„Čast ideji, ali ideje su ideje, a ljudi su kurbe!“

Vicko Krstulović: Memoari jednog revolucionera. Dalmacija – fragmenti istorije 20. veka (5)

Ispovest jugoslovenskog revolucionara pisana osamdesetih godina prošlog veka je karika koja nedostaje u zvaničnoj istoriografiji SFRJ. Posle ovog svedočenja zaboravljene i skrivane činjenice o ratnim događajima i Titovoj ulozi u ključnim situacijama promeniće neke mitove NOB. Feljton je za objavljivanje priredio Vladimir V. Krstulović.

Tako se živjelo u svakoj težačkoj obitelji, gdje je važila poslovica; krpež i trpež kuću održava. Samo je troje bilo pošteđeno od rada; staro, bolesno i nejako. A sve što pređe 5-6 godina, ima da radi ono što može… I nikom nije padalo na pamet da kaže – neću! Od oca sam dobio prve poduke ne samo o socijalnoj pravdi, nego uopće o životu. Govorio mi je uvijek da treba biti skroman, čestit i radin, da uvijek trebam voditi računa kako se ponašam i s kim se družim. „Čast ideji“, govorio je, „ali ideje su ideje, a ljudi su kurbe!“ (kurve). Prema tome, svakoga treba provjeravati na djelu, a ne na „lipim ričima“. Sinko moj, bolje ti je biti od girice glava, nego od skuše rep! „Nikad ne slušaj luđega od sebe, a pametnijega uvijek“. Govorio mi je otac Marko; „Uvijek gledaj ispred sebe, misli svojom glavom, osvrni se kuda si prošao, ali gledaj naprijed da ne skreneš u slijepu ulicu!“

***

Kuću u kojoj sam rođen 1905. u Kamenitoj ulici br. 42, ranije 26, naslijedio je moj otac od dide Paška, a on od svoga dide Marka, koji ju je izgradio 1880. godine. U njoj danas živi udovica moga najstarijeg, pokojnog, sina Maksima, sa njihovo dvoje djece. Maksim i ja smo svojevremeno kuću otkupili od mog brata Šime i sestre Slave. Ne samo iz emotivnih razloga, već i iz želje da se sačuva to skromno težačko zdanje pod čijim je krovom našlo utočište puno ilegalaca i revolucionera. Od Zlatka Šnajdera do Marka Oreškovića, Rade Končara, Vladimira Popovića, Pere Popovića Age, Sretena Žujovića Crnog, Trifuna Mašanovića, Štefeka Cvijića i mnogih drugih. Maksima više nema, a kad i ja odem, ne znam šta će biti sa tim stogodišnjim zdanjem i šta će splitski gradski oci odlučiti. Ja više nemam šta da odlučujem. U toj kući rođena je moja najstarija sestra Marica, udata za Ivana Viđaka, koja mi je bila desna ruka u ilegalnom partijskom radu, u čuvanju i sirenju literature i propagandnog materijala. U kući Viđakovih, kod Ivana i moje sestre, na Gripama, u ulici Jurja Križanića, boravili su i krili se od policije brojni ilegalci, od 1928. do 1944. godine, do oslobođenja. Nikada nisu otkriveni. Njihov 17 godišnji sin Vladimir poginuo je na Sutjesci, borac u Prvoj dalmatinskoj brigadi. I sestra Tonka, koja je umrla u 50. godini života 1959. također je bila zadojena socijalističkim idejama. Kod nje su se 1940. krili Tone i Vida Tomšič, a i drugi ilegalci. Pomagala mi je i najmlađa sestra Slava, ali najviše otac Marko. Jedini od nas koji se držao po strani, bio je moj dvije godine mlađi brat Šime, koji je završio zanat za drvodjelca.

Otac Marko je 1915. godine, kao drugopozivac, mobiliziran u austro-ugarsku vojsku i odveden na frontu u Galiciji, a u meni je tada još jače buknula mržnja prema Carevini. Sestra Marica, ja i još dvije sestre i dva brata malo smo mogli pomoći majci. Zemlju je trebalo obrađivati da bismo se mogli prehraniti. Po cijele dane smo provodili u polju, kopajući i radeći. Ono malo hrane što smo imali dijelili smo i sa dezerterima, kojih je, što je kraj rata bio bliži, sve više bilo u Splitskom polju, u zemunicama. Od njih smo slušali o skoroj propasti te „tamnice naroda“ i o idejama Oktobra, koji je donio nove nade u borbu protiv gospoštine i tlačenja naroda. Preuzeo sam ulogu glave obitelji, sa 10 godina. Najstarije dijete, moja sestra Marica, radila je u mlinici Vidovića na Solinskoj cesti, pa je i odatle nešto „kapalo“. Imali smo jednog „tovara“, magarca, i dvije koze s kojima sam odlazio svakoga dana u polje i dok sam ja radio one su pasle. Mlijeko od jedne koze bilo je za babu i tetu, a od druge za nas djecu; osim Marice i mene, za moga brata Šimu, sestru Katicu koja je umrla u sedmoj godini, za sestru Tonku i malog Đordana Tomasa. U takvoj nevolji umro je moj dida Paško 1916. a otac se vratio iz rata kao teški bubrežni bolesnik tek 1918. godine.

Nastavlja se