Ali, oni politički rukovodioci koji su bili tačno upoznati sa katastrofom, pa ipak nisu ljudima o tome ništa rekli, nisu ih upozorili na opasnost, eto, oni su odgovorni i za ono što su učinili ili nisu učinili.


Tvrtko Vujić: SVEDOK PAKLA (13)

Knjiga mađarskog novinara i reportera mađarske TV 2 Tvrtka Vujića „Svedok pakla“ (Izdavač: Forum Novi Sad, doo Magyarszo; s mađarskog preveo: Vladimir Popin) potresno je svedočanstvo o posledicama černobiljske katastrofe. Delove tog nezaboravnog putovanja kroz opustošene predele i susreta sa neobičnim ljudima objavljujemo uz dopuštenje izdavača.

 

To je u mojim očima ipak neoprostiv greh. Da to obradim, bila je za mene najgrublja tortura u celoj priči o Černobilju. Danju. Jer noću, naravno, demoni se ponovo vraćaju. U mojim snovima lebde tužni prizori: izumrli Pripjat, beživotni pejsaž u zoni, putevi prekriveni radioaktivnom prašinom i zujanje „poludelog“ dozimetra.

Dok pišem ove redove tačno je dvadeset godina od dana kada je usled jednog neuspešnog eksperimenta usledila najteža nesreća atomske centrale na svetu, kada je detonacija razvalila krov i zidove zgrade, a požar u reaktoru je trajao deset dana. I, mada su događaji u Černobilju tada na brzinu proglašeni državnom tajnom, danas, posle dvadeset godina već znamo da većina od više stotina hiljada ljudi koji su učestvovali u spasavanju više nije među živima. Naravno, nema se čemu čuditi, jer je eksplozija koja se dogodila u černobilskom reaktoru zagadila okolinu četiri stotine puta jačom radijacijom nego atomska bomba nad Hirošimom.

Od mađarskih šofera kamiona koji su u danima posle eksplozije odlazili u to područje više niko nije živ. Proteklih godina mnoge njihove udovice sledile su primer supruge Kalmana Sabadsalašija i pokrenule su proces za naknadu štete protiv pravnog naslednika firme u kojoj su njihovi muževi radili. Mene je pak tokom većine rasprava sud ili upravo tužilac pozivao kao svedoka. Zainteresovani mogu da se o tome podrobno obaveste iz optužnice o Černobilju objavljene u knjizi Atile Kiradija. Ono što je važno napomenuti: posle udovice Kalmana Sabadsalašija, sud je dao za pravo i udovici Janoša Košarija i konstatovao da je muž te žene zaista umro zbog smrtonosnog černobiljskog zračenja. No, ova presuda predstavlja samo moralnu pobedu, jer – kako je i sud ustanovio – od nesreće je prošlo dve decenije i zato je krivični predmet zastareo. Šta to tačno znači? To da, mada je udovica bila u pravu, ona je morala da plati i troškove postupka. Pod pritiskom zapadnih velikih sila, 15. decembra 2000. godine ova atomska centrala je definitivno zaustavljena. Popucali betonski sarkofag reaktora broj 4 se dalje ne popravlja: započeta je izgradnja nove zaštitne kupole polukružnog oblika, koja će prema planovima biti završena za dve godine i koja će na šinama biti navučena iznad sadašnjeg sarkofaga. Kažu da će njen vek trajanja biti sto godina. Možda se možemo malo primiriti. Zaista ne želim da izazivam strah, ali ko zna kada će se nad nama nadviti nevidljiva smrt u obliku atomskog oblaka? Možda je upravo ova nesigurnost razlog što je Černobilj šlager- tema na mojim susretima sa publikom i što u vezi s tim dobijam najviše pitanja. A među tim pitanjima ima jedno na koje uvek bez izuzetka odgovaram sa „ne“. Ono glasi ovako: „Tvrtko, da je sada mart 2000, da li bi ponovo otišao u Černobilj?“ Verujte mi: nije vredelo!

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari