Alhemija novca 1

Alhemija izvorno potiče iz Egipta, zemlje u kojoj je pre otprilike 5.000 godine prvi put bilo dobijeno zlato.

Zlato je poistovećivano sa suncem. Sunce je bilo božanstvo. Otuda je zlato bilo božanske prirode, a veštačka proizvodnja zlata sakralno delo, jer se radilo o stvaranju božanske supstance.

Reč alhemija potiče od reči kem ili chem, kojom je označavana crna zemlja Egipta. Po mišljenju nekih istraživača, alhemija (arapska reč al je opšti arapski član) znači jednostavno – egipatska umetnost. Drugi istraživači smatraju da naglasak leži na pridevu crno. Ali šta u ovom sklopu znači crno? Plutarh saopštava da su mu kao odgovor na pitanje o alhemiji pokazali crnu zenicu oka i rekli da crno znači tamno u smislu tajnovitog, onako kao što je tajnovito oko koje posmatra sunčevu svetlost. Prema tom tumačenju, alhemija je, dakle, crna umetnost ili nigromantija, o kojoj se mogu pročitati reči na zidu gostionice “Kod lava” u Štaufenu(u Geteovom Faustu – prim. ur.).

Sredstvo za proizvodnju veštačkog zlata bio je kamen mudraca. Taj kamen – u stvarnosti prah ili tinktura – bio je nazivan i maza, što je grčka reč za kvasac. Kamen mudraca nije, dakle, materijal od kojeg se pravi zlato, to je pre katalizator koji izaziva transformaciju – preobražaj neplemenitog u plemeniti metal. Kao neplemeniti metal se pretežno koristilo olovo. Olovo je pripisano planeti, a time i bogu Saturnu. Grčka oznaka za Saturna je Kronos. Kronos znači vreme, i time ukazuje i na prolaznost. U alhemičarskim prikazima Saturn je predstavljen kao starac sa peščanikom i srpom, što u prenesenom smislu znači da u alhemijskom procesu iz manje vrednog metala – olova – kao simbola prolaznosti, treba da nastane plemenit metal – zlato – kao simbol neprolaznog. Kod alhemije je, dakle, reč o čovekovom pokušaju da sa ove strane vremena iskorači iz vremena, da sa ove strane smrti iskorači iz prolaznosti.

U Encyclopedia universalis jasno je istaknut taj aspekat alhemije: “Alhemija čoveku predočava mogućnost da trijumfuje nad vremenom; ona je potraga za apsolutnim.” Put ka tome je “usavršavanje onoga što je stvoreno pre njega (alhemičara, odnosno čoveka), ali je po prirodi ostalo nesavršeno”. A Mirče Elijade precizira: “Kod svih tih alhemijskih pokušaja pojavljuje se isto obeležje: time što čovek uzima na sebe da promeni prirodu, postavlja se na mesto vremena. Metalurg i pre svega alhemičar veruju da mogu da za nekoliko nedelja dovedu do zrelosti ono čemu bi inače bili potrebni milenijumi ili eoni da sazri u dubinama zemlje. Peć stupa na mesto telurskog matrix-a: u njoj embrioni dragulja dovršavaju svoj rast. Alhemičareva vas mirable, njegova peć, njegove retorte, pokazuju još veću ambiciju. Ti aparati su pozornica povratka haosu pravremena, ponavljanja kosmogonije: materije umiru i vaskrsavaju, da bi naposletku bile preobražene u zlato.”

