Aritmija otkazuje posetu Indiji

Blažo Mandić: S Titom (13)

Blažo Mandić (1926) bio je više od četvrt veka Titov savetnik. U knjizi „S Titom“, koju je upravo objavio Dan Graf, izdavač lista Danas, Mandić, kao jedan od najdugovečnijih saradnika i najpouzdanijih svedoka, piše i o nepoznatim i manje poznatim detaljima iz Titovog javnog i privatnog života, o vremenu kad je „jedna mala balkanska zemlja bila centar miroljubivog sveta“ (Džasper Ridli).

Knjiga, po ceni od 1.100 dinara, može se naručiti na telefon 011/24-36-233.

Slična je tema, pored ostalih, dodirnuta i u razgovorima sa izvještačima koji su ga pratili u posjetama Japanu i Mongoliji. „Bilo je u Mongoliji“ – napomenuo je jedan od novinara – „situacija i trenutaka za brigu. Kad ste išli u posjetu onoj vojnoj jedinici, mislili smo da će Vas tamo prebaciti helikopterom. Mi smo se propisno protresli.“ Tito mu odgovara: „Ma jok! Meni to drmusanje ne smeta. Koliko sam ja u Indiji, i drugdje, prešao takvog puta, u džipovima…“

Tito je samouvjereno govorio o svojoj srčanoj radnji. „Moje srce najbolje poznaje profesor dr Brecelj. Tjera me i do dvadeset puta da čučnem i naglo se uspravim. A onda mi kaže da na srcu nema nikakvih promjena. Možda je to zato što često odlazim u planine, u lov.“ Njegov pritisak je, doista, do kraja bio dobar i stabilan. I zadugo je vjerovao u svoje nenarušivo zdravlje. Nije mu, bez sumnje, bilo mrsko da to i drugi tako vide i potvrde.

Od početka sedamdesetih, uz povećan šećer, što je registrovano već sredinom šezdesetih, počinje ga jače mučiti išijas. Zbog toga je u maju 1975. bilo dovedeno u pitanje i njegovo učešće na velikoj svečanoj paradi povodom 30-godišnjice pobjede nad fašizmom. Nije do toga došlo zahvaljujući zauzimanju ljekara i efikasnom tretmanu, ali u prvom redu – njegovoj jakoj volji. Tih dana primio je tanzanijskog predsjednika Njererea u poluležećem položaju. „Najgore je“ – našalio se – „što jako boli, a ne vidi se.“ Prisjećao se i svojih roditelja, koji su ponekad, dok je bio dijete, odlazili zbog banjskog liječenja u Krapinske Toplice. „A ja sam mislio da oni odlaze nekud u provod. Sad tek vidim da sam prema njima bio nepravedan.“

Titu bi posebno teško palo ako bi se razbolio pred neku važniju državnu obavezu. Na putu za Brione, gdje je trebalo da primi sirijskog predsjednika Asada (u julu 1974), zadržao se kraće vrijeme u Zagrebu. Zbog prehlade ili neke infekcije, dobio je povišenu temperaturu. Po preporuci ljekara, šef Kabineta Aleksandar Šokorac i šef protokola Mirko Milutinović zatražili su na Brionima prijem kod predsjednika, posredstvom ličnog sekretara, s namjerom da predlože odlaganje posjete ili bar radikalno skraćivanje programa. Nije pristao ni na jedno ni na drugo. „Neću da ih slušam“, odgovorio je kad mu je rečeno zbog čega prijem traže. Asadova posjeta je ipak odgođena, ali zbog situacije na Kipru. Upravo toga jutra kad je trebalo da dođe, na Kipar su se iskrcale turske vojne trupe.

Smjenjivaće se tako, u zdravstvenom pogledu, uzdignuća i posrnuća. Tito se brzo oporavio i jedno vrijeme ponovo bio u dobroj formi. Početkom 1976. prihvatio je pozive da posjeti Panamu, Venecuelu, a najprije, po drugi put – Meksiko. Dogovoreno je da to ovoga puta bude u Vera Kruzu, na istočnoj meksičkoj obali. Naravno, ovaj dugi put, Tito ne podnosi kao onaj – prvi put. Više od jedne decenije je stariji. To se prenebregava, i sa programom kreće odmah po dolasku. I već prvog dana uveče za ljekare je bilo posla. „Testira se, izgleda, koliko mogu izdržati“, reći će tada. Ali, potvrdiće se i ono od ranije mnogima dobro poznato. Sadržajni politički razgovori, sa kojima bi bio zadovoljan, predstavljali su u njegovom slučaju jako terapeutsko sredstvo. To je bio slučaj i ovoga puta, u dijalogu sa meksičkim predsjednikom Luisom Ečeverijom. I posjete koje su slijedile protekle su na najbolji mogući način.

Za manje od pola godine održana je Peta konferencija nesvrstanih u Kolombu. Teška po mnogo čemu, a posebno u klimatskom pogledu, sa vrućinom i vlagom u podjednako nepovoljnom udruženom dejstvu. Na poziv Indije trebalo je da se Tito u povratku zadrži u ovoj zemlji. Najprije je dogovoreno da to bude na njenom jugu, u Bangaloreu. Nikakvog programa, rečeno je, ne bi bilo osim razgovora sa Indirom Gandi. Indijci će potom zatražiti da se ipak ide u Nju Delhi, potkrepljujući to potrebom da se otklone neke spekulacije o navodnom postojanju određenih neslaganja pa i surevnjivosti dvije zemlje u pogledu vođstva u Pokretu nesvrstanih. Međutim, pred kraj samita ljekari su kod Tita registrovali aritmiju i još neke promjene na srcu. Docnije će se u pretragama otkriti i nepovoljni nalazi u vezi sa funkcijom jetre. Uglavnom, pala je odluka: u Indiju se ne ide, na brodu „Galeb“ ostaje se jedan dan samo zbog odmora, a potom direktan povratak u zemlju.

Nastavlja se