Pogubna politika ekvidistance 1Foto: EPA-EFE/MIRO LELAS

Komemoracija ubijenim srpskim civilima (u kolovozu 1995. neposredno nakon tzv. vojnoredarstvene akcije Oluja) održana je u utorak (25. kolovoza 2020) u Plavnom i Gruborima.

Na njoj su, uz predsjednika RH Zorana Milanovića i Vučićevog izaslanika Verana Matića, sudjelovali i dvojica članova (podpredsjednici) aktualne Plenkovićeve vlade: ministar branitelja Tomo Medved i Boris Milošević, zadužen za društvene djelatnosti i ljudska prava, a ujedno i donedavni predsjednik SNV (Srpsko narodno vijeće).

Po prvi put nakon ovih tragičnih zbivanja dogodilo se da visoki predstavnici hrvatske vlade, članovi HDZ, zajedno istupe s predstavnicima SDSS (Samostalna demokratska srpska stranka) i održe dojmljive govore i u njima iskažu veliku dozu međusobnog slaganja u osudi zločina, što se dosad u pravilu nije događalo.

Posebno valja istaknuti ministra Medveda, inače poznatog kao „tvrdog apologetu vrijednosti i čistoće obrambenog Domovinskog rata“ koji je izrazio suosjećanje prema srpskim žrtvama i istaknuo da se radi(lo) o građanima RH, što se dosad redovito izbjegavalo istaknuti.

Nedavna nazočnost Borisa Miloševića na obilježavanju 25. obljetnice Oluje u Kninu, istupi u Gruborima kao i planirani skori posjet Škabrnji (gdje bi zajedno trebali govore održati premijer Plenković i neformalni lider Srba u RH Milorad Pupovac), natjerali su već spomenutog dr Pupovca da pomalo euforično iskaže uvjerenje kako je na djelu nova, civilizirana komemoracija žrtava, bez dosadašnjeg uobičajenog prebrojavanja krvnih zrnaca naših i njihovih i natjecanja tko je pretrpio veće žrtve i gubitke u ratovima koji su se vodili na tlu Jugoslavije 1990-ih godina.

Radi li se uistinu o novom pristupu, novoj paradigmi (što bi bilo za svaku pohvalu), ili tek o snažnim gestama bez većeg stvarnog sadržaja, tek će se vidjeti, jer riječi se brzo zaborave, a konkretni rezultati vidljivi su tek na duže staze.

Stoga, pričekajmo i ubrzo će nam se samo (po)kazati, a iskustvo nas uči da razloga za sumnju itekako ima(mo).

Naime, samo dva dana prije već spomenute komemoracije u Gruborima, Plenković je povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autokratskih režima posjetio zloglasni Goli otok i položio vijenac pred spomen-pločom u znak sjećanja na žrtve komunističkog režima i pri tomu istaknuo kako je važno njegovati kulturu sjećanja, „jer bez istine (a komunistički režim je obilježio i povijest hrvatskog naroda) nema ni svijesti ni poštovanja prema žrtvama, a u konačnici ni toliko potrebne pomirbe među narodima“.

Ali, istodobno je naglasio kako je odlazak potpredsjednika vlade RH Medveda u Grubore, drugog karaktera; prema premijerovim riječima „odnosi se na zločine koji su počinjeni prije svega prema Hrvatima i hrvatskom narodu u Domovinskom ratu, a onda, nažalost i na nekoliko tih propusta, nedjela koja su počinjena i protiv građana srpske nacionalnosti u Hrvatskoj“.

I odmah se nameće pitanje: je li pristojno, mogu li se uopće komemorirati žrtve srpske nacionalnosti, odati počast njihovim žrtvama bez uobičajenih povlačenja dosadašnjih paralela, bez onog perverznog i licemjernog alibija skrivenog u vezniku ali.

Naglašavati prigodom komemoriranja šestero mučki ubijenih, mahom starih i nemoćnih srpskih civila, za koje se zna da su ih nedvojbeno pobili pripadnici ATJ (Antiteroristička jedinica) Lučko, a nakon toga njihovi zapovjednici su namjerno propustili poduzeti dužne radnje kako bi se pravodobno otkrili konkretni počinitelji (kako stoji u obrazloženju Vrhovnog suda RH), dakle, u tom kontekstu isticati sve hrvatske žrtve stradale tijekom Domovinskog rata naprosto je jadno i nema smisla.

Što time zapravo Plenković poručuje? Misli li on uopće ozbiljno o pomirenju koje toliko zaziva, ili je to jednostavno mala, pragmatična koncesija novoj političkoj normalnosti, a zapravo se misli i dalje sve nastaviti po starom, samo korištenjem nove metodologije ekvidistance.

Nema sumnje, Plenković je vladu sastavio uz potporu predstavnika srpske manjine u RH i time učinio značajan politički iskorak; formalno čini simboličke geste pomirenja, ali jednako tako zna da je to prst u oko desnici koja je u redovima njegova HDZ još uvijek snažna, zapravo u bazi predstavlja tihu većinu.

Stoga, uz osiguranje stabilnosti svoje vlade mora primiriti i nezadovoljnu desnicu (i u širem smislu te riječi); svjestan je koncesija koje im mora pružiti, jer u protivnom tzv. šatoraška politika kojom je desnica svojedobno rušila Milanovićevu vladu, lako se može (p)okrenuti i protiv njega samog.

