Nedavno je završena javna rasprava o izmenama Zakona o vanrednim situacijama, kojima bi trebalo da se unapredi reakcija države u slučajevima poplava i drugih velikih nesreća. Javna rasprava je održana u Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu i Beogradu.

Pune sale govore o velikom interesovanju lokalne javnosti za ovu temu. Sa druge strane, ova rasprava nije izazvala veću pažnju nacionalnih medija. Svega pet od 275 članaka na temu vanrednih situacija ove godine pominje Zakon o vanrednim situacijama. Ostali članci govore o brojnim poplavama i klizištima širom Srbije, koje ostavljaju zloslutni utisak uvertire u katastrofu iz maja prošle godine u kojoj je izgubljeno 57 života, evakuisano oko 32.000 ljudi i pretrpljeno preko 1,7 milijardi evra materijalne štete. Pita li se iko: da li smo kao zemlja posle godinu dana spremniji da odgovorimo na ovakav izazov? Ako je sudeći prema ulaganju države u zaštitu protiv prirodnih nepogoda, nismo nimalo.

*Ukoliko se ne izdvoji više novca za potrebe zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama, naša zemlja će ostati nemoćna pred prirodnim nepogodama



Za četiri godine, od 2011. do 2014, budžetirano je oko 50 miliona evra za vanredne situacije, što je samo tri odsto vrednosti štete od majskih poplava. Ali da donosioci odluka ni najmanje ne shvataju značaj ulaganja u prevenciju ukazuje činjenica da je rebalansima budžeta taj iznos sveden na svega 16 miliona, što je u proseku četiri miliona godišnje. Taj iznos jedva pokriva osnovno funkcionisanje Sektora za vanredne situacije. Mantra da nema novca za ulaganje apsolutno ne stoji kada se pogleda pažljivije državni budžet. Ako se uzmu u obzir procene UN o tome da svaki dinar uložen u zaštitu i spasavanje u vanrednim situacijama sačuva od sedam do 11 dinara kada nastupi šteta, dolazi se do otrežnjujućeg zaključka – da su planirana sredstva i uložena, država bi samo u majskim poplavama sačuvala minimum 250 miliona evra. To je, na primer, značajno više od uštede postignute prošlogodišnjim smanjenjem penzija. O životima koji bi možda bili sačuvani da i ne govorimo.

Predloženim izmenama zakona pokušava se nadomestiti manjak ovih ulaganja. Neke od izmena, poput uvođenja menadžera za vanredne situacije na lokalu, kaznenih odredbi za neblagovremeno uzbunjivanje stanovništva, pooštravanja obaveze evakuacije stanovništva, uređivanja nadležnosti između gradova i gradskih opština, unapređenja sistema finansiranja, svakako su korak u dobrom pravcu. Ali, i one će ostati mrtvo slovo na papiru ukoliko država nastavi sa svojom politikom ignorisanja izgradnje sistema zaštite od prirodnih nepogoda. Da je država stala svojom voljom iza zakona kakav je na snazi od 2010. do danas, sistem bi funkcionisao i sa rupama koje ove izmene pokušavaju da zakrpe.

Ukoliko se ne izdvoji više novca za potrebe zaštite i spasavanja u vanrednim situacijama, naša zemlja će ostati nemoćna pred prirodnim nepogodama. Iz Sektora za vanredne situacije konstantno upozoravaju na ozbiljan manjak spasilaca i vatrogasaca, nedovoljnu količinu opreme, zastarelu mehanizaciju, nedovoljno informisano stanovništvo, neispravan sistem za uzbunjivanje i nepostojanje planova za postupanje u vanrednim situacijama. Političke elite vođene kratkoročnim dobicima ne vide dugotrajnu korist u izgradnji kvalitetnih nasipa, jačanju nadležnih institucija i uvežbavanju ponašanja službi i stanovništva u kriznim situacijama. Mi se kao građani i ovog proleća pitamo šta treba da se dogodi dok se to ne promeni.

Autor je istraživač Beogradskog centra za bezbednosnu politiku

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari