Kult koji kraljicu Elizabetu smatra svetskim narko dilerom broj 1 1

Larušistički pokret je međunarodni politički kult čiiju doktrinu čine kontroverzni stavovi njegovog osnivača i vođe Amerikanca Lindona Laruša.

Laruš koji je preminuo 12. februara 2019. u svojoj 96 godini bio je poznat po verovanju u više teorija zavere od kojih je svakako najbizarnija ona da je na čelu svetske trgovine drogom niko drugi do britanska kraljica Elizabeta Druga.

Svoj politički aktivizam Laruš počinje 1949. godine kada je kao dvadesetsedmogodišnjak pristupio trockističkoj Socijalističkoj radničkoj partiji Sjedinjenih Američkih Država.

Nakon što se ta partija, za razliku od većinskog dela međunarodnog trockističkog pokreta, pozitivno izjasnila o kubanskoj revoluciji Laruš koji je u to vreme u NJujorku radio kao poslovni konsultant 1964. godine prilazi struji unutar partije koja se usprotivila prokubanskoj orijentaciji nazvavši se Revolucionarnom tendencijom.

U toj grupaciji Laruš je bio svega šest meseci nakon čega se razišao i sa njom te je pristupio rivalskoj trockističkoj grupi, Spartakističkoj ligi koja je takođe nastala izdvajanjem iz Socijalističke radničke partije. Ubrzo Laruš prekida saradnju i sa tom grupom nošen namerom da formira “Petu Internacionalu”.

Tokom studentskog protesta 1968. godine u NJujorku oko Laruša se okuplja grupa studenata sa ciljem da preuzmu rukovodstvo nad levičarskom organizacijom Studenti za demokratsko društvo. Ta grupacija predvođena Larušem je nazvana Nacionalni klub radničkih komiteta.

I dan danas čini kičmu Larušističkog pokreta koji se sastoji od niza organizacija i kompanija. NJeni članovi su napustili poslove kojima su se bavili u tom trenutku i u potpunosti se posvetili radu u organizaciji pod kontrolom Laruša očekujući da će ona veoma brzo doći na vlast tako što će zbaciti američku vladu.

Ono po čemu je Nacionalni klub radničkih komiteta bio poznat su fizički obračuni sa pripadnicima rivalskih levičarskih grupa u prvom redu Komunističke partije Sjedinjenih Američkih Država i Socijalističke radničke partije u kojoj je Laruš ponikao.

Jedan od takvih slučajeva zbio se 23. aprila 1973. godine kada je prerastao u masovnu tuču a epilog je bio da je šestoro prisutnih zatražilo lekarsku pomoć u bolnici. Zabeleženo je oko šezdesetak sličnih incidenata u kojima su pripadnici Larušove grupe tvrdeći da je reč o “samoodbrani” atakovali na skupove rivalskih grupa naoružani palicama, lancima i rekvizitima za borilačke veštine.

Do prekida obračuna dolazi u septembru iste godine nakon što policija hapsi nekoliko pristalica Laruša ali niko od njih nije krivično gonjen. Već u to vreme Laruš počinje sa ispoljavanjem banalnih i kontroverznih stavova poput onih da atentat na njega žele da izvrše Sovjetski Savez, CIA, narko karteli, bankari i Libija u kojoj je tada na vlasti bio Moamer Gadafi.

Te iste godine Laruš osniva Partiju rada Sjedinjenih Američkih Država čiji je zadatak bio da služi kao platforma za njegovo učešće na izborima za predsednika SAD 1976. godine kao i da podržava larušiste koji su se kandidovali za Kongres i druge zakonodavne organe vlasti u zemlji.

U trenutku nastanka partija je i dalje izražavala levičarske stavove zalažući se za “socijalističku revoluciju u Sjedinjenim Državama” ali sledeći Laruševu političku transformaciju od internacionaliste do američkog nacionaliste 1977. godine prelazi na pozicije karakteristične za krajnju desnicu.

Partija prestaje sa delovanjem dve godine kasnije nakon što je Laruš odlučio da promeni svoju izbornu taktiku kako bi on i njegovi sledbenici pokušali da dođu do političkih funkcija kandidujući se na listama Demokratske partije SAD. Zarad te svrhe formiran Komitet za nacionalnu demokratsku politiku, koji je i dalje aktivan.

Larušistički pokret izdaje veliki broj časopisa poput nedeljnika “Ekzekjutiv inteledžens rivjuv” osnovanog još 1974. godine sa zadatkom da prikuplja obaveštajne podatke širom sveta između ostalih i sa ciljem da se na taj način zaštiti bezbednost Lindona Laruša koji je verovao da je okružen brojnim političkim neprijateljima kao i da mu o glavi rade i mnoge obaveštajne službe.

Te godine polako počinje i politički zaokret pokreta ka desnici tako što Laruš razvija saradnju sa krajnje desničarskom američkom grupacijom Slobodarski lobi.

Lindon Laruš se devet puta kandidovao za funkciju predsednika Sjedinjenih Država ne uspevši da ostvari bilo kakav značajniji izborni rezultat. Po drugi put se ženi 1977. godine Nemicom Helgom Cep, aktivistkinjom njegovog pokreta u toj zemlji, koja će 1984. godine postati osnivač Instituta “Šiler” još jedne aktivne organizacije na liniji ideologije Lindona Laruša a na čelu je i Pokreta za građanska prava i solidarnost, sekcije međunarodnog larušističkog pokreta u Nemačkoj.

Šest godina nakon venčanja par se seli iz NJujorka na imanje u Virdžiniji s obzirom da se Laruš plašio atentata od strane njegovih “neprijatelja” te je u toj američkoj saveznoj državi živeo verujući da je u ruralnoj sredini okružen uniformisanim telohraniteljima ipak bezbedniji.

Laruš je verovao da se AIDS prenosi na isti način kao i prehlada kao i ubodom insekata te je 1985. godine pokrenuo kampanju da se svi Amerikanci koji rade u restoranima, školstvu i zdravstvu testiraju na taj virus i da oni koji ga imaju budu u karantinu.

Između ostalog i zbog tog stava kritičari su Laruša nazvali homofobom pozivajući se i na to da je pokret sve one koji su se protivili njegovoj inicijativi karakterisao kao “ niže seksualne klase”.

Kritičari su Laruša optuživali i za antisemitizam što je on poricao navodeći da je njegov pokret protivnik “cionizma a ne Jevreja”. Govorio je da je “cionizam stvoren na univerzitetu Oksford” u Velikoj Britaniji tvrdeći da su “na čelu cionističkog pokreta pripadnici porodice Rotšild, britanske kraljevske porodice, izraelske obaveštajne službe Mosad i italijanske mafije”.

U oktobru 1986. godine Laruš i 12 njegovih saradnika uhapšeni su zbog optužbe za “prevaru sa kreditnim karticama i ometanje pravde” . Laruš je osuđen na 15 godina zatvora ali je uslovno otpušten posle pet. Tvrdio je da su optužbe na njegov račun o pokušaju milionske prevare “politički motivisane”.

Lindon Laruš je bio veliki ljubitelj klasične muzike naročito kompozitora poput Mocarta i Betovena a članovi Larušističkog pokreta na demonstracijama često pevaju horske pesme. Takođe pripadnici pokreta imaju običaj da demonstriraju ispred prostora u kojima se izvode opere Riharda Vagnera kao “antisemite prema kojem su nacisti gajili naklonost”.

Laruš se gnušao popularne muzike naročito rokenrola. Smatrao je da je taj muzički pravac “stvoren od strane britanskih obaveštajnih službi da unazadi Sjedinjene Države” kao i da je bend Bitls bio “proizvod oblikovan prema specifikacijama Britanske divizije za psihološki rat”.

Lindon Laruš je smatrao da “glavna imperijalistička globalna sila nisu SAD već britanska imperija” a da britanska kraljica Elizabeta Druga stoji na čelu konspirativne mreže moćnika koja kontroliše svetska politička i ekonomska kretanja kao i međunarodnu trgovinu drogom.

Larušistički pokret je od samog starta imao izrazito antisovjetske stavove ali nakon raspada prve socijalističke zemlje na svetu zauzima proruski kurs. Tako, pripadnici tog pokreta daju punu podršku vojnoj intervenciji Moskve u Ukrajini. Pokret je takođe veoma kritičan i prema spoljnoj politici Sjedinenih Američkih Država prema zemljama poput Kine.

Jedna od organizacija formirana u oviru pokreta je i Larušistički politički akcioni komitet koji je nastao 2000. godine. U februaru prošle godine Helga Cep – Laruš koja je faktički vođa pokreta nakon smrti svoga supruga saopštila je da taj komitet skrenuo sa političke linije Lindona Laruša i da zbog toga treba da izbaci njegovo ime iz svog naziva.

Razlog zbog koga je došlo do raznoglasja između centrale pokreta i Larušističkog političkog akcionog komiteta je to što se komitet približio stavovima bivšeg američkog predsednika Donalda Trampa čiju poziciju o Kini Larušistički pokret u potpunosti odbacuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari