Samo pet meseci trebalo je Novom Pazaru da se svrsta u košarkaške centre o kojima se s razlogom priča. U debitantskoj KLS sezoni osvojeno je drugo mesto, obezbeđena Superliga i kao kruna svega klub se domogao skoro nestvarnog uspeha, plasmana u ABA 2 ligu.
Sve što je postignuto za kratak period bio je signal za rukovodstvo kluba da se sa mnogo više ozbiljnosti okrene sopstvenoj školi. To je i bio razlog što je početkom februara u klub kao koordinator svih mlađih selekcija stigao tridesetdvogodišnji Ivan Simić.
Momak iz Peći, sa dvodecenijskim prebivalištem u Jagodini. Iako mlad stekao je veliko iskustvo radeći u brojnim klubovima sa prvim timovima ili njihovim mlađim selekcijama, stasavajući uz neka od najpoznatijih domaćih trenerskih imena. Pre nego je došao u Novi Pazar, u dva navrata, slovio je kao kandidat za prvog trenera današnjeg ABA drugoligaša.
Ko je najzaslužniji za Vaš dolazak u Novi Pazar?
– Došao sam na poziv Omera Eminbegovića, s kojim se dugo poznajem obzirom da sam individualno radio sa jednim od najtalentovanijih ovdašnjih košarkaša i njegovim rođenim bratom Eminom. Pokreću me izazovi, što Novi Pazar u svakom smislu jeste. Drago mi je i da sam došao u najboljem trenutku i postao ulaskom kluba u ABA 2 deo njegove najsjajnije istorije. Pred vratima prvog tima bio sam kada je iz Novog Pazara odlazio Dragan Kostić, s kojim sam jedno vreme sarađivao u Jagodini, potom i kada ga je napuštao Marko Dimitrijević. Ne žalim, jer je klub tada napravio najbolji mogući potez angažujući pokojnog Boška Đokića, jednog od trenera uz čije savete sam izgradio sopstveni imidž.
Iako ste zaduženi za košarkaški podmladak OKK Novi Pazar kooptirani ste i u rad prvog tima?
– Organizacija, rad i iznad svega odlična atmosfera u ekipi ključ su velikog uspeha. Prvi put sam se direktno poslovno povezao sa Oliverom Popovićem, kome dugujem ogromnu zahvalnost što me je uključio u svoj stručni štab. Ranije smo kao treneri vodili duele jedan protiv drugog. U pobedama je 2:1 za Popovića, dobio sam ga samo sa OKK Beogradom dok je on vodio Vršac.
Radili ste sa poznatim trenerskim imenima. Od koga ste naučili najviše?
– Najviše košarkaških caka „ukrao“ sam od Milovana Stepandića. Što se tiče provođenja trenažnog procesa mnogo su koristila tri meseca sa Jovicom Antonićem u Jagodini.
Put kojim je išao prvi tim Novog Pazara mlađe selekcije tek treba da prođu. Čini se da je jaz između najboljeg sastava i podmlatka ogroman?
– Nisam očekivao, ali zaista sam zatekao lošu sliku. Mnogo toga u selektiranju kadetskog i juniorskog tima propušteno je ranijih godina, tako da sam krenuo od nule. Kvalitet nije najbolji, ali potencijal postoji. Nema pravog prvog tima bez dobre baze. Ne budemo li je imali, opet će Novi Pazar dovoditi svake godine po deset igrača sa strane, a to nije način na koji se postaje veliki košarkaški centar. U gradu više od 1000 dece trenira u pet privatnih košarkaških klubova, a cilj je da oni najbolji budu u Novom Pazaru. Sve ću učiniti, naravno, uz dogovor sa njihovim sadašnjim klubovima, da najtalentovaniji budu sa nama.
To znači, da je kvalitet rasut u više klubova?
– Upravo tako. Nisam još stigao da obiđem sve klubove i škole košarke ali ću to uskoro učiniti. Poznato mi je da u „Novom Pazaru 2012“ postoje dva do tri veoma zanimljiva igrača, da je slična situacija i, u možda. najbolje organizovanom „Starom Rasu“ i u Tutinu. Posetiću i klubove u Prijepolju i Sjenici, i održati nekoliko selektivnih treninga. Uspeh prvog tima treba iskoristiti i na toj osnovi uspostaviti Pazar kao regionalni košarkaški centar. Kod mene u klubu su interesantni određeni kadeti, dok u juniorskoj ekipi osim Emina Eminbegovića, koji je priključen prvom timu, stanje i nije tako sjajno. Ipak, grad sa ovako brojnom omladinom u budućnosti će sigurno dati dosta imena sa verovatno prepoznatljivom karijerom i van Novog Pazara.
Da li se slažete sa stanovištem većine uspešnih trenera da u radu sa mladim košarkašima u osnovi uloga trenera svodi se na to da prepozna mogućnosti igrača i kroz rad ih nadogradi?
– Apsolutno. Mišljenja sam da je udeo rada 90%, talenta 10% u nečijem uspehu. Moderna košarka ne poznaje igrače tipa Kićanovića, Dalipagića, Slavnića, Đorđevića ili Danilovića. Takvi košarkaši više ne postoje. Današnja košarka je drugačija, nazvao bih je industrijskom. Uspehu se može nadati samo onaj koji mnogo radi. Zato u posvećenosti mladim košarkašima mnogo vremena treba izdvojiti na usavršavanju detalja, a to traži strpljivost trenera i igrača.
Počeci uz Antonića i Stepandića
Pre svog 11 rođendana Ivan Simić (32) prve košarkaške korake pravi u tadašnjoj Budućnosti iz njegovog rodne Peći..
– Od 1999. godine sa porodicom živim u Jagodini. Za prvi tim Jagodine debitovao sam kao petnaestogodišnjak. Zbog povrede karijeru sam završio u 21. godini. Prelomni trenutak u trenerskom poslu bio je dolazak sadašnjeg pomoćnika, selektora naše reprezentacije Aleksandra Đorđevića, Jovice Antonića u Jagodinu. Posle nepunog minuta razgovora prihvatio sam ponudu da mu asistiram u radu, kasnije sam postao prvi pomoćnik Zoranu Petroviću i Aleksandru Iciću. Iz Jagodine put me je odveo u OKK Beograd, gde sam bio najbliži saradnik Milovanu Stepandiću. Od njega dobijam potpunu slobodu u radu, bukvalno je izgledalo kao da sam ja taj koji vodi prvi tim. Sledi prvi dolazak u OKK Junior (Niš), pa povratak u Jagodinu i odlazak u Konstantin (Niš). Konstantin je u KLS doživljavao najteže trenutke, preuzeo sam ga sa skorom 0:9, da bi do kraja lige uspeli da pobedimo Spartak iz Subotice, kraljevačku Slogu i Smederevo i izgubimo, mislim, šest utakmica na jednu loptu. Posebno ću pamtiti da smo imali dva šuta za pobedu nad velikim favoritom Dinamikom. Onda sam, u drugom boravku u KK Junior zauzeo treće mesto u Prvoj srpskoj ligi – Istok sa skoro juniorskim i kadetskim sastavom. Pre dolaska u Novi Pazar, jedno vreme vodio sam u drugoj ligi Rtanj iz Boljevca – kaže o svojoj igračkoj i trenerskoj karijeri Simić.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