Danas je alhemija odbačena kao sujeverje. Kaže se da se za nastankom moderne nauke pravljenje zlata konačno pokazalo kao fantazmagorija i da otuda više niko neće besmisleno da traći vreme na tako nejasne poslove. Ja tvrdim nešto drugo: pokušaji da se napravi veštačko zlato nisu bili prekinuti zato što nisu ništa doneli, nego zato što se alhemija u drugoj formi pokazala tako uspešnom, da mukotrpno spravljanje zlata u laboratoriji više nije bilo potrebno. Za osobeni zahtev alhemije u smislu uvećanja bogatstva nije odlučujuće to da li je olovo zaista transmutiralo u zlato, nego samo to da se jedna bezvredna supstanca preobražava u vrednu, na primer papir u novac. Privredni proces možemo da razumemo kao alhemiju ako možemo da dođemo do vrednog novca a da ga prethodno nismo zaslužili odgovarajućim naporom, ako je, dakle, moguće pravo stvaranje vrednosti, koje obesnažuje zakon održanja energije i mase, i koje čini mogućim stalni rast privrede, nevezan nikakvim granicama, rast koji sve brže napreduje i koji je u tom smislu čarobnjaštvo ili magija.

Ako pažljivo čitamo Fausta, neće biti sumnje da Gete u jezgru moderne privrede dijagnostikuje jedan takav alhemijski sadržaj. On je ono što privredi danas daje neviđenu privlačnu snagu, tako da postepeno usisava sve oblasti života. Reč je o mogućnosti kontinuiranog rasta proizvodnje bez odgovarajućeg povećanja proizvodnih troškova.

Tim shvatanjem alhemijskog sadržaja u jezgru privrede Gete se postavlja dijametralno suprotno u odnosu na klasičnu nacionalnu ekonomiju. Po ovoj je učinak rada uzrok bogatstva – bilo u smislu direktnog rada ili u smislu prethodnog rada (uštede), koji je postao kapital. Adam Smit, osnivač klasične nacionalne ekonomije, piše u svojoj poznatoj, 1776. objavljenoj knjizi Bogatstvo naroda: “Stvarna ili realna cena svih stvari, ono, dakle, što nekog čoveka koji želi da ima zaista košta, jesu napor i trud koje mora da uloži u njeno sticanje (…). Ono što smo kupili novcem ili razmenili za druga dobra, stekli smo uz isto onoliko rada kao i nešto do čega smo dospeli sopstvenim trudom. Rad je bio prva cena ili izvorni novac za kupovinu, čime se moglo platiti sve drugo. Na kraju, sve bogatstvo ovog sveta nije zadobijeno zlatom ili srebrom, nego radom.”

To shvatanje je u današnjoj nacionalnoj ekonomiji bilo modifikovano dotle da se kao samostalne veličine, pored rada, ukazuju i kapital i tehnički napredak. Ali sva ova tri faktora proizvodnje tumače se kao rezultati čovekovog postignuća: rad kao postignuće tela, kapital kao postignuće uzdržavanja od potrošnje (štednje) i tehnički napredak kao postignuće učenja i istraživanja. Zato je, u osnovi, nacionalna ekonomija do danas ostala verna klasičnom shvatanju o stvaranju vrednosti postignućem, i samo njime.

Nasuprot tome, drugi deo Fausta sadrži eksplicitnu tvrdnju: izvor bogatstva je, uz postignuće, i magija, u smislu stvaranja viška vrednosti koji ne može da bude objašnjen postignutim.

Faustovo ishodište alhemijskog procesa je plan za stvaranje papirnog novca koji Mefistofel, odnosno Faust, treba da podnese caru i tako ovoga oslobodi briga oko novca. To je plan za izdavanje novčanica “pokrivenih” zlatom još uvek zakopanim pod zemljom i legalizovanih carevim potpisom. Plan uspeva; svi su spremni da prihvate banknote – ili cedulje, kako se u skladu sa ranije uobičajenim odnosom kaže u Faustu – kao novac, i car je oslobođen dugova.