Cijeli niz ustupaka Plenković je učinio i nedvojbeno još će činiti u korist šire partijske nomenklature, braniteljske populacije, žrtava Domovinskog rata, njihovim obiteljima, zapravo time ih premijer pokušava (pot)kupiti i otupiti oštricu njihova nezadovoljsta zbog navodne politike popustljivosti svoje vlade prema Srbima.

I tu leži i odgovor na pitanje zašto još nitko nije odgovarao za pobijene srpske civile i spaljena sela u kninskoj krajini u kolovozu 1995.

Ujedno, odmah treba podsjetiti kako su zločini nad Srbima činjeni i ranije: Medački džep, Gospić, a o onim masovnim nad tzv. urbanim Srbima ne treba ni govoriti.

Čini se da smo zaboravili kako su upravo ti Srbi bili masovno izbacivani iz svojih stanova, s posla, da ih se planski zastrašivalo kako bi napustili sredine u kojima su živjeli, a dogodila su se i mnogobrojna ubojstva u širokom luku od Osijeka, preko Siska do Karlovca za koja je malo tko odgovarao, a malobrojni sudski procesi počiniteljima zločina u pravilu su više nalik lakrdiji, nego li ozbiljnom pravosudnom postupku.

HHO (Hrvatski helsinški odbor), čiji sam tada bio član, prvi je upozorio na zločine u Gruborima, ali na ta se izvješća (i toliko drugih) nitko od vlasti nije obazirao; dapače, Tuđmanova vlast nas je proglašavala izdajnicima, neprijateljima države koju svjesno sramotimo i klevećemo.

Naravno, to je bilo daleko lakše nego li se argumentirano prihvatiti posla i kazniti krivce za zločine, a kada već govorimo o Gruborima, u tom su zaseoku ljudi pobijeni samo zato što su bili Srbi.

Sela su spaljena zato što su bila srpska, a kada se ta naša sramota (raz)otkrila, sve strukture vlasti pokušale su je prikriti.

Pisala su se lažna izvješća i u tomu su sudjelovale istaknute ličnosti iz samih vrhova tadašnje vlasti od kojih i danas jedna sjedi u Saboru RH (general Željko Sačić s liste Škorinog Domovinskog pokreta) a druga je Josip Čelić donedavno zamjenik glavnog ravnatelja policije RH.

Stvorio se čvrst lanac šutnje oko tih ljudi, i uopće oko takvih i sličnih događanja, tako da su prvi svjedoci ovih strašnih zločina bili ispitani tek petnaestak godina kasnije. Ali, ništa više od toga, jer do danas nitko za te zločine nije odgovarao, iako se počinitelji znaju.

I stoga, nakon ovih snažnih simboličkih poteza Plenkovićeve vlade, premijerove riječi: kako su pripadnici hrvatskih postrojbi počinili nekoliko propusta protiv srpskih civila u najmanju ruku zvuče cinično, a zdravom razumu nalažu oprez glede priča o novom, civiliziranom pristupu pomirenju.

Zločini u Gruborima (simbolu svih zločina na Srbima počinjenih nakon Oluje) nisu samo počinjeni iz mržnje, osvete, zarad pljačke i slično, već se tu nesumnjivo radilo o elementima etničkog čišćenja, a politika spaljene zemlje i masovni egzodus Srba za to su najbolji dokaz.

Tuđman je, a u to nema sumnje, želio što je moguće više suziti prostor na koji bi se Srbi nakon egzodusa, ipak vremenom mogli vratiti.

Utoliko su masovna zastrašivanja, ubojstva, pljačke i paleži bili sastavni dio politike odvraćanja Srba da se vrate u svoje domove. Prije rata, na području Plavnog živjelo je više od 2.500 osoba srpske nacionalnosti, danas ih tu živi tek 130, uglavnom starijih osoba.

Tuđmanov plan o svođenju Srba (kako je volio govoriti, remetilačkog faktora) na manje od tri odsto ukupnog stanovništva RH, potpuno se ostvario.

Kao što nema sumnje da je Oluja bila legitimna oslobodilačka akcija, jednako nema sumnje da je pod njenim plaštom Tuđman želio jednom za svagda riješiti i tzv. srpsko pitanje u Hrvatskoj.

Stoga, možemo i trebamo jednako komemorirati sve žrtve i sve pobijene tijekom tzv. Domovinskog rata u Hrvatskoj, ali dok u RH jasno na djelu ne zaživi javna i otvorena društvena osuda svih zločina i zločinaca, dok se tomu svojom perfidnom politikom ekvidistance suprotstavlja i sam premijer, navodno političar europskih manira, sve ovo što se događa zapravo je samo u funkciji zaštite starog nacionalističkog okvira i stereotipa u kojem su Hrvati neupitne žrtve, a Srbi neupitni agresori.

Stoga treba prekinuti lanac šutnje o zločin(c)ima, ne samo u RH, već i u Srbiji i BiH, sve ih javno osuditi, ali još i više, javno (o)sramotiti ubojice, njihove nalogodavce, politike koje su to zagovarale i tako pokušati prekinuti tu jezivu nacionalističku koheziju, ekskluzivitet nedodirljivosti i čistoće obrambenog Domovinskog rata (u kojem navodno onaj koji se brani ne može počiniti ratni zločin), jer ma tko što mislio, pravednog rata nema.

I sve dok se to ne učini (priznajem, nisam optimist) istina neće na vidjelo, a bez nje sve ostaje samo na razini isprazne geste, pa ma koliko se zaklinjali da ih mislimo ozbiljno. Ne kaže se u Bibliji (u)zalud kako samo istina (stvarno) oslobađa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.