Turbo-folk mostovi

političke kriterije i metre. Ako ništa drugo, postoji u smislu zajedničke povijesti, pa čak i zajedničkog jezika i zajedničkih sjećanja.
Vladimir Arsenijević: Regionalni kulturni prostor formalno ne postoji, ali treba raditi na tome da se održavaju postojeće veze i da se neprestano stvaraju nove. Imam utisak da ono što pripada domenu alternative, ili subkulture, nailazi na manje problema u komunikaciji od naših kulturnih mainstream-a, koji su, čini mi se, poslovično opterećeni pitanjima političke prirode. Dodao bih da na prostoru bivše Jugoslavije neosporno postoji jedna vrsta zajedničkog senzibiliteta. Lako je ustanoviti da se od 2000. naovamo, među novim generacijama bosanskih, crnogorskih, hrvatskih i srpskih književnika formiralo nešto što bi se slobodno moglo nazvati post-jugoslovenskom književnošću.
Omer Karabeg: Koliko posledice rata utiču na uspostavljanje normalne kulturne komunikacije na prostoru bivše Jugoslavije?

Države nezainteresovane za kulturu

Omer Karabeg: Da li vlast podržava, koči, ili uopšte nije zainteresovana za kulturnu saradnju na prostoru bivše Jugoslavije?

Boris Dežulović: HDZ-ova vlast je to kočila 10 godina, a od 2000. godine do danas ne bih rekao da koči, ali je apsolutno nezainteresirana. Kada se govori o državnoj kulturi, o nečemu što je pod jurisdikcijom Ministarstva kulture, onda se sve svodi na nekoliko nacionalnih festivala tipa Dubrovačkih ljetnih igara ili Splitskog festivala, ili na gostovanje pisaca na Frankfurtskom sajmu knjiga, gđe ćemo svake godine dovesti par brončanih pisaca. Provjerit ćemo 10 dana prije sajma da li su još živi i, ako su živi, onda ih vodimo da predstavljaju Hrvatsku. Hrvatska vlast ne samo da nije zainteresirana za kulturnu razmjenu sa okruženjem – sa Bosnom, Srbijom, Crnom Gorom, o Makedoniji, koju smo davno zaboravili, da i ne govorim – već je kultura uopće ne zanima. Hrvatska kultura kao prepoznatljiv brend je nešto što ne postoji. Zato je priča o nekim mostovima ili o kulturnoj saradnji potpuno deplasirana.

Vladimir Arsenijević: Vlast u Srbiji bi se možda i bavila nekim kulturnim povezivanjem kada bi bilo neke organizovanosti. Ministarstvo kulture je nekakvo nedonošče među srpskim ministarstvima. Niko ne zna šta će sa njim. Para ni za šta nema, ono malo što ima usmerava se katastrofalno, a ministar kulture je po pravilu čovek za kojeg je u startu jasno da je nekompetentan za posao kojim će se baviti. To je bio jedan glumac, zatim jedan nacionalista, pa sada opet jedan glumac.

Omer Karabeg: Čini mi se da su vlasti u Srbiji jako zainteresovane za razvijanje kulturnih i svih drugih veza sa Republikom Srpskom?

Vladimir Arsenijević: Rekao bih da jesu. Tu već neki plan postoji, koji je na neki bizaran način povezan sa Kosovom. To mi sve na neprijatan način ponovo miriše na odnos prema Srpskoj Krajini s kraja osamdesetih. Mislim da su srpski političari novog doba možda i nesvesno prekopirali i preuzeli osnovne elemente vođenja politike iz Miloševićevog vremena.

Omer Karabeg: Da li su kulturne vlasti u Hrvatskoj posebno okrenute prema Zapadnoj Hercegovini?

Boris Dežulović: Ne na tako snažan način kao između Srbije i Republike Srpske. Herceg-Bosna u Tuđmanovom smislu više ne postoji. Republika Srpska, na žalost, da. Ona je danas ostatak, podjednako Miloševićeve, koliko i Tuđmanove zločinačke politike. Nekako stoji kao spomenik. Odjedanput 2000. godine Hrvati više ne mare za Herceg-Bosnu, za tu hrvatsku maticu koja nam je dala sve: od književnog standarda do 100 hiljada vojnika u ratu. Stipe Mesić je 2000. godine dobio izbore bukvalno na jednoj rečenici. Petnaest dana prije izbora imao je, po svim istraživanjima, 2,5 posto glasova sve dok nije rekao: „Ako budem predsjednik, ni kune više neće ići za Herceg-Bosnu“. U 15 dana je od 2,5 posto došao do mandata predsjednika Republike Hrvatske. To sjajno govori o tadašnjem raspoloženju Hrvata kojima su na nos izašli i Hercegovina i Hrvatsko vijeće obrane i sva ona silna lova koju smo svake godine plaćali za penzije tamošnjim časnicima HVO-a, za izgradnju njihovih vila i bazena, za održavanje njihove infrastrukture i ekonomije. U tom smislu su se gradile i veze koje možemo nazvati kulturnima, iako to s kulturom nema nikakve veze.

Boris Dežulović: Naravno da rat sam po sebi razara sve moguće komunikacije, osim one između generala i admirala. Međutim, kod ljudi zainteresiranih za komunikaciju u kriznim vremenima, kao što je rat, interes za komuniciranjem postaje veći. Imao sam veću potrebu komunicirati

Boris Dežulović: Iluzorno je misliti da dobar roman može da povezuje ljude. To nije samo naš specifikum. Mislim da je tako svuda u svijetu. Kada čovjek bolje razmisli, zapravo je taj proboj mogao napraviti jedino turbo-folk, i to ne samo u muzičkom, nego u kulturološkom smislu.

sa ljudima iz Srbije i Bosne i Hercegovine u vrijeme kada je moja država bila u ratu sa njihovim nego u vrijeme kada rata nije bilo. To je logično jer mene zanima zašto je to tako i šta možemo napraviti da tako ne bude.
Vladimir Arsenijević: Naravno da će oni ljudi, koji ni na koji način nisu učestvovali u svim tim ratničkim ideologijama iz devedesetih godina, po prirodi stvari imati povišenu potrebu za komunikacijom. Međutim, prava promena nastaje onog momenta kada počinje da se menja svest običnog čoveka koji tu potrebu realno nema. Tu turbo-folk, na primer, igra veliku ulogu. Ranih dvehiljaditih, tu istu ulogu imali su srpski film, konkretno – srpske komedije koje su nailazile na dobre reakcije u Hrvatskoj zbog nedostatka tamošnje filmske produkcije. Sada smo mi u Srbiji gotovo zatrpani hrvatskom TV-produkcijom. Ona nailazi na izvanredan prijem kod ljudi ovde i mislim da su to stvari koje stvaraju čuda. Da li će moja knjiga biti objavljena u Hrvatskoj ili Borisova u Srbiji – to je stvar koja interesuje uzak krug ljudi. „Ljubav u zaleđu“ ili neku drugu sapunsku operu gleda stotine hiljada ljudi najrazličitijeg profila. Tu se vrši jedna tiha promena stavova i topljenje rigidnog i agresivnog mentaliteta iz devedesetih godina.
Omer Karabeg: Kako je moguće da turbo-folk i Ceca Ražnjatović probijaju zidove koje je podigao rat, a ne može da ih probije jedan kvalitetan roman?
Boris Dežulović: Mislim da tu ne treba gajiti iluzije. Iluzorno je misliti da dobar roman može da povezuje ljude. To nije samo naš specifikum. Mislim da je tako svuda u svijetu. Kada čovjek bolje razmisli, zapravo je taj proboj mogao napraviti jedino turbo-folk, i to ne samo u muzičkom nego u kulturološkom smislu. TV sapunice su kao neki novi turbo-folk. To su zapravo mostovi kulture između Hrvata i Srba.
Vladimir Arsenijević: Mislim da se stvari na periferiji uvek odvijaju mimo utvrđenih pravila, tamo je komunikacija slobodna, pa ukoliko postoji ikakva potreba za njom, ona će se uspostaviti. Osamdesetih godina, kada je komunikacija bila najjača među urbanom omladinom, verovali smo da smo upravo mi, ljudi iz gradova, slični jedni drugima po tome što ne „padamo“ na lokalne vrednosti i što smo se formirali u odnosu na ono što smo videli kao kulturu čitavog sveta, pa na smo na tom osnovu i komunicirali. Onda se tokom devedesetih godina paradoksalno ispostavilo da je ona ćutljiva većina iz raznoraznih mesta u kojima mi gotovo da nikada nismo ni bili daleko sposobnija da razume motive onih drugih. Iz tih istih motiva, te vođeni jednom morbidnom bliskošću a ne nepremostivim razlikama, oni su i ratovali jedni protiv drugih.
Jedan srpski šovinista i četnik će daleko lakše razumeti motive nekog hrvatskog nacionaliste i ustaše, a između mene i Borisa, bez obzira na sve bliskosti i razumevanje, može da postoji čitav niz razlika koja će dalje biti povod za dugačke diskusije.
Omer Karabeg: Kako mladi ljudi u Hrvatskoj gledaju na knjige i filmove koji dolaze iz Srbije, ukoliko uopšte imaju kontakt sa njima?