Pokriće banknota zemnim blagom – što je, dabome, samo kvazipokriće, upotpunjeno je legitimacijom putem države, koju personifikuje car. On lično potpisuje original novčanice, koja se onda, zajedno sa njegovim potpisom, “uhiljadustručuje”. Tim potpisom, sjaj carskog imena i poretka koji okružuje veličanstvo, biva stavljen u službu stvaranja papirnog novca. Ovde dolazi do izraza princip vatre u smislu blistavog, sjajnog, a time i princip sumpora. Specifična snaga sumpora je ovde utisak, impresija koju ostavlja ime cara kao posrednika državne vlasti. Sprovodi se volja države, i u toj volji se manifestuje duhovni princip sumpora. Papir opremljen carevim potpisom postaje valuta: odbijanje da se primi bila bi uvreda veličanstva.

Ma koliko bio uspešan alhemijski plan za pravljenje papirnog novca, zlatno pokriće i državna legalizacija naposletku ipak nisu dovoljni da papirnom novcu obezbede trajno važenje. To je Gete jasno video. Jedno takvo stvaranje novca ni iz čega mora, naprotiv, iako isprva podstiče trgovinu i promet, pre ili kasnije da dovede do inflacije, a time i do obezvređenja i repudijacije, odnosno odbijanja da se primi papirni novac.

Dvorska budala je taj koji to saznanje izriče u jednom razgovoru sa Mefistofelom.

BUDALA (pita gledajući jednu “cedulju”):

A ovo zbilja kao novac važi?

MEFISTOFEL: Dobićeš za to sve što trbuh traži.

BUDALA: Mogu li da kupim kuću, njive, je li?

MEFISTOFEL: Plati pa uzmi što ti srce želi.

BUDALA: Zamak sa šumom i lovištem?

MEFISTOFEL: Da!

Bićeš ti silan plemić, nema šta.

BUDALA: Posednik biću još večeras, vala! (ode)

MEFISTOFEL: Ko sumnja još da umna je budala!

Dvorska budala, kao i uvek jedini pametan, shvatio je preteću inflaciju i u isti mah izlaz odatle: beg u vrednosti stvari.

Veštačko pravljenje novca samo pomoću imaginacije i impresije još nije prava alhemija. Papirni novac dobija vrednost jednaku vrednosti zlata tek onda kada se materijalizuje, produktivno usmeri, kada biva upotrebljen radi dobiti i interesa, odnosno biva investiran, kada, dakle, svoju novčanu, odnosno zlatnu vrednost, doda materijalu koji ulazi u proizvodni proces, kada se – drugim rečima – alhemijski proces stvaranja novca proširi na čitavu privredu, a privreda u smislu stvaranja vrednosti ekspandira, odnosno raste.

Sa realnim kapitalom susrećemo se sa trećim principom alhemijskog procesa pored mercurium-a i sulphur-a, naime sa solju, sal. Dok se živa dovodi u vezu sa duševnim, a sumpor sa duhovnim snagama, so simbolizuje telo. U realnom kapitalu se učvršćuje alhemijski proces, to je takoreći njegova tačka oslonca, ili njegov fixativum.

Alhemijsko delo konačno nalazi vrhunac u velikom poduhvatu kolonizacije koju sprovodi Faust. Faust je preduzetnik koji sve proizvodne snage usmerava prema jednom velikom cilju. On na kraju saopštava:

FAUST: Posao brz, sa planom rađen,

biće ponajlepše nagrađen.

Da poduhvat nam uspe izvanredan

za tisuć’ ruku dosta je duh jedan.

Označavajući projekt kao “najveće delo”, Gete jasno pokazuje da je reč o magnum opus, velikom delu alhemičara. Poduhvat koji je planirao Faust je najveće od svih alhemičarskih dela.

Kao i u svim alhemičarskim spisima, i u Geteovom Faustu se samo nagoveštava u čemu se sastoji veliko delo, šta je, dakle, kamen mudraca. Priroda kamena se zato može dokučiti samo u povezanosti celine. Moramo se prisetiti da se u alhemijskom procesu radi o kvintesenciji, o petom elementu, koji se nalazi kako na početku, tako i na kraju procesa. Kamen iz materijala na koji je “bačen” može da izluči samo nešto što je već u jezgru prisutno u materijalu, i može da sprovede proces transmutacije samo zato što ima istu prirodu kao i ono što je rezultat transmutacije.

Veliko delo u oblasti privrede je – kao što znamo – stvaranje veštačke novčane vrednosti. Reč je o stvaranju vrednosti čiji uzroci ne mogu da budu objašnjeni u smislu ekonomske nauke, pošto počiva na faktorima koji nisu saznatljivi, o stvaranju vrednosti koje, dakle, počiva na čarobnjaštvu ili magiji. Ustanovili smo koje moći magije Gete vidi na delu. Odlučujuće je to što one postižu magijsko dejstvo samo u zajedničkom delovanju. Te moći su:

– imaginacija, kojom je moguće zakopano blago preobraziti u (papirni) novac; reč je o pokriću papirnog novca zlatom koje je još u zemlji;

– impresija pomoću državne moći koja legitimiše (papirni) novac;

– ljudske strasti koje su povezane sa sticanjem vlasništva: nasilje, pohlepa, tvrdičluk;

– proširenje prostora čovekovog kretanja transportnim sredstvima, multiplikacije brzine;

– proširenje proizvodnih snaga energijom koja nije čovekova, multiplikacija rada;

– pronalasci i tehnički napredak.

Pramaterijal, materia prima alhemijskog stvaranja vrednosti je zlato koje leži u zemlji. Kvintesencija tog zlata, koja se pojavljuje na svim stepenima alhemijskog procesa, jeste novčana vrednost – novčana vrednost papirnog novca (filozofska živa), novčana vrednost vlasništva (filozofski sumpor), novčana vrednost realnog kapitala (filozofska so). Kamen mudraca mora biti u stanju da uveća tu novčanu vrednost kada dolazi u dodir sa drugim materijalima. Ako to imamo na umu, onda kamen ne može biti ništa drugo do novačani kapital koji, i sam novac, opet stvara novac.

Moderni svet je, dakle, određen pobedom privrede nad vremenom. Ta pobeda može da bude privremena – to nagoveštavaju Mefistofelove reči “vreme postaje gospodar” – ali je nesumnjivo pobeda. Privreda osvaja tu pobedu time što dobra pretvara u vremenski trajnu novčanu vrednost i prodire kroz “vratnice budućnosti” ka toj novčanoj vrednosti. Novac je po svojoj prirodi ukazivanje na budućnost, na ono što u budućnosti može da se kupi ako se izda novac, ili može da se dobije u budućnosti kao prinos ili interes, ako se investira. Zato takođe može da se kaže: “Novac je budućnost”. Svakako, usmeravanjem privrede na novčanu vrednost opet se gubi budućnost, jer novčana vrednost može da bude osigurana samo stalnim preteranim iskorišćavanjem sveta, pošto taj novac mora da bude pokriven realnim dobrima, koja se oduzimaju rudniku sveta. Budućnost je onda ugrožena u meri u kojoj je svet ograničen, odnosno u kojoj biva ispražnjen rudnik sveta.

Ali gde je granica sveta? Upravo usmeravanjem privrede na novčanu vrednost granica sveta očevidno može da bude pomerana sve dalje; postaje lukrativno otvaranje novih kopova. Svet se širi. Novčana privreda time omogućava privredni rast koji obećava sve veće blagostanje. Gete vidi to buduće blagostanje i shvata koliko ono fascinira ljude. U 5. činu drugog dela drame on opisuje kako se u luci koju je podigao Faust gomilaju “sanduci, kutije, vreće” koje donose brodovi iz dalekih zemalja, i kako se na novoj zemlji koju je stvorio šire “livada za livadom, pašnjaci, bašte, selo i šuma”. Ni on ne kaže gde bi mogle da se nalaze granice sveta, ali je jasno da čovečanstvo ne bi bilo u stanju da postane svesno tih granica. Gete takođe kaže šta je razlog tome: promena načina privređivanja, smenjivanje privrede orijentisane na izdržavanje i snabdevanje, predalhemijske privrede u kojoj dominiraju priroda i rad, privredom orijentisanom na zaradu, alhemijskom privredom u kojoj odlučujuću ulogu igraju novac i novčani kapital. Privreda izdržavanja i snabdevanja usmerena je ka zadovoljavanju čovekovih fizičkih potreba; one se mogu utoliti. Ovaj oblik privrede zato ima konačne ciljeve. Privreda orijentisana na zaradu, nasuprot tome, cilja na imaginarne potrebe koje uvek mogu da budu proširene čovekovom maštom; one se ne mogu utoliti. Ovom obliku privrede je otuda svojstvena beskonačna težnja. Ona sledi iz težnje ka novcu, jer novac se posredstvom stvaranja papirnog novca može uvećati brže i lakše nego dobra koja moraju mukotrpno da budu stečena iz materijala sveta. Zato postoji tendencija da prvo produkujemo novac, a zatim, zavedeni ili primamljeni novčanom dobiti, da tom novcu kao novčanom kapitalu stvorimo dodatnu vrednost odgovarajućim proširenjem imaginarne potrebe i proizvodnjom za nju podesnih dobara. Vizija jedne sve bolje budućnosti je nužan sastavni deo novčane privrede. Sve što je u tome ometa, što može da nagovesti ograničenje, mora da bude stavljeno na stranu. Stavljanjem na stranu tih unutrašnjih granica privređivanja, privreda sve više uzima stvari u svoje ruke, i čitav svet pada u njene tokove.

Izdavačka kuća Gradac (Beograd 2017) objavila je knjigu profesora univerziteta u Sent Galenu Hansa Hristofa Binsvangera “Novac i magija – ekonomsko tumačenje Geteovog Fausta”. Binsvanger je ekspert za ekonomsku teoriju i narodnu privredu, a knjiga koja je pred nama ulazi u dublje filozofsko-antropološko promišljanje o čudesnoj prirodi novca i njegovom uticaju na odnose među ljudima. Autor polazi od možda najvećeg dela svetske književnosti Geteovog Fausta i nalazi kopču između, s jedne strane, legendarne priče o dogovoru između čoveka i đavola zahvaljujući kome čovek dobija sposobnosti koje mu inače ne pripadaju i, s druge strane, ideje o papirnom novcu zahvaljujući kome je moguće doći u posed vrednosti pre nego što je ona stvorena. To je, smatra Binsvanger, na neki način ostvarenje alhemičarskog sna o stvaranju zlata ni iz čega, ali se postavlja pitanje ima li granica i kuda vodi ovo čovekovo iskakanje iz okvira vremena.

U dogovoru sa izdavačem Danas donosi odlomak iz ove knjige. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Gete – ministar privrede

Kada Gete govori o ekonomiji, on zna o čemu re reč. Kao tajni savetnik na vajmarskom dvoru, bio je posebno zadužen zta privredna pitanja. Iako u tajnom konzilijumu koji je savetovao vojvodu u pitanjima vlasti, nije postojao jednoznačan plan podele poslova, ipak su „poreska i finansijska pitanja višestruko bila Geteova nadležnost“. Pored toga, on se kao član konzilijuma posvećivao pre svega pitanjima građevina i rudarstva. Volfram fon den Štajner u svom eseju Faust i tehnika ovako prikazuje Geteov rad u toj oblasti: „Samo da rudnike srebra Ilmenau (…) ponovo pokrene i održava koštalo ga je dvadeset – na kraju uzaludnih – godina: i one nisu poticale uz naredbe sa pisaćeg stola, već uz naloge i poslove na licu mesta, često pod zemljom. Tako je Gete sa sopstvenom odgovornošću učestvovao u solanama, vodogradnji, gradnji zgrada i puteva, bavio se vajmarskim fabrikama tekstila (najčešće čaraparom), proizvodnjom papira, špiritusa, kovanjem čelika, gasom za osvetljenje, centralnim grejanjem i tako dalje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari