Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 1Foto: Kampus Production (Pexels)

Za osobe sa invaliditetom sport je mnogo više od rekreacije ili razonode. On doprinosi njihovoj rehabilitaciji i očuvanju zdravlja, obezbeđuje socijalizaciju i kvalitetniji društveni život, a ujedno je i bitan mehanizam inkluzivnog obrazovanja.

Ovaj tekst je dostupan i u audio formi koju možete aktivirati klikom na audio sadržaj ispod:

Niš je svetao primer razvoja sporta za osobe sa invaliditetom, a sve je počelo zahvaljujući entuzijazmu jednog čoveka. Prof. dr Marko Aleksandrović redovni je profesor na Fakultetu sporta i fizičkog vaspitanja Univerziteta u Nišu gde danas predaje na svim nivoima studija grupu predmeta koji obrađuju fizičku aktivnost osoba sa invaliditetom. Školovao se i usavršavao u zemlji i inostranstvu i još od 2009. godine svoje znanje i veštine nesebično ulaže u razvoj sporta za osobe sa invaliditetom u svom gradu.

Kao bivšem vaterpolisti i vaterpolo treneru, logično se kao prvi izbor nametnulo adaptivno plivanje. Termin adaptivno plivanje odnosi se na plivanje osoba sa invaliditetom, starijih i gojaznih osoba, trudnica i beba, kao i osoba sa hroničnim oboljenjima uz pomoć i nadgledanje stručnih lica.

Plivački akademski klub osoba sa invaliditetom ,,Delfin”

Ideja o adaptivnom plivanju inicirana je davne 2009. godine saradnjom između profesora Aleksandrovića i Niškog udruženja studenata sa hendikepom. Niško udruženje studenata sa hendikepom, koje je vodila Jasmina Barać, u tom trenutku sprovodilo je projekat ,,I mi to možemo”, u okviru kojeg su studenti sa hendikepom imali časove plivanja koje je vodio trener Miljan Perović. Istovremeno, profesor Marko Aleksandrović na bazenu u bolnici sprovodio je treninge sa decom sa različitim vrstama invaliditeta. Kao plod ove saradnje, osnovan je Plivački akademski klub osoba sa invaliditetom (PAK OSI) ,,Delfin”, prvi sportski klub osoba sa invaliditetom na teritoriji grada Niša. Pored profesora Aleksandrovića, osnivači su bile same osobe sa invaliditetom, kao i treneri.

Od prvobitne ideje da osobe sa invaliditetom, a prvenstveno deca i mladi, dobiju organizovanu plivačku obuku i treninge kao vid rehabilitacije, brzo se došlo i do takmičarskih uspeha. Najbolji srpski plivač sa invaliditetom, Nemanja Tadić, jedan je od prvih uspešnih plivača niškog kluba. Ostvario je mnogo vrhunskih rezultata, među kojima se izdvajaju isplivana B norma za paraolimpijske igre u Rio de Žaneiru i evropsko prvenstvo u Dablinu. Na Evropskim univerzitetskim igrama u Hrvatskoj osvojio je četiri zlatne i jednu srebrnu medalju za Univerzitet u Nišu. I nakon završetka Nemanjine plivačke karijere, ,,Delfin” ostvaruje zapažene sportske uspehe na državnim prvenstvima i međunarodnim takmičenjima već dugi niz godina.

Ono što je možda još važnije spomenuti od pehara i medalja jeste činjenica da je PAK OSI ,,Delfin” jedan od retkih ovakvih klubova u Srbiji gde se svakodnevno organizuju treninzi i obuka plivanja za decu sa različitim vrstama invaliditeta, a najbrojnija su deca sa cerebralnom paralizom i deca sa autizmom. Treninzi se obavljaju u utvrđenom terminu svakog radnog dana na bazenu ,,SC Čair” koji je potpuno dostupan i prilagođen osobama sa invaliditetom i besplatni su za sve članove kojih je trenutno trideset. Treninge sprovode sertifikovani treneri, a u tome im kroz volonterski rad svesrdno pomažu studenti Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja koji tako stiču neophodno iskustvo.

Jedan od trojice trenera, Miljan Perović, ukazuje na neke od problema sa kojima se klub susreće, a to je pre svega potreba da se angažuje veći broj trenera kako bi sva deca mogla da budu praćena što kvalitetnije jer sam invaliditet zahteva individualni rad. Takođe, naglašava i potrebu za većim brojem ličnih pratilaca kako bi se svoj zainteresovanoj deci omogućilo da redovno dolaze na treninge. Često se, nažalost, dešava da zbog obaveza i preopterećenosti roditelja koji ih dovode na treninge, pojedina deca izostaju.

Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 2
Foto: ShotPot (Pexels)

Stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Nais“

Nakon plivačkog, u Nišu se osniva stonoteniski klub za osobe sa invaliditetom (STK OSI). Razvija se iz sekcije u okviru sportsko-rekreativnog udruženja osoba sa invaliditetom „Nais“ (gde je radio još od 2003. godine), a od 2016. godine postoji kao zvanični sportski klub za osobe sa invaliditetom. Od skromnih početaka, kako kaže predsednik kluba i jedan od uspešnih takmičara Bojan Stamenković, STK OSI „Nais“ danas je najuspešniji klub za osobe sa invaliditetom na teritoriji jugoistočne Srbije.

Od osnivanja do danas, osvojili su oko dvesta pedeset medalja. Trenutno u klubu trenira trinaest aktivnih takmičara koji ostvaruju zapažene rezultate, kako na domaćim, tako i na međunarodnim turnirima u svojim kategorijama, i još petnaest mladih sportista sa invaliditetom koji vredno rade kako bi u budućnosti bili spremni za takmičarske izazove i njima se posvećuje posebna pažnja. Najveći uspeh kluba ostvaren je ove godine na ekipnom državnom prvenstvu gde su igrači „Naisa“ učestvovali u tri kategorije i osvojili dve srebrne i jednu bronzanu medalju.

Osvajač srebrne medalje na pomenutom prvenstvu i jedan od najuspešnijih takmičara kluba, Milan Antić, govorio o svojim dosadašnjim uspesima. „Stoni tenis treniram već deset godina, a šest godina sam reprezentativac Srbije što je za mene velika čast. Učestvovao sam na mnogobrojnim domaćim i međunarodnim turnirima i do sada osvojio ukupno oko dvesta deset medalja, od čega deset za reprezentaciju.“ Milan kaže da je na treninge krenuo zbog zdravlja, rekreacije i rehabilitacije pošto živi sa cerebralnom paralizom i u početku se nije nadao da će to prerasti u profesionalno bavljenje sportom. Ipak, vremenom su treninzi postali ozbiljniji i počeo je da se takmiči.

Danas, iako suprug i otac, i dalje vredno trenira dva puta dnevno i ne namerava da odustane. „Pored koristi za fizičko zdravlje i radosti zbog sportskih uspeha“, naglašava Milan, „bavljenje stonim tenisom uticalo je na moje samopouzdanje, donelo mi nove prijatelje i omogućilo da vidim mnoga nova mesta. Zahvaljujući učešćima na turnirima, posetio sam Crnu Goru, Bugarsku, Češku, Slovačku, Grčku, Makedoniju, što sigurno ne bih mogao u sopstvenoj režiji“. Milan sa ponosom napominje da takođe, kao član kluba „Nec“ iz Niša igra tzv. kvalitetnu ligu sa osobama koje nemaju invaliditet.

Pored svih uspeha, predsednik kluba Bojan Stamenković navodi da postoje i problemi sa kojima se klub susreće. „Finansiramo se iz budžeta grada i na tome im neizmerno hvala. Ali, ima nas sve više i potrebno je više novca za opremu, rekete, loptice, troškove putovanja na pripreme i turnire“, navodi Stamenković i ujedno se zahvaljuje Stonoteniskom domu u Nišu za ustupljeni termin za treninge svakoga dana po devedeset minuta u jutarnjem terminu, ali naglašava i potrebu i za popodnevnim terminom ili sopstvenim prostorom za treninge.

Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 3
Foto: Facebook stranica Sport osoba s invaliditetom u Nišu

Košarka u kolicima: Košarkaški klub osoba sa invaliditetom „Nais“

Nakon osnivanja plivačkog kluba, entuzijazam profesora Marka Aleksandrovića nije usahnuo. Svoju težnju da svaka osoba sa invaliditetom u Nišu koja to želi dobije priliku da se oproba u nekom sportu nastavio je uspešno da sprovodi osnivanjem kluba košarke u kolicima pod već prepoznatljivim nazivom „Nais“. Klub je formiran 2017. godine, ali sa trenažnim procesom i takmičenjem počeo je, ne tako davne 2019. godine.

Inače, košarka u kolicima je specifičan sport iz nekoliko razloga.  Prvo, košarku u kolicima mogu igrati zajedno osobe sa i bez invaliditeta, što ga čini ubedljivo najinkluzivnijim sportom. Šta to tačno znači? U jednom timu košarke u kolicima, svaki igrač nosi određeni broj bodova, u zavisnosti od stepena invaliditeta koji ima. Na taj način, ovim sportom može se baviti bilo koja osoba sa invaliditetom i nije neophodno da ona koristi kolica i u svakodnevnom životu. Što je viši stepen invaliditeta takmičara, to je broj bodova koji on nosi manji. U timu može da igra i osoba bez invaliditeta koja će takođe koristiti kolica, ali ona nosi 4,5 poena što je najveći mogući broj. Na parketu je obavezna takva kombinacija takmičara da je ukupan maksimalan broj bodova koji oni nose četrnaest. Smisao ovog pravila i jeste mogućnost da se u igru ravnopravno uključe i osobe sa višim stepenom invaliditeta.

Druga specifičnost ovog sporta koji se igra po svim pravilima Međunarodne košarkaške federacije (FIBA) jeste kretanje igrača koji se po terenu kreću uz pomoć specijalnih sportskih invalidskih kolica koja su posebno namenjena za igranje košarke. Ova kolica se prave za svakog igrača ponaosob, prema njegovim merama i vrsti invaliditeta. Zbog toga njihova nabavka nije nimalo laka, ni jeftina, što je glavni razlog zbog koga su košarkaši „Naisa“ na takmičarske utakmice čekali skoro dve godine.

Ipak, ni nedostatak opreme, ni neiskustvo, čak ni nepostojanje mesta za treninge u sopstvenom gradu više meseci u toku 2020. i 2021. godine (morali su da putuju skoro  pedeset kilometara u jednom pravcu do Bojnika kako bi trenirali), nije omelo ove momke da nižu uspehe od samog početka. U svojoj prvoj takmičarskoj sezoni 2019/2020 osvojili su četvrto mesto u Prvoj ligi Srbije, a treće u Kupu Srbije, a 2022. godinu krunisali su, ni manje ni više, nego šampionskom titulom. Posle samo tri godine aktivnog takmičenja postali su prvaci države i za sobom ostavili mnogo iskusnije klubove.

Pored nacionalnog takmičenja, KKK „Nais“ takmiči se uspešno i u Balkanskoj ligi, regionalnom takmičenju gde se kao jedini srpski klub borio na parketu sa klubovima iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine i Bugarske, gde je prošle godine osvojio treće mesto.

Aleksandar Dinić, krilo KKK „Nais“ govorio o svojoj ljubavi prema sportu, uspesima i problemima na koje nailazi sa svojim saigračima. „Oprobao sam se u više sportova za osobe sa invaliditetom, ali sam se pronašao u košarci u kolicima. Pre nego što sam stekao invaliditet, bavio sam se fudbalom. Bio sam sportista i timski igrač i to me je i ovde privuklo. Puno mi znači ovaj sport prvenstveno kao rehabilitacija i rekreacija, ali postoji i drugi, ne manje važan, socijalni efekat. Ostvario sam mnogo novih poznanstava i stekao prijatelje. Mnogo je nas i u klubu i van njega koji se družimo, putujemo i volimo kao porodica, a sve zahvaljujući upravo ljubavi koju gajimo prema sportu“, kaže Dinić.

Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 4
Foto: Aleksandar Dinić

Golbal: Jedinstveni sport za  slepe i slabovide osobe

Golbal (goal ball) je jedinstveni kolektivni paraolimpijski sport za slepe i slabovide osobe čiji je cilj, kako i sam naziv kaže, postizanje gola loptom. Nastao je nakon Drugog svetskog rata kada su ga osmislili brojni oslepeli ratni veterani iz Austrije i Nemačke.

Sa ovom specifičnom interesantnom igrom i njenim pravilima, upoznao nas je uspešan pravnik, igrač i predsednik sportskog udruženja „Golbal Nais“ Stefan Stevanović.

