Prva godišnjica od izbora Makrona za predsednika Francuske 1Foto: EPA-EFE MICK TSIKAS

Već nekoliko dana – jer tu je prva godišnjica – televizijski kanali se utrkuju ko će privući više gledalaca za njihov dokumentarac koji prepričava izbor Emanuela Makrona za predsednika Republike.

Svaki film, u stvari, priča istu storiju koja se može svesti na nekoliko različitih slikovitih reči, svih iz istog semantičkog polja: upad, pljačka, prepad, razbojništvo, hold-up, OPA… Ovaj poslednji termin (skraćenica za „Offre Publique d’Achat“), inače veoma medijski aktuelan, je preuzet iz rečnika berze: određeni kupac objavljuje ponudu za kupovinu svih akcija ciljnog preduzeća.

Ponuda je u ovom kontekstu, Makronovog ciljnog preduzeća, bila neprijateljska. Kažu da je čak i sam predsednik rekao za svoj izbor da je to bila „provala obijanjem vrata“. S druge strane, ali u bliskom registru, njegov izbor se analizira i kao oceubistvo i izdaja.

Alen Badiu, danas jedini „preživeli“ autentični levičarski filozof u Francuskoj, označio je taj izbor kao „demokratski državni udar“. Državni prevrat bi se dogodio i da je pobedila Le Penova, pa čak i Melanšon, sa drugog ekstrema. Jedino bi izbor Fransoa Fijona, Sarkozijevog premijera punih pet godina, bio shvaćen kao logičan sled stvari.

Fijon je, međutim, sećamo se zašto, u tom svojstvu nastavljača logičnog toka događanja, kao prohujao sa vihorom. Taj vihor je, osim njegovih degolista, konzervativaca, liberala starog kova i večnih centrista, pomeo i Socijalističku partiju već u raspadu, spustivši je do ranga minorne političke snage.

Sve ovo puno manje svedoči o kvalitetu pomenutih političkih lidera, nego o novom duhu u kom je Francuska iznenadila samu sebe, pre nego što su taj duh identifikovali mediji i ovlašćeni analitičari političkih prilika.

Situaciju je iskoristio Emanuel Makron za svoj trenutak inteligencije. Kako je to kasnije teorizovao, on zamišlja društvo kao veliku planinu. U penjanju su presudni predvodnici – za ovu reč je upotrebio termin iz planinarskog žargona – oni koji imaju inicijativu, kvalifikaciju i sposobnost da na čelu kolone vuku konopac koji povezuje lanac učesnika u ekspediciji.

To podrazumeva, u prenesenom smislu, da treba najpre i najviše nagraditi te predvodnike, njihov talenat i uspehe, što mu je od početka već zamereno, uz podsećanje i na njegovu bankarsku karijeru, kroz nadimak „predsednik bogatih“. Teorija koja prati takvu koncepciju odnosa u društvu predviđa, kao automatsku posledicu odgovarajućeg nagrađivanja najzaslužnijih i najsposobnijih, fenomen „slivanja“ bogatstva kojim bi u novoj dinamici bili obuhvaćeni svi, do najnižih slojeva društva.

Mnogi posmatrači sa podsmehom ako ne i sa ironijom gledaju na takvu idiličnu evoluciju ka više ekonomske pravde u sistemu čija je priroda i mehanika u suprotnosti sa etikom i altruizmom.

Fransoa Oland se ne suzdržava u kritikovanju svog naslednika. Na promociji svoje upravo objavljene knjige „Lekcije iz vlasti“ („Les leçons du povoir“) u kojoj daje bilans jednog promašenog predsednikovanja, on kaže: „Emanuel Makron nije predsednik bogatih. On je predsednik vrlo bogatih“.

Razred profesora Makrona

Predsednik ima i drugi nadimak: Jupiter. On ne odražava njegovu pravu pretenziju, jer za to je potrebno više vremenskog odstojanja i iskustva vlasti, ali iskazuje odnose u konstelaciji ljudi i žena kojima se okružio poverivši im ministarska, savetnička i najviša funkcionerska mesta. Predsednik zadaje zadatke, a vlada i funkcioneri ih marljivo izvršavaju.

Da bi ovo bilo jasnije, pozivamo se na anketu javnog mnjenja koju je za „Figaro“ i radio i TV „Frans-info“ uradio priznati institut Odoxa. Iz te ankete proizilazi da je grupna ocena vlade u narodu ispod prolazne. Polovina Francuza ne poznaje ministre, a i kad su čuli za njih, 31 odsto ima o njima negativno mišljenje (naspram 23 odsto pozitivnog).

Samo za dva ministra je predstava u stanovništvu pretežno pozitivna. Najpre za ministarku sporta Lauru Flesel-Čolović (41 odsto prema 18) koja se ceni više po seriji olimpijskih i drugih šampionskih medalja u mačevanju nego što je nešto posebno uradila u svom resoru. Nju prati Žan-Iv Le Drian, ministar inostranih poslova (38 odsto prema 27), koji je bio jedan od stubova i prethodnih vlada, pod Olandom. Ali ni u ova dva slučaja, ocene nisu prolazne, odnosno one su ispod desetke (u francuskom školstvu najbolja ocena je dvadeset).

Odnos između pozitivnog i negativnog mišljenja je u svim ostalim slučajevima još gori. Premijera Eduara Filipa ceni samo 38 odsto Francuza, ministar unutrašnjih poslova Žerar Kolon je pao na 31 odsto, a ministar ekonomije Bruno Le Mer na samo 27 odsto. Za podvući je to da su ova tri ministra najvažniji „prebezi“ na Makronovu stranu, prvi i treći sa desnice, a drugi, bivši gradonačelnik Liona, iz Socijalističke partije.

Načelno, posle skoro godinu dana, svakih šest od deset Francuza globalno ne odobrava rad vlade. Najveće nezadovoljstvo (64 odsto) se odnosi na ekonomska i socijalna pitanja. Zamerajući vladi to što je uglavnom sastavljena od nepoznatih ličnosti (63 odsto mišljenja), da je tehnokratska (60 odsto) i da su ministri „daleko od naroda“ (78 odsto), Francuzi na izvestan način protivreče sami sebi. Oni su glasovima datim Makronu svojevremeno jasno podržali njegovu nameru da ne reprodukuje staru političku praksu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari