš njegov nastup smeta, kada više od 20 godina nastupa u Hrvatskoj.

„Pritom Bajaga nije, zapravo, nikada koketirao s politikom, niti je davao neke sporne izjave. Sve što je svojevremeno bilo sporno odavno je demantovano i protumačeno kao plasiranje laži o njegovoj karijeri.

Ako im doista smeta Bajaga samo zato što je u pitanju srpski izvođač, onda treba postaviti pitanje zašto im ne smetaju nastupi svih ostalih srpskih izvođača, pa tako ni izvođača turbo-folka, koji vrlo često gostuju u Hrvatskoj.“

Takve inicijative, smatra, nemaju veze s popularizacijom ili devastiranjem turbo-folka, već štete hrvatsko-srpskim odnosima.

„Bune li se, pak, branitelji protiv Bajage samo zato što je u pitanju srpski izvođač, onda je čudno što su čekali do sada i zašto ih ne smetaju sva ostala gostovanja srpskih izvođača.

Odluče li se, pak, da dignu glas a protiv svih srpskih izvođača i svega što dolazi iz Srbije, e onda smo u opasnom problemu i na rubu fašizma.“

Licemerje i lažni moral

Može se, navodi, govoriti o licemerju i lažnom moralu, a inicijative zabrana najmanje su što je hrvatskom društvu potrebno.

„Ono malo hrvatskog turbo-folka dobro prolazi u Srbiji, kao i jako velik broj hrvatskih izvođača drugih muzičkih žanrova, koji se vrlo često mogu čuti u eteru srpskih radio stanica. To nije slučaj u Hrvatskoj, gdje se pesme srpskih izvođača ni 27 godina nakon Domovinskog rata još uvijek ne puštaju iz pogrešno patriotskih razloga“, zaključuje Jagatić.

„Retradicionalizacija društva, koja je krenula od devedesetih godina naovamo, kriza finansiranja u kulturi, zajedno sa snažnom konzervativnom kulturnom revolucijom, dovela je do toga da dobar deo pogotovo hrvatskih gradova sve više kopni i nije u stanju zadržati otvorenost i modernost kao nužnost vlastitog opstanka.“

Što se inicijative zabrane Bajage tiče, kaže kako se radi o nasrtaju na malobrojniju i slabiju grupu koja nema jaku moć u društvu i etiketirana je kao „uljez“ u hrvatskoj identitetskoj kulturi.

Sužavanje prostora ekspresije i monolitno društvo

„Vidi se to i na primeru da je Bajagin koncert u Splitu pre više od deset godina prekinut bacanjem suzavca, a ja se ne mogu setiti je li se nešto slično ikada desilo kada su u pitanju koncerti i slušaonice turbo-folk muzike.

Nije isključena ni teza da dobar deo braniteljske populacije, ili barem njihove dece, upravo preferira takvu vrstu muzike.

Naime, opet se pozivam na istraživanje koje sam proveo s kolegama, i tamo se jasno vidi porodična linija prenosa muzičkog ukusa.

Ukoliko su su roditelji slušali narodno-zabavnu muziku, velika je verovatnoća da će je slušati i deca.

Takođe, pokazalo se i da mladi koji slušaju takvu vrstu muziku dele i vrlo izražen konzervativni  pogled, pa se onda može i pretpostaviti kako je reč o generaciji koja dolazi iz porodičnih struktura braniteljskih organizacija.“

Ukoliko se zauzme stav da celi niz muzičkog i kulturnog stvaralaštva nema legitimitet u hrvatskom društvu jer mu ga nisu dale veteranska udrženja ili Crkva, ovakve inicijative potpomažu turbo-folk.

„Time se strašno sužava ionako uzak prostor ekspresije s obzirom na tržišne osnove prema kojima se cela ta ponuda ravna, a hrvatsko društvo umesto pluralnosti i šarenila stilova s otvorenom i savremenom kulturnom proizvodnjom, gde se svi ti stilovi mogu ukršati i miešati kako bi proizveli nešto novo, (p)ostaje kulturno monolitno i zatvoreno društvo.“

Zabrane su, kaže, promašene u liberalnoj demokratiji, tim više što je reč o izvođačima i žanrovima koji se nisu ogrešili o hrvatske zakone.

Tekst je preuzet sa Aljazeera.net