U Evropi je očit zamor verskog života

Crkva je postala poslednjih godina značajan činilac u društvenim zbivanjima, koja se ne mogu baš nazvati prosperitetom. Da li je crkva, bilo koja, uradila dovoljno da ovu materijalnu krizu olakša vernicima, a onu drugu, duhovnu i moralnu, bar donekle ublaži?

– Kada u žargonu koristimo riječ crkva, najčešće mislimo na biskupe, svećenike, dakle kler ili hijerarhiju općenito. Međutim, pri tom zaboravljamo nešto vrlo bitno, a to je da je po krštenju svatko punopravni član Crkve. Tako da je Vaše pitanje: je li Crkva dovoljno uradila… pitanje upućeno zapravo svim njezinim članovima. Stoga je svatko, tko je član Crkve, pozvan za sebe odgovoriti koliko je učinio ili propustio učiniti da ublaži moralnu i ekonomsku krizu (pa i političari koji rado popunjavaju prva mjesta u crkvama). S druge strane, uputimo li ovo isto pitanje onom institucionalnom – hijerarhijskom dijelu Crkve, onda možemo lakše precizirati koji su to konkretni koraci učinjeni. No, opet ću ovdje namjerno izostaviti bilo kakvo iznošenje statistika, što će možda i razočarati čitatelje željne matematički opipljivih dokaza, upravo iz tog razloga što je ono najbitnije što Crkva pruža, zapravo nemjerljivo bilo kojom statističkom, novčanom ili drugom jedinicom. Samo jedna sveta ispovijed, gdje grešnik biva rasterećen grijeha, pomiren s Bogom i ljudima, odgovara na Vaše pitanje što je Crkva učinila u ovoj krizi, iako istodobno uskraćuje bilo kakvo kvantitativno mjerenje tog učinka.

Mislite li da je tačna tvrdnja pojedinih društvenih analitičara da Crkve ima previše tamo gde je ne bi trebalo biti, u politici?

– Odmah bi vam postavio protupitanje: smiju li religije, konkretno kršćanska, biti apolitične? Ukoliko je u interesu religijskog učenja čovjek, zar smijemo težiti prema apolitičnoj religioznosti? Čini mi se da je to nemoguće. Kršćanska religija je politična ne u smislu osvajanja vlasti, nego u smislu korigiranja i humaniziranja ideja bez kojih čovjek ne može živjeti.

Mnogi polaze od pretpostavke sekularnosti tj. razdvojenosti Crkve i države. Srbija je sekularna država i prema tome uplitanje nesekularnog tj. religioznog subjekta u stvar države smatra se neprihvatljivim miješanjem. Ovo razmišljanje donekle je opravdano ali postoje opasnosti. Naime, Crkva, odnosno religija je odvojena od države (barem bi trebala biti) ali ne i od društva. Ovo je jako važno uočiti!

Na kraju krajeva, što je uopće politika? U moru definicija predlažem onu blisku Aristotelovu duhu da je: Politika briga za opće dobro. Prema tome, ne mogu ja kao svećenik reći: briga me za opće dobro društva u kojem živim. I ja sam kao svećenik pozvan baviti se politikom. I naravno da se bavim, ali na svoj specifičan način. Time odgovaram i na Vaše pitanje: Crkva se treba još više „uplitati“ u politiku, tj