„Global se igra specijalnom zvučnom loptom na terenu odbojkaških dimenzija. Na svakom kraju terena nalazi se gol širok koliko i sam teren, a ispred gola raspoređena su tri igrača jedne ekipe na pozicijama centra, levog i desnog krila. Jedna ekipa od tri igrača brani svoj gol i napada protivnički. Najefikasniji je poluležeći stav, jer igrač može u svakom momentu da brani oko sebe levo i desno. Cilj je dolazeću loptu sprečiti da uđe u gol. Lopta se mora kotrljati, kako bi protivnička odbrana mogla proceniti putanju lopte i sprečiti njen ulazak u gol“, objašnjava Stevanović.

Ivice terena, kao i same pozicije igrača obeležene su kanapom koji je celom dužinom prelepljen lepljivom trakom, tako da se na taj način dobijaju fiksirane taktilne linije na osnovu kojih se igrači orijentišu i u svakom trenutku, bez obzira na to što ne koriste čulo vida, mogu da znaju na kojem su mestu na terenu. Golbal mogu da igraju slepe i slabovide osobe, s tim što svaki igrač mora nositi neprovidnu masku kako bi svi igrači bili ravnopravni.

Sportsko udruženje „Golbal Nais“, kako dalje govori Stefan, osnovano je 2018. godine, kao prvo sportsko udruženje u Srbiji koje se bavi golbalom i njegovom promocijom među slepim i slabovidim osobama. Inicijativa za formiranje golbal kluba potekla je, ponovo, sa Fakulteta sporta i fizičkog vaspitanja nakon što su pojedinci oštećenog vida, koji su ranije imali prilike da igraju golbal, pozvani od strane profesora Marka Aleksandrovića i profesora Bojana Jorgića da studentima približe golbal iz perspektive slepog igrača, ali i da im pruže priliku da na praktičan način osete kako izgleda trening i sama igra koja u potpunosti isključuje čulo vida.

Danas, golbal klub „Nais“ ima petoricu igrača i dva trenera od kojih je jedan master profesor sporta i fizičkog vaspitanja. Višestruki je prvak države, a kao najveći uspeh kluba ističe se osvojeno drugo mesto na evropskom turniru „Malme open“ u konkurenciji od četrnaest ekipa iz sedam zemalja.

„Naš klub je otvoren za sve ljude oštećenog vida koji žele da se bave sportom, bez obzira na to koliko godina imaju i da li su ikada imali priliku da igraju golbal. Nažalost, mnogo je slepe i slabovide dece u redovnim školama čiji roditelji nisu upoznati sa svim mogućnostima koje postoje za slepe osobe, što je jedan od većih nedostataka inkluzivnog obrazovanja. Biti slep ili slabovid nije sramota, kao što nije sramota ni družiti se sa slepim ljudima. Zato molim sve roditelje i sve mlade ljude, prvenstveno, da nas kontaktiraju i da nam se priključe jer zajedno možemo mnogo više da postignemo“, ističe naš sagovornik.

Uspesi niških sportista sa invaliditetom u ova četiri paraolimpijska sporta raduju, hrabre i podstiču da verujemo da će entuzijazam profesora sa Fakulteta fizičkog vaspitanja u Nišu i upornost ovih sjajnih momaka vrlo brzo roditi nove zvezde kojima ćemo se diviti. Možda i još važnije, treba podržati njihov rad i zalaganje na svaki mogući način kako bi  što više mladih ljudi sa invaliditetom kroz sport unapredilo svoje zdravlje, socijalni život, a samim tim i inkluziju u društvo i zajednicu u kojoj žive.

Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 5
Foto: SHVETS Production (Pexels)

Autorka: Marija Golubović, profesor srpskog jezika i književnosti, osoba koja živi sa cerebralnom paralizom

* Ovaj tekst nastao je u okviru projekta „Da se čuje glas osoba sa invaliditetom” koji sprovodi Centar za profesionalizaciju medija i medijsku pismenost (CEPROM), a koji je sufinansiran iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Stavovi izneti u podržanom medijskom projektu nužno ne izražavaju stavove organa koji je dodelio sredstva.

Sport i osobe sa invaliditetom: Niš kao primer uspešne inkluzije 6

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari