Foto: EPA-EFE ALEXEI NIKOLSKY SPUTNIK KREMLIN POOL

Ipak, novinarka je morala zatvoriti svoj Tviter profil, tolika je bila lavina ne samo protesta nego i uvreda i prijetnji koje su joj uputili navijači i ostali ljubitelji fudbala. Danas je ova epizoda skoro zaboravljena, a „milioneri koji su trčali za loptom“ su postali narodni heroji.

Neko je ustanovio, na zna se na koji način, da od oslobođenja Francuske 1945. godine nije nikad bilo istaknuto u cijeloj zemlji toliko zastava trobojki. Francuska je postala svjetski prvak, ali se to ne odnosi samo na ona 23 izabranika, nego se svakom Francuzu poručuje da je postao svjetski prvak. Odjednom su u drugi plan potisnute nepravde, neispunjene nade, socijalne tenzije i strah od terorizma. Kao da se cijela zemlja na trenutak prepoznala u glavnoj poruci Francuske revolucije, sloboda-jednakost-bratstvo, tako da su 14. juli i 15. juli spojeni u nezaboravan jedinstven praznik. Reprezentativci su se i vratili iz Rusije uzvikujući parolu: „Živjela Francuska, živjela Republika“, parolu kojom su uglavnom dosad ceremonijalno zaključivali svoje govore političari i posebno predsjednik republike.

Nema više smisla podsjećati se ovdje pojedinačno na igrače, kvalitet igre i ostale aspekte podviga francuske reprezentacije. Jednog čovjeka treba ipak predstaviti posebno, selektora Didijea Dešana. On je kapiten one generacije iz 1998. godine koja je okačila prvu zvjezdicu na državni dres u sličnoj atmosferi opšteg entuzijazma, ali sa onim malim neiskazanim osjećanjem nepotpune sreće jer je titula dobijena kod kuće i poslije veoma dramatično teških i neodlučnih utakmica, do samog polufinala, već sa Hrvatskom. „Hvala ti konopče što si pukao i spasio mi život“ stavio je ovu rečenicu, poslije prvenstva, u usta ondašnjeg selektora Žakea, jedan renomirani hroničar L’Ekipa.

Ta reprezentacija je ostala zapamćena i po svom nadimku blanc-black-beur (bijelac-crnac-arapin) – treći termin je ovdje šatrovački naziv za mlade arapskog porijekla. Zna se u kolikoj mjeri ideja o zajedničkom životu bez diskriminacije i bez razlika, sadržana u toj sintagmi, nije uspjela. Sadašnja reprezentacija, po svom sastavu, bi mogla nositi isti nadimak. Očigledno je da je njen podvig opet pobjeda predgrađa i u velikoj mjeri djece imigracije. Ako je moguće, a možda je samo u ovom slučaju moguće, dijeliti elitu po kategorijama, sasvim je jasno odakle potiče francuska sportska elita.

Mnogi se slažu s time da je opet došao trenutak da Francuska sebi ponovo postavi pitanje svoga identiteta. Čak je i Barak Obama, na obilježavanju stogodišnjice rođenja Nelsona Mandele, u Johanesburgu 17. jula, odao počast višebojnoj francuskoj reprezentaciji rekavši: „Ne izgledaju svi ti momci kao Gali“.

Didije Dešan je skromna figura, uglavnom nezahvalna sa stanovišta medija, koji mu već godinama zamjeraju što odgovara na pitanja, ali ništa ne kaže. Ali on je vjerna inkarnacija francuskog duha kog, spontano, karakterišu oprez, racionalnost i mudrost. Dešan je to ukrstio sa svojim više ličnim osobinama truda, istrajnosti, samopouzdanja i duha kolektiva. Sve ovo je ponekad proizvelo utisak dosadnog fudbala i igre bez poleta (osim onih natčovječanskih zaleta Mbapea), ali se izgleda u modernom fudbalu sada na taj način dolazi do cilja.

Francuska reprezentacija je imala i drugog kouča: Emanuela Makrona. Kad je bio kod Putina prije početka takmičenja, najavio je na konferenciji za štampu da ce doći na utakmicu ako Francuska pređe četvrtfinale. To obećanje, na Putinovo zadovoljstvo, je već bio prvi znak da se neće moći održati namjera lidera Evropske unije prema kojoj oni neće prisustvovati utakmicama na prvenstvu u znak solidarnosti sa Velikom Britanijom, poslije trovanja u londonskom predgrađu bivšeg ruskog špijuna i njegove kćerke.

Zatim je Makron posjetio sportski centar gdje se reprezentacija pripremala rekavši: „Svako takmičenje je uspješno ako se završi pobjedom“. NJegove slike strasnog navijača su obišle svijet. Jedan njemu nenaklonjeni komentator je podsjetio na njegovu izjavu o nacionalizmu kao lepri savremenog doba, zapitavši se da li i on nije dobio tu zarazu. Narod mu uglavnom ne zamjera navijački angažman uz reprezentaciju, pogotovo što se zna da je on istinski poznavalac fudbala. To nije bio slučaj sa potpuno neobaviještenim Žakom Širakom 1998. godine koji je poslije finala u javnom obraćanju čestitao reprezentaciji što je dobila Kup Francuske. Usprkos toj nevjerovatnoj besmislici, njegova popularnost je u anketama, za kratak period, skočila za punih 18 poena.

Ne zna se još kakav odraz će pobjeda Francuza imati na Makronovu popularnost. Misterioznom računicom, ekonomisti su došli do projekcije da se vjerovatna neposredna reperkusija pobjede na Mundijalu može predvidjeti za oko 0,2 odsto bruto nacionalnog prihoda što iznosi 2,7 milijardi evra. Ali, zna se sigurno da se nešto značajno podesilo, nešto što je kao djelotvornu ideju Makron donio svojim izborom za predsjednika i ovo što je sada reprezentacija ostvarila na Svjetskom prvenstvu. „Francuska koja pobjeđuje“ ostaće ubuduće slogan kojim će se označavati Makronov mandat.