
– Utopijska bi bila ideja da očekujemo da će se posle ispunjenja studentskih zahteva ili opšte obustave rada ili opšteg štrajka stvari u društvu odmah popraviti. Isceljenje i prevazilaženje trauma kojih je protekle dve godine bilo na pretek, svakako će tražiti vreme. Neko ga ima malo više, neko malo manje, ali studenti ga imaju i zato moramo kao građani, svako svojom participacijom i u domenu mogućnosti da pomognemo. Važno je potrudii se i biti civilizovan – kaže za Danas Mirjana Nikolić, rektorka Univerziteta umetnosti u Beogradu.
Odgovarajući na pitanje kako će se izaći iz trenutne situacije, u kojoj je evidentno da su studenti i vlast na suprotnim stranama, a tenzije u društvu se ne smanjuju, rektorka smatra da studenti ne mogu sami, niti mogu samo uz pomoć univerzitetskih nastavnika.
– Nužno je da se uključe institucije sistema koje su prepoznate ili koje imaju svest o tome da ne deluju profesionalno i u javnom interesu. Komunikacija, dijalog, uvažavanje i poštovanje bile bi dobre startne pozicije za početak rešenja. Taj dijalog može i ne mora da bude personalizovan, je plenum kao novi oblik organizovanja studenata nije idealan za pregovore tet-a-tet, ali redovna i dinamična pisana korespodencija, detektovanje problema u ispunjenju studentskih zahteva, dokaz o progresu u rešavanju nekih zahteva možda bi pokrenuli stvari sa sadašnje pat pozicije i „rovovske“ polarizacije – smatra Nikolić.
Ona ukazuje da tvrdnje da zahtevi jesu ispunjeni sa jedne strane, odnosno da nisu ispunjeni sa druge strane, ne vode konstruktivnom dijalogu.
– Neuvažavanje suprotstavljanje strane i nazivanje studenata „decom“ nije dobra startna pozicija. Oni jesu nečija deca, ali su oni u ovom slučaju za javnost studenti, a za nas kao profesore kolege. Ovaj dijalog bi morao da se realizuje na nekoliko nivoa i uz formiranje zajedničkih ekspertskih komisija koje bi mogle da daju stručno mišljenje o ispunjenosti/neispunjenosti zahteva – navodi rektorka Univerziteta umetnosti.
Profesori su stali uz studente i na fakultetima je nastava obustavljena kao posledica studentskih blokada. Ali studenti sada od vas traže da proglasite obustavu nastave. Objasnite nam taj zahtev. Da li on podrazumeva poziv na generalni štrajk?
– Inicijativu studenata ne bih nazvala pozivom na štrajk. Sva tela Univerziteta umetnosti u Beogradu, ali i tela fakulteta iz njegovog sastava, podržala su blokadu nastave od strane studenata kao legitiman oblik njihovog aktivizma i načina da iskažu protest u odnosu na konkretan fizički napad na studente odnosno nabujale anomalije u funcionisanju institucija. Podrška tela Univerziteta nastojanjima studenta da se njihovi zahtevi ispune od strane nadležnih i saglasnost sa obustavom nastave bili su za njih od velikog značaja. Novi poziv u kome od svojih profesora ne traže štrajk već viši stepen podrške kojim bismo rekli da nastavu ne držimo kao naš odgovor na celokupna dešavanja, svojevrstan je „vapaj“ studenta da se konačno nešto preduzme od strane nadležnih državnih tela.
Posao nastavnika i saradnika na fakultetima nije samo realizacija nastave i vežbi – nastavne aktivnosti. Naši poslovi su i usavršavanje, priprema predavanja, konceptualizacija projekata, umetničko-istraživački odnosno naučno-istraživački rad, stvaralaštvo, tako da univerzitetski nastavnik ukoliko samo obustavi nastavne aktivnosti, nije i ne može biti u štrajku. Komunikacija sa studentima, diskusije, debate, razmena ideja, konstruktivni dijalog pa čak i prisustvo plenumima svakako da su naše aktivnosti tokom ovog perioda u kome se nastavne aktivnosti već ne odvijaju.
Odluka o preuzimanju ili usvajanju studentskih zahteva, za koje mogu reći da su u ovom trenutku jasno artikulisani, i odlukom o obustavi nastavnih aktivnosti kao protesnom notom nastavnika, dali bismo novu dimenziju daljem delovanju i studenta, ali i nadležnog ministarstva i svih društvenih subjekata.
Da li je izgledno da univerziteti uđu u generalni štrajk?
– To je interesantno pitanje i dilema u vezi koje kolegijum dekana fakulteta i kolegijum Rektorata već nekoliko dana dinamično raspravlja. Štrajk je vrlo često u neposrednoj vezi sa sindikalnim organizovanjem i aktivnostima čiji je cilj poboljšanje finansijske, pravne ili neke druge dimenzije određene profesije. Svedeci smo serije pregovora na relaciji sindikati – Vlada. Ovo sa čime se univerziteti sreću je nešto poptuno drugačije. Prema Zakonu o štrajku, osnivač određuje minimum procesa rada, to je u slučaju univerziteta neodređeno, a i teško je definisati s obzirom na specifičnost delatnosti. Verujem da bi iste dileme bile i kada bismo postavili pitanje štrajka naučnih instituta.

Rektorski kolegijum Univerziteta umetnosti je pozvao nadležne institucije ne samo da zaštite studente već i da reaguju u skladu sa svojim nadležnostima, povodom najnovijeg napada na studentkinju koju je uradio automobil. Kome se konkretno obraćate i šta podrazumevate pod zahtevom da institucije reaguju?
– Od početka reći ću protesta studenta Fakulteta dramskih umetnosti pa nadalje, Univerzitet umetnosti u Beogradu je permanentno apelovao kroz saopštenja, obajve na društvenim mrežama, komunikaciju sa nadležnim da institucije treba da reaguju. Ništa tako kompleksno, neostvarivo i nemoguće. Naši studenti i mi kao institucija zaista nismo smatrali da je naš posao da uređujemo rad institucija odgovornih za napad na studente, samo smo tražili njihovo reagovanje u skladu sa procedurama i pravilima. Osim onih koje su najneposrednije uključene svakako su tu i druge koje je trebalo da se bar oglase i u svom domenu pomognu identifikovanje i procesuiranje počinioca. Institucije su zatajile, nečinjenje je očigledno, očekivalo se da napad na studente bude izolovan incident. Studenti i Univerzitet kao institucija, želeli su ono što je apsolutno najnormalnije – utvrditi, ispitati, kazniti kako se ovako nešto ne bi ponovilo.
U kontektu pada nadstrešnice, te sličnih oblika nečinjenja, negiranja rekonstrukcije, paušalnog detektovanja krivca što je takođe nedopustivo u smislu pretpostavke nevinosti, prebacivanje odgovornosti, „igrokazi“ hapšenja i puštanja, svakako su bili signali da neko ili ne zna ili jako dobro zna šta radi. Možda izgleda malo neumesno upoređivati pad nadstrešnice i napad na studente, ali to je ista matrica nečinjenja, nesavesnog i neetičnog obavljanja svoje profesije, a u konačnici i straha ukoliko se posao obavi kako treba jer se naslućuju ishodi sa kojima bi oštećeni bili zadovoljni, ali ne i skriveni krivci.
Naša saopštenja kao i saopštenja mnogih institucija sadrže apel da se spreči nasilje, da se studenti fizički zaštite od nasilja u prostorima i van prostora fakulteta, ali suštinski da se iskreno, a ne deklarativno načine koraci na ispunjenju zahteva studenata. Situacija „ispunjeni su zahtevi“ i sa druge strane „nisu isunjeni“ ne vodi rešenju, već još gore zaoštravanju, još snažnijoj konfrentaciji koja preti da dodatno polarizuje javnost. Ono što će nas sve čekati u narednim periodima je vratiti poljuljano poverenje u sve institucije i naši studenti zaista imaju visok stepen svesti da žele sigurnost i zdravu budućnost.
Svedoci smo učestalih napada vlasti na članove akademske zajednice. Predsednik je optužio profesore da ništa ne rade, sede kući i primaju ogromne pare. Predsednica Narodne skupštine je kazala da se većina dekana sramotno ponaša. Optužila je profesore da su „uz onih 50 studenata koji su u plenumu, a nisu uz onih 5.000 koji nisu“. Kritikovala Univerzitet u Beogradu (i Univezitet umetnosti je slično saopštio) zbog toga što su osudili napad na studentkinju u Ruzveltovoj, rekavši da „igraju sa životom studenata“.
– Ovih nekoliko meseci svedoci smo različitih konstrukcija, neargumentovanog prepoznavanja uzroka problema, targetiranja, ali nijednog trenutka nismo osetili da nadležne institucije, naglašavam institucije, iskažu svoj stav, empatiju, analiziraju, bave se i razumeju studentske zahteve… Isključivo imamo monologe u kojima se uzrok traži negde van ovog društva, krivac je uvek neko drugi, uvek su tu „loši uzori i primeri“ koji kvare našu dobru decu, a samokritika, priznavanje greške ili suočenje sa realnošću izostaje.
Incidenti koji se pojavljuju tokom blokada ulica u Beogradu i drugim gradovima, kulminirali su nemilim događajem u kome je povređena studentkinja Pravnog fakulteta. Usudila bih se da kažem da je ovaj incident svojevrstan nastavak slučaja nadstrešnica. Studentkinja se nalazila na sigurnom mestu – trotoaru, baš kao i građani ispod nadstrešnice na Železničkoj stanici u Novom Sadu. Nekome se žurilo da prođe ili da što pre napravi svečano ostvaranje železničke stanice, neko je bio bahat i nemaran, neko nije mislio o posledicama već samo o svojim ciljevima i došlo je do nesreće!
Spekulacije o broju sudenata koji su nosioci blokadnih aktivnosti su zaista proizvoljne. Jasno je da brojevi fluktuiraju, bili su praznici i studenti su imali prirodnu potrebu da neko vreme provedu sa svojim porodicama, ali ono što je jasno je da osim blokada kojima studenti posvećuju više od 2/3 svog vremena, svaka njihova akcija u javnom prostoru je masovna, dobro organizovana i dostojanstvena što dokazuje i motivisanost i posvećenost. Iskreno kao profesori, prezadovoljni smo odgovornošću prema delegiranim zaduženjima i promišljenošću u svim aktivnostima studenata. Sintagma o studentima – plaćenicima, apsolutno je nedopustivo etiketiranje jer entuzajazam, upornost, posvećenost, pa i neki oblik žrtve koje iskazuju, zaista nemaju cene. Iskreno osećam, a to je stav velikog broja kolega, svojevrstan ponosa kada studnete sada oslovljavamo sa kolega, jer su oni u najpozitivnijem smislu usvojili ne samo znanja već koncepte življenja, delanja i kritičkog sagledavanja sebe kao umetnika, istraživača, stručnjama u kontekstu realnosti.
Da se vratimo predsedniku i njegovoj tvrdnji da profesori imaju platu od 520.000 dinara. Šta na to kažete?
– Izjava predsednika koja je rezultat „njegovog istraživanja“ u prvom trenutku je izazvala snažan odijum kod nastavnika i saradnika Univerziteta i prva reakcija je bila da treba reagovati, demantovati, objasniti javnosti da sve nije baš tako. Međutim kada sabarete činjenice da su zarade i sva primanja pojedinca podatak koji podleže različitim oblicima zaštitet, da bilo koji zaposleni nema informacije o zaradi kolege, da poreska služba vodi evidenciju o zaradama i određuje poreze, ali i da svaki građanin ima pravo da radi i dodatne poslove osim osnovnog i za njega primana naknadu, zaista se gubio svaki smisao demantavanja koji bi poprimio razmere pravdanja. Nastavnici, mislim na kolege u zvanju od docenta do redovnog profesora, imaju različite mogućnosti da učestvuju u istraživačkim projektima, u zemlji i inostranstvu, budu članovi komisija i tela, bave se ekspertskim ili autorskim radom, svakako imaju priliku da ostvare dodatne prihode. Međutim kada „licitiramo“ i generalizujemo onda tu imamo ozbiljan problem.
Kažete da fokus sa profesora mora da se premesti na „buduće profesore“, asistente i istraživače koji imaju vrlo ponižavajuća osnovna primanja i nemaju velike mogućnosti za dodatnom zaradom, a imaju velike potrebe.
– Tu ne mislim na potrebe „za stanom sa učešćem od 1.000 evra“ već profesionalne potrebe: nabavku materijala za umetnički rad, plaćanje kotizacija za učešće na konferencijama, kupovinu instrumenata, putovanja, učešće na seminarima i masterklas edukacijama, nabavku literature, publikovanje radova kako bi stekli uslove, napredovali i postali profesori. Naši univerziteti suočeni su sa nedostatkom mlađeg saradničkog kadra koji zaista ima više nego sktromna primanja i ponovo naglašavam velike izdatke kako bi se ostvarili reference potrebne za napredovanja.
Ako se nešto ne učini na ovom planu, sudbina nastavničkog podmladak na univerzitetima za nekoliko godina će biti vrlo slična kadrovskim problemimam u srednjim i osnovnim školama. Istakla bih još jedna detalj koji je možda nedovoljno poznat javnosti, a to je da svi zaposleni u nastavnim zvanjima, osim redovnih profesora, na univerzitetima nisu u stalnom radnom odnosu već se biraju na izborne periode od tri do pet godina. Ukoliko ne ostvare tražene reference njihov ostanak na radnom mestu nije zagarantovan. Dakle bez ulaganja i vrlo intenzivnog rada saradnicima i nastavnicima nije garantovano stalno zaposlenje.
Da li imate komunikaciju sa predstavnicima države?
– Ministarstvo prosvete je formiralo radnu grupu za izradu novog Zakona o visokom obrazovanju u koji će biti integrisana i pitanja finansiranja visokog obrazovanja. Od septembra, grupa je imala nekoliko mesečnih sastanaka i uz analizu finansijske situacije i markiranje ključnih problema, kao i predloga konkretnih izmena Zakona, nismo postigli neke konkretne rezultate. Dodatni problem, rekla bih i nepoverenje, izazvao je predlog spornog člana Zakona, koji je bez konsultacija sa radnom grupom, trebalo da uđe u skupštinsku proceduru, a kojim se otvara legalan put za nelegalno otvaranje ispostava stranih fakulteta u Srbiji koji bi radili bez akreditacije i bili finansirani iz budžeta.
Krajem decembra smo nastavili sa redovnim aktivnostima na izmeni Zakona, diskutovali smo o stanju, blokadama, ali mislim da je propuštena prilika, delom želim biti i samokritična, da se bude konstruktivan i nađu rešenja. Na ovim sastancima, kao rektori, smo uveravani da su zahtevi studenata ispunjeni, a na žalost mi niti smo imali kompetencije, niti mandat, pa ni ekspertska znanja da to potvrdimo ili opovrgnemo.
Za državu su prihvatljivi kao sagovornici samo zvanični studentski predstavnici koji su se mahom ogradili od blokada, a neki od njih su kompromitovani zbog saradnje sa vlašću.
Da bih bila potpuni jasna, na sastancima koje smo imali jeste pominjan dijalog sa studentima, ali onim koji su zvanično izabrani, što je razumljivo sa pozicija Zakona. Međutim generalni stav studenta, pa i plenuma kao nove forme organizovanja, isticao je visok stepen kompromitacije studentskih tela i posebno SKONUS-a zbog čega su ova tela izgubila kredibilitet kod baze. U slučaju Univerziteta umetnosti, Studentski parlament je izdao saopštenje kojim se distancira od ove organizacije studenta koja se od početka blokada pokazala kao oponent, a ne zaštitnik interesa većine studenata.
To pokazuje i izostanak reakcije SKONUS-a na slučaj povređivanja studentkinje Pravnog fakulteta kao i činjenica da više od mesec dana nema nikakvih objava na sajtu kao ni konkretnih aktivnosti. Gledajući sa formalne strane, legitimno izabrana studentska tela ne bi trebalo negirati, ali bi kao prvi i važan korak trebalo organizovati vanredne, fer i demokratske izbore za studentska tela koja bi preuzela dalje, legalne korake na reorganizaciji sistema studentskog organizovanja.
Da li je ugrožena školska godina?
U kontaktu ste sa rektorom UB i kolegama sa drugih fakulteta. Neki procenjuju da, ako se sve ne završi do sredine februara, neće imati vremena da se izgubljeno nadoknadi i da to ozbiljno dovodi u pitanje nastavak školske godine.
– Ne mogu da negiram zabrinutost. U svim segmentima obrazovne delatnosti planovi i programi su uvrežen način organizacije rada. Našalila sam se u razgovoru sa dekanima da ovu situaciju nemamo u kurikulumima i planovima realizacije nastave, ali da moramo strpljivo da sačekamo trenutak kada će se steći uslovi za povratak redovnim nastavnim aktivnostima. U svakom slučaju naši planovi su da se pre svega prvi semetar i sve predispitne obaveze moraju privesti kraju, a potom ćemo organizovati ispitne rokove, nastavak drugog semestra i potom sve po redu.
Krize i fleksibilni režimi rada nešto je sa čime se naš obrazovni sistem sreće već godinama – ratovi 90-tih; protesti 1996/97, bombardovanje 1999; elementarne nepogode, pandemija…. Scenario po kome bismo imali ponovljenu godinu i dve generacije prve godine i tako redom, takođe je moguć, ali se nadamo da do toga neće doći. Komunikacija i kolaboracija svakako su put ka rešenju svake krize, ali ukoliko je gubitak godine cena katarze i istinskog ozdravljenja društva, uz dogovore i dijalog, možda treba prihvatiti.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.