Mere za prevazilaženje posledica Bregzita 1Foto: FoNet/AP

Izglasavanje Bregzita bio je trostruki protest – protest protiv sve intenzivnije imigracije, bankara grada Londona i institucija Evropske unije, i to ovim redom. Ono će imati velike posledice.

Kampanja Donalda Trampa za predsednika SAD će dobiti ogroman podsticaj, kao što će i drugi populistički političari koji su protiv imigracije. Štaviše, napuštanje EU će raniti britansku ekonomiju, a i itekako bi moglo da podstakne Škotsku da napusti Ujedinjeno Kraljevstvo – a da ne govorimo o komplikovanim i neočekivanim posledicama Bregzita po budućnost evropskih integracija.

Bregzit je zato prekretnica koja signalizira potrebu za novom vrstom globalizacije, onom koja bi mogla da bude mnogo superiornija u odnosu na status kvo koji je odbačen na britanskim biralištima.

Bregzit u svojoj suštini odražava fenomen koji se širi u svetu velikih prihoda – rast podrške za populističke partije koje sprovode kampanju za suzbijanje imigracije. Gotovo polovina stanovništva u Evropi i Sjedinjenim Državama, generalno birači iz radničke klase, veruju da se imigracija otrgla kontroli, te da predstavlja pretnju po javni red i kulturne norme.

Usred kampanje o Bregzitu u maju je objavljena vest da je UK u 2015. zabeležilo ukupnu imigraciju od 333.000 osoba, što je trostruko više od prethodno objavljenog cilja Vlade od 100.000. Ta vest je usledila odmah nakon izbegličke krize u Siriji, terorističkih napada sirijskih migranata i otuđene dece ranijih imigranata, i prijava, o kojima se dosta izveštavalo, napada migranata na žene i devojke u Nemačkoj i drugim državama.

U SAD Trampove pristalice na sličan način izražavaju bes zbog, kako se procenjuje, 11 miliona neregistrovanih stanovnika, uglavnom Hispanoamerikanaca, koji uglavnom vode mirne i produktivne živote, ali bez odgovarajućih viza ili radnih dozvola. Za veliki broj Trampovih pristalica suštinska stvar u vezi s nedavnim napadom u Orlandu jeste da je počinilac sin muslimanskih imigranata iz Avganistana i da je delovao u ime antiameričkog sentimenta (iako je masovno ubistvo poluautomatskim oružjem nažalost previše američko).

Upozorenja da bi zbog Bregzita opali prihodi su ili odmah odbacivana kao jednostavno širenje straha, što je bilo pogrešno, ili su procenjivana u odnosu na veću zainteresovanost onih koji su se zalagali za izlazak iz EU za kontrolu granica. Međutim, glavni faktor je bilo indirektno klasno ratovanje. Glasači za napuštanje EU iz radničke klase su smatrali da će gubitke prihoda u svakom slučaju trpeti bogati, a naročito omraženi bankari grada Londona.

Amerikanci preziru Volstrit i njegovo pohlepno i često kriminalno ponašanje bar onoliko koliko britanska radnička klasa prezire grad London. To, takođe, ukazuje na prednost u kampanji Trampa u odnosu na kampanju njegovog protivnika na izborima u novembru Hilari Klinton, čiju kandidaturu u velikoj meri finansira Volstrit. Klintonova treba da postane svesna toga i da se distancira od Volstrita.

U Ujedinjenom Kraljevstvu se tim moćnim političkim tokovima – odbacivanju imigracije i klasnom ratovanju – pridružio široko rasprostranjeni sentiment da su institucije EU disfunkcionalne. I one to definitivno jesu. Potrebno je samo navesti to što su poslednjih šest godina grčkom krizom upravljali koristoljubivi, kratkovidi evropski političari. Stalna previranja u evrozoni su, razumljivo, bila dovoljna da odbiju milione britanskih birača.

Kratkoročne posledice Bregzita su već jasne – funta je dostigla najnižu vrednost za 31 godinu. Gledano na kratke staze, grad London će se suočiti s velikim neizvesnostima, gubicima posla i destrukcijom bonusa. Potencijalne indirektne posledice na duže staze u Evropi su ogromne, uključujući veliku verovatnoću za nezavisnost Škotske; moguću nezavisnost Katalonije; prekid slobode kretanja ljudi u EU; uspon antiimigrantske politike (uključujući mogući izbor Trampa i Marine le Pen u Francuskoj). Druge zemlje bi možda mogle da održe sopstvene referendume i neke će možda izabrati da napuste EU.