Boris Dežulović: To je generacija koja praktički ne pamti Jugoslaviju, ili su se tek rodili, ili su imali četiri-pet godina. Generalno govoreći, oni su apsolutno cijepljeni od te jugoslavenske priče na jedan iracionalan način. Čak i Thompsonova publika. Kada oni viču „Srbe na vrbe“, oni to uzvikuju kao automatska sekretarica, oslobođeni svake potrebe da shvate šta pričaju. Njima je sve to lekcija iz povijesti koju ne razumiju, kao što ne razumiju ni ono što se događalo prije. Klincima je veći problem što kad gledaju srpske filmove, koje povremeno puštaju na RTL, ne znaju šta znači riječ vazduh, pa me onda pitaju. To spada u stvari koje bi u njihovom rječniku bile cool. Kao što je cool imati refren nekog turbo-folk hita na mobitelu, tako je cool gledati srpske filmove. Njima je to zabavno, čak i onda kada uopće ne razumiju film, ali znaju da je to društveno nepoželjno, pa im je to jako cool, zato što je zabranjeno.
Vladimir Arsenijević: Krajem devedesetih sam imao promociju u Filološkoj gimnaziji u Beogradu. U to vreme nije bilo pojedinih srpskih udžbenika, pa su učenici bili prinuđeni da uče iz hrvatskih. Ta deca, učenici Filološke gimnazije koji bi trebalo da imaju razvijen senzibilitet za jezike, tada su mi se žalila da ništa ne razumeju i da ih to strašno zamara. Iz svoje jugoslovenske naviknutosti na sve nijanse zajedničkog jezika, na dijalekte, ja često i ne razmišljam da li je ono što čitam ili slušam ijekavica ili ekavica. Mislio sam da se to razume, ali očito je da se ne razume. To sve pomalo sputava mlađu generaciju u komunikaciji.
Omer Karabeg: Obojica ste pomenuli jezik. Mnogo napora je uloženo pre, za vreme, a i u prvim godinama posle rata da se jezici što više razdvoje. Ako se nastavi taj trend razdvajanja, mislite li da to može u budućnosti da postane istinska prepreka za normalnu kulturnu komunikaciju u regionu?
Boris Dežulović: Uvjeren sam da neće. Mi smo sada definitivno dvije različite države, bez šansi da se ponovo spojimo. Kada bi se to dogodilo, ja bih prvi išao u šumu. Razvijat ćemo se iza zidova kojih na kraju neće biti, jer ćemo se na kraju opet naći u nekoj Euroslaviji. U Jugoslaviji smo bili 70 godina i potpuno je bilo normalno da mi u Hrvatskoj znamo što znači vazduh, a oni u Srbiji što znači zrak. U budućnosti će dolaziti do nesporazuma o kojima je govorio Vlado. Jezici će se razvijati svaki na svoj način. Nemam problema da prihvatim da su hrvatski i srpski dva različita jezika, ali ono što je vječna frustracija, barem kada govorimo o hrvatskim intelektualcima i hrvatskoj intelektualnoj eliti, to je da se Hrvati i Srbi naprosto razumiju.
Hrvati se već 15 godina užasno trude da svoj jezik naprave nerazumljivim Srbima, ali se pokazalo da onda taj jezik postaje nerazumljivim i Hrvatima. Pravi hrvatski jezik, koji je različit od srpskog, ne razumiju ni Hrvati, jednako kao ni Srbi.
Uvijek će biti poneka riječ koja se neće razumjeti, ali to nas neće spriječiti da se razumijemo.
Vladimir Arsenijević: Sve je stvar navike. Ovdašnji mladi ljudi koji imaju problem sa razumevanjem hrvatskog jezika pripadaju generacijama koje su detinjstvo provele u devedesetim godinama, kada je postojao apsolutni prekid komunikacije. Mislim da se to ispravlja komunikacijom.
Omer Karabeg: Šta je bilo sa umetnicima, ratnim huškačima, a bilo ih je i na jednoj i na drugoj strani? Imam utisak da su oni još uvek relevantni u svojim sredinama. Čim se zategnu odnosi između država bivše Jugoslavije, oni odmah počinju da se oglašavaju.
Boris Dežulović: Zaista izrone svako malo kada se nešto pojavi. Aralica napiše neki imbecilni roman, pa ga opet nema, zabije se u svoju jazbinu. U principu ostavljeni su u tim svojim malim sinekurama, u državnim službama, vjerojatno imaju neke svoje činove, neke zaslužne penzije koje kljucaju. Njih sada nema u javnom životu, ali oni i nemaju tu šta raditi. Oni su poslužili za ono za šta su poslužili.