pojas gazeFoto: EPA-EFE/MOHAMMED SABER

Jednog mirnog petka stotine đaka prkosilo je svom dekanu – napustili su časove i okupili se ispred koledža.

Ono što je izvuklo toliko ljudi tog jutra 17. novembra na koledžu Luton Sikth Form, u Bedfordširu, bila je fotografija koja se prenosila sa telefona na telefon, piše Gardijan.

„Školski štrajk za Palestinu“ je bio naslov, a završavalo se: „Više od 10.000 Palestinaca je brutalno masakrirano. Vreme je da stanemo na pravu stranu istorije i da se pakleno borimo za one koji su još živi.”

Ceo protest je proizašao iz jedne slike niske rezolucije, jednostavnog osećanja i pozajmljenog mikrofona, koji nije ni funkcionisao kako treba. Za tri nedelje pobuna đaka je porasla u veličini i obimu tako da je sada jedna od najzanimljivijih i najrazgovetnijih priča o tome kako rat udaljen 4.000 kilometara preoblikuje politiku i društvo ovde.

Autor ovog teksta Aditja Čakraborti kaže da ovu priču prati nedeljama, a za sve to vreme nije objavljena ni u jednom velikom listu.

Zaista, jedna od najupečatljivijih stvari u ovoj sezoni demonstracija je koliko su novinari i političari nezainteresovani spram gužve ispred njihovih prozora.

Zašto istraživati, kada možete da donesete sud iz prelepo zvučno izolovanog podcast studija?

Dakle, čujemo da su stotine hiljada koji protestuju protiv epskog krvoprolića „učesnici marša mržnje“ ili da, koliko god bili mirni, skandiraju pogrešne fraze i viču na laburističke poslanike.

Ponekad je najveća usluga koju novinar može učiniti svojim čitaocima da izađe napolje, podigne dlan i javi ‘da, da, zaista pada kiša’. U tom duhu dozvolite mi da napravim dva retka, ali jednostavna zapažanja.

Prvi je da je za mnoge ljude mlađe od 25 godina – bilo smeđe, crne ili bele boje kože – svakodnevno uništavanje Gaze totemsko međunarodno pitanje njihovog vremena, baš kao što je rat u Iraku bio pre 20 godina ili aparthejd u Južnoj Africi za mene kao klinca.

Kako je pokazalo ovonedeljno istraživanje „More In Common“  mladi se, više nego bilo koja druga demografska grupa, osećaju prinuđenim da izaberu stranu. Mladi ljudi velikom većinom podržavaju Palestinu. Za lidere i komentatore sutrašnjice, protekla dva meseca od 7. oktobra bila su formativna.

Ipak, pošto politički i medijski establišment u Britaniji i širom većeg dela zapada (ali nigde drugde) podržava jednu stranu u već najjednostranijem sukobu modernog vremena, neistomišljenici su tretirani kao čudovišta – krivi za simpatije sa Hamasom dok se ne dokaže da su nevini.

Sada uradite političku aritmetiku sabiranjem ta dva elementa i šta je rezultat? Da mladi ljudi u Velikoj Britaniji saznaju da je sistem postavljen protiv njih.

Što nas vraća u Luton. U otvorenom pismu, menadžeri koledža su tvrdili da su protesti „deo nacionalne kampanje“ koju je vodio Stop the War (da li čujete urlik trotosaura?). Kada sam tražio dokaze o umešanosti Stop the War, direktor, Altaf Husain, priznao je da ih nema.

Nekoliko dana nakon odlaska, menadžeri koledža su raspustili školski savet, a njegovi članovi su otkrili da više ne mogu da pristupe svojim imejlovima.

Zatim je organizacija pod nazivom „Shout Out UK“ tvitovala da će „održati niz lekcija o medijskoj pismenosti na @LutonSikthForm sa ciljem da spreči radikalizaciju i ekstremizam“.

Na svojoj veb stranici, „Shout Out UK“ se hvali svojim vezama sa programom „Prevent“ Ministarstva unutrašnjih poslova, koji je uglavnom usmeren na borbu protiv islamske radikalizacije. Moram reći da sam većinu govora gledao telefonom i nisam video govor mržnje.

Nedelju dana pre svega ovoga, ti isti đaci su imali prezentaciju o britanskim vrednostima. Ključna stvar koju su naučili jeste koliko ova zemlja ceni slobodu govora.

Direktor mnogo tvituje o tome kako želi da sledeći premijer dođe sa njegovog koledža. Ne sumnjam da bi im on aplaudirao do neba, ako bi ova deca stupila u protest zbog klimatskih promena, da bi dobili vesti u vreme ispijanja čaja.

Ali daleko bilo da oni sami biraju svoje ciljeve i svoje slogane.

Koledž je tvrdio da će se „Shout Out UK“ fokusirati na to kako đaci mogu „ostati bezbedni na mreži“, ali nakon što sam poslao svoja pitanja menadžerima koledža, odlučili su da organizacija ipak ne bi trebalo da odgovori.

U međuvremenu, učenici su, u otvorenom pismu i na drugim mestima, zahtevali lekcije kako bi im pomogli da nauče kontekst trenutnog užasa u Gazi (zamislite to, tinejdžeri koji zahtevaju dodatne časove) i prikupljanje sredstava za pomoć Palestincima.

Jedan značajan uspeh koji su imali je to što su prisilili koledž da obustavi svoje veze sa lokalnim ogrankom gigantskog proizvođača oružja, Leonardo.

Što se tiče grada u kojem se ovo dešava, nedavni izveštaj Oftsed o koledžu ga sumira: „Luton ima oblasti koje su među najsiromašnijim u Velikoj Britaniji, sa visokim nivoom nezaposlenosti znatno iznad nacionalne stope… Većina đaka je iz manjina etničke grupe i žive u najugroženijim oblastima Lutona“.

Jedna organizatorka, 16-godišnja Aiša Naušahi Hasan, ispričala mi je o vlagi i buđi u iznajmljenoj kući njene porodice i kako to pogoršava astmu njene mlađe sestre.

Nedaleko od njene kuće, šetali smo kroz predgrađe koje se zove Bury Park , sa nizovima malih, trošnih radničkih zgrada u gradu iz kojeg su veliki poslodavci davno otišli.

Štampa naziva Luton „sranje gradom“ i ismevaju njegove sinove Tomija Robinsona i Endrua Tejta.

U mojim očima, imao je mnogo više života od ulica gentrificiranog Londona. Razgovarali smo o pesmama koje piše i o tome kako želi da studira na Oksfordu, a ja sam se pitao odakle joj prostor da radi domaći zadatak i prostor za razvoj svojih ambicija.

Međutim, Riši Sunak i Keir Starmer vatreno podržavaju Izrael, sa čim se ljudi u Beri Parku ne slažu. Svuda oko nas bile su palestinske zastave, u prodavnicama hamburgera i suvlakija,u prodavnicama nakita i svadbene odeće. A po izlogu jedne prodavnice nameštaja mogao sam da pretpostavim šta se dešava kada se reprezentativna politika ne trudi da predstavlja javnost.

Bio je to letak poziv „profesionalnim vojskama“ arapskog sveta da zbrišu Izrael, a objavio ga je Hizb ut-Tahrir. Ostavite vakuum i nešto gadno će ga ispuniti.

Protiv toga, imate tinejdžere Luton Sikth Form College. Videli su licemerje škole koje im iznose novosti iz Ukrajine i ne govore ništa o Gazi. Prošli su kroz niz briga o svojim porodicama i njihovim referencama.

I zauzeli su stav. Njihovi roditelji bi bili previše zabrinuti ako bi im „Prevent“ zakucao na njihova vrata; njihove dede i babe bi se plašili Nacionalnog fronta. Ali ova grupa, oni su hrabriji i uverljiviji od mnogih u prethodnim generacijama. Sada sve što treba da urade je da nabave mikrofon koji radi.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari