Vahidin Preljević za Danas: Rezultati Dodikovog mandata su zapravo odlični za Bosnu i Hercegovinu 1Foto: Lična arhiva

-Visoki predstavnik Kristijan Šmit je nesumnjivo izgubio kredibilitet kod većeg dijela građana. Tom opadanju autoriteta doprinosi i njegova šutnja, nevjerovatno arogantno ophođenje s javnošću, koje je, uostalom, i dovelo do nedavnih građanskih protesta, kaže u razgovoru za Danas Vahidin Preljević, profesor na katedri za germanistiku na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu.

Podsetimo, Vlada Hrvatske priznala je da je sa visokim predstavnikom Kristijanom Šmitom “mesecima temeljno i diskretno razgovarala. Kada se u taj proces uključio predsednik (Zoran Milanović) i izvređao Šmita, onda je verovatno malo i splasnuo njegov entuzijazam da ispravi nepravde prema Hrvatima u BiH”, potvrdio je pre neki dan premijer Andrej Plenković.

* Šmit je neretko govorio da mu je interes građana BiH važniji od interesa političara 

On do sada, koliko ja znam, nije reagirao na ove navode iz Zagreba. Njegovo insistiranje na sprovođenju presude Ljubić, iako je ona, kako mnogi eksperti tvrde, zapravo već sprovedena, a ne brojnih, i po svemu starijih, presuda Evropskog suda za ljudska prava, njegovi česti nastupi s lobistima HDZa – sve to podgrijava sumnju da je, blago rečeno, pod velikim utjecajem politike Republike Hrvatske, a time i Dragana Čovića.

Ovakvo njegovo ponašanje ugrožava i samu instituciju OHR-a, koja je i dalje veoma važna za stabilnost BiH.

No, meni se u svemu tome postavlja pitanje zašto je vlada RH-a upravo sada pustila ovo saopćenje koje je krajnje ponižavajuće za Šmita. Samo zbog obračuna s Milanovićem?

* Kako generalno vidite ulogu Zapada na Balkanu?

Odnos Zapada prema Balkanu je generalno užasno kompliciran, ali da sad ne ulazimo dublje u genezu te kolektivne predstave o ovom dijelu Evrope.

Generalno, moglo bi se reći da je zapadna politika ovdje posljednjih desetljeća bila nedosljedna i kratkovidna. Prvo, prespavali su rastući utjecaj Rusije i Kine.

Ovdje u BiH ste na primjer imali zvaničnike EU koji su donedavno doslovno i otvoreno negirali jačanje ruskog faktora. Kad su neki bh. mediji poput Žurnala i Istrage dokumentirano pisali o tom utjecaju, nailazili su na nevjericu. Drugo, zapadnjaci su slijedili koncept stabilokratije, a koji se može podvesti pod devizu: „bitno je da se ne puca“.

Unutar te paradigme oni su uvijek popuštali onim političkim faktorima za koje su procjenjivali da imaju „eskalacijski potencijal“.

Drugim riječima, izlazili su redovno u susret onima koji su prijetili da će praviti probleme. Popustljiv odnos kakav su sve donedavno imali prema razarajućoj politici Dodika i vrhuške u Republici Srpskoj najbolji je primjer za to.

Neki slično postupaju i prema besprizornim zahtjevima HDZa i RH za pooštravanje ionako duboke etnokratske diskriminacije u bosanskohercegovačkom izbornom zakonu u BiH, koja bi urušila i ovo malo građanske demokratije koju imamo – sve dijametralno suprotno principima i vrijednostima na koje se isti taj Zapad poziva.

*Ipak, takav odnos Zapada pogodovao je delu političke zajednice da svesno prave probleme. Ali je malo onih koji imaju kredibilitet ali i hrabrost da kritikuju međunarodnu zajednicu? 

Nažalost, ima i druga dimenzija iste priče. Neki od onih naših političara u regiji koji sebe smatraju prozapadnim često su skloni da uzimaju zdravo za gotovo sve što im ponudi neko sa zapada, pa i ona rješenja koja su neprincipijelna, iz razloga intelektualne lijenosti ili iz straha da se ne zamjere ambasadama.

Time demonstriraju jedan površan i servilan odnos. Unutar okvira zajedničkih vrijednosti, ako smo ih stvarno iznutra prihvatili, moguća su pa i poželjna povremena razmimoilaženja: i mlađa sestra se nekad mora suprotstaviti starijoj sestri kad misli da ima argumente, inače nikad neće odrasti.

Prijatelji trebaju dakle otvoreno razmijeniti mišljenja. Zato smatram ispravnim iskorakom način na koji, recimo, Željko Komšić bez kompleksa ali konstruktivno kritizira one prijedloge međunarodnih predstavnika koji bi značili izdaju vrijednosnog sistema koji oni sami tvrde da zastupaju. Takav pristup smatram više prozapadnim i proevropskim od politike klimoglava.

*Koga se to Dodik plaši u Sarajevu pa, kako kaže, nosi i flašicu vode sa sobom, ništa ne jede? Ili na ovaj način Dodik zapravo vapi za pomoć i želi, možda, da poruči da je lično u nevolji pošto je poznat metod eliminacije njegovih ruskih prijatelja prema onima koji im okrenu leđa?

Dodik se povezao s najekstremnijim krugovima u Moskvi. Očito je njegov glavni ruski patron bio Konstantin Malofejev, oligarh s radikalnom agendom obnove ruskog carstva, koji, između ostalog, sponzorira i djelovanje Aleksandra Dugina, i koji svakako ima izuzetno jake veze s Kremljom.

Jednom kad se spetljate s tim ljudima, kad uđete u tu mrežu, teško da možete izaći bez posljedica. Slutim da su tu pored političko-ideoloških srodnosti posrijedi i neki veoma mutni poslovni aranžmani.

Tako da je sasvim moguće, kako ste rekli, da je ova groteskna priča o flašici vode neka vrsta šifriranog vapaja. S druge strane, moramo uzeti u obzir da je Dodik zaista frustriran svojim mandatom u Predsjedništvu BiH.

Njegova politika blokade i totalne destrukcije je doživjela poraz, između ostalog, i jer su ga iskusni političari Željko Komšić i Šefik Džaferović satjerali u kut, ograničavajući mu manevarski prostor.

Najveći njegov „politički uspjeh“ jeste dovođenje harmonikaša u Predsjedništvo BiH. Rezultati njegovog mandata su zapravo odlični za BiH: zemlja je sad već jednom nogom u NATO savezu, BiH se u ruskoj agresiji na Ukrajinu ispravno i veoma brzo svrstala na stranu žrtve, iako je Dodik to na sve načine pokušao spriječiti.

Također, jedan efekt njegovog djelovanja jeste i to što su on (a dobrim dijelom i RS kao entitet) postali parije na međunarodnoj sceni. On sam je potpuno izoliran, a njegova je separatistička agenda prilično obezvrijeđena.

*Kada Nermin Nikšić, lider SDP, pozove Hrvate u BiH da glasaju za Denisa Bećirovića jer će se “on bolje boriti za njihove interese od bilo kog člana HDZ-a”, šta želi da kaže? Bećirović je kroz kampanju upoređivan sa Dritanom Abazovićem, premijerom Crne Gore u tehničkom mandatu.

Načelno, drago mi je da se SDP bori za glasove svih građana, uključujući svakako i građane hrvatske nacionalnosti.

To bi se od jedne građanski orijentirane stranke svakako trebalo podrazumijevati. I tačna je implikacija u toj Nikšićevoj izjavi – barem je ja tako iščitavam – da je politika HDZa nanijela ogromnu štetu Hrvatima u BiH.

Nikako ne bih rekao da me to podsjeća na djelovanje Dritana Abazovića. No, postoje indicije da ima nekih drugih pojedinaca na sarajevskoj političkoj i intelektualnoj sceni koji su očigledno spremni preuzeti Abazovićevu ulogu u BiH. Nadajmo se da neće dobiti priliku za to.

*Šta očekujete od nedeljnih Opštih izbora?

A generalno priželjkujem da će na izborima ojačati one snage koje se zalažu za slabljenje etnokratije a jačanje građanske demokratije i funkcionalne bosanskohercegovačke države, i to napretkom korak po korak.

Inače sam skeptičan prema svima koji obećavaju velike promjene i preporod preko noći. Njemački filozof Helmuth Plessner je rekao da je jezgro političkog radikalizma apsolutno odbijanje stvarnosti koja je predstavljena isključivo negativno i koju iz te vizure nema smisla popravljati, pa se kao jedini izlaz nameće neka vrsta revolucije.

U ekstremno zatvorenim, totalitarnim društvima ili u trenucima nekog katastrofalnog događaja ta radikalna pozicija itekako ima smisla i često je jedina ispravna.

No, u BiH, koja je ipak nekakva demokratija i pravna država, ta radikalna pozicija može biti kontraproduktivna.

Imamo sistem s puno manjkavosti, ali ako kažete da su svi korumpirani i loši, da ništa ne valja, da se ništa neće promijeniti dok se sve ne promijeni, onda je to obično izgovor da ne promijenite ništa odnosno da ne radite ništa.

Ili da radite i gore od prethodnika. Među tim kvazi-revolucionarima koji bi kao veliki borci protiv korupcije i sistema da mijenjaju sve, a imam dojam da je Dritan Abazović u Crnoj Gori nastupao upravo kao jedan od tih, kriju se katkad politički akteri koji imaju neku drugu, skrivenu i regresivnu agendu.

I da dodam: korupcija i etnokratija se međusobno uvjetuju, to su dvije strane iste medalje. Pogrešno je fokusirati se na samo jedan segment, a zanemariti drugi.

I Crna Gora i BiH su na udaru velikodržavnih nacionalizama iz okruženja

*Kada smo već kod Crne Gore, šta je to što drži čvrstim istinsko prijateljstvo Crne Gore i BiH, a što smo imali prilike da vidimo i na protekla dva susreta dveju reprezentacija kada je na terenu i izvan stadiona viđeno nešto više od igre?

Da, to su bile dirljive scene, jako važne na simboličkoj ravni. Očito je da Crnogorci i Bosanci odnosno Hercegovci prepoznaju neke sličnosti između sebe. I Crna Gora i BiH su na udaru velikodržavnih nacionalizama iz okruženja koji im negiraju pravo na postojanje.

Trn u oku tim totalitarnim nacionalizmima, koji teže stvaranju homogenih etničkih prostora, jesu građanske, inkluzivne multietničke demokratije. BiH i Crna Gora imaju veliki potencijal da doista kao takve i zažive, otuda i napadi na identitet i državnost tih zemalja.

 

Centar globalnog anticivilizacijskog i totalitarnog pokreta je politički i crkveni vrh Rusije

*Nekoliko litija je održano u Beogradu za spas Srbije. Nove se najavljuju već u nedelju. U kojoj meri ovo dodatno unazađuje društvo koje još nije smoglo snage da se suoči sa politikom 1990.tih?

Teško mi je, a i nezgodno komentirati te stvari iz daljine, iako ih prilično redovno pratim. Litije su načelno oblik religijske prakse i ne bi trebale imati veze s politikom. Ne mislim da je produktivno da u nominalno sekularnim državama vjerski zanos bude nosilac bilo kakvih političkih gibanja, pod uvjetom dakako da nisu ugrožene same vjerske slobode.

No, koliko sam ja vidio, recimo na onom skupu protiv Europrajda, tu najmanje ima vjere, iako se koristi vjerska ikonografija.

Imam više dojam da su takvi skupovi dio jednog šireg, međunarodnog projekta „pobune protiv modernog svijeta“, o kojoj je nekad govorio fašistički mislilac Julius Evola, a na čijem tragu su današnji neofašistički ideolozi poput Aleksandra Dugina ili Renauda Camusa, ili, na drugi način, konspirološko umreženje Quanon u Americi koje podržava Trumpa.

Centar tog globalnog anticivilizacijskog i totalitarnog pokreta trenutno je politički i crkveni vrh Rusije. Ne zaboravimo i ulogu koju tamo igra ruski patrijarh Kiril, koji koristi svaku priliku da veliča agresiju na Ukrajinu predstavljajući je kao nekakav metafizički obračun, dajući ovom zločinačkom osvajačkom ratu neki pseudoduhovni oreol.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.