U Evropi već jača apel da se kazni Britanija pour encourager les autres (zato što je ohrabrila ostale, prim. prev.), da bi se upozorili oni koji razmišljaju da učine isto. To je evropska politika u svom najglupljem izdanju (koja se takođe vidi licem u lice s Grčkom). Umesto toga, ostatak EU treba da razmisli o očiglednim propustima i ispravi ih. Kažnjavanje Britanije, recimo osporavanjem pristupa evropskom jedinstvenom tržištu, samo bi dovelo do daljeg urušavanja EU.

Dakle, šta treba uraditi? Ja bih predložio nekoliko mera i za umanjenje rizika od katastrofalnih povratnih rupa u zakonu na kratke staze i za maksimiziranje koristi od reformi na duge staze.

Prvo, zaustaviti porast priliva izbeglica hitnim okončanjem rata u Siriji. To se može postići okončanjem savezništva između CIA i Saudijske Arabije da bi se smenio Bašar al Asad i tako omogućilo Asadu (uz podršku Rusije i Irana) da porazi Islamsku državu i stabilizuje Siriju (uz sličan pristup u susednom Iraku). Zavisnost Amerike od promene režima (u Avganistanu, Iraku, Libiji i Siriji) predstavlja korenski uzrok izbegličke krize u Evropi. Okončajte zavisnost i nedavno pristigle izbeglice bi mogle da se vrate kući.

Drugo, prekinite širenje NATO na Ukrajinu i Gruziju. Novi hladni rat s Rusijom još jedna je gruba omaška koju su realizovale SAD uz veliku količinu naivnosti Evrope. Zatvaranjem vrata širenju NATO bi se omogućilo smirivanje tenzija i normalizacija odnosa s Rusijom, stabilizacija Ukrajine i povratak fokusa na evropsku ekonomiju i evropski projekat.

Treće, ne kažnjavajte Britaniju. Umesto toga, rasporedite policiju na granicama država i granicama EU da bi zaustavili ilegalne migrante. To nije ksenofobija, rasizam ili fanatizam. Razumno je da zemlje s najvelikodušnijom socijalnom zaštitom na svetu (Zapadna Evropa) moraju da kažu ne milionima (zapravo stotinama miliona) potencijalnih migranata. Isto važi za SAD.

Četvrto, povratite osećaj pravičnosti i prilika za otuđenu radničku klasu i one kojima su sredstva za život potkopali finansijska kriza i spoljni ljudski resursi. To znači slediti socijaldemokratski kodeks stremljenja izdašnoj socijalnoj potrošnji na zdravlje, obrazovanje, obuku, praksu i podršku porodici, što bi se finansiralo oporezivanjem bogatih i zatvaranjem poreskih rajeva, koji prazne javne prihode i produbljuju socijalnu nepravdu. To takođe podrazumeva praštanje duga Grčkoj i samim tim okončanje višegodišnje krize evrozone.

Peto, usredsredite resurse, uključujući dodatnu pomoć, na ekonomski razvoj umesto na rat u zemljama s niskim prihodima. Nekontrolisana migracija iz regiona koji su danas siromašni i pogođeni konfliktom će odneti prevagu bez obzira na migracionu politiku ako klimatske promene, ekstremno siromaštvo i manjak veština i obrazovanja osujete razvoj potencijala Afrike, Centralne Amerike i Kariba, Bliskog istoka i Centralne Azije.

Sve ovo ukazuje na potrebu da se sa strategije rata pređe na strategiju za održivi razvoj, što naročito treba da učine SAD i Evropa. Zidovi i ograde neće zaustaviti milione migranata da beže od nasilja, ekstremnog siromaštva, gladi, bolesti, suša, poplava i drugih boljki. To može učiniti samo globalna saradnja.

Autor je profesor održivog razvoja, profesor politike zdravlja i upravljanja i direktor Instituta Earth pri Univerzitetu Kolumbija. Takođe je direktor Mreže za rešenja održivog razvoja pri UN.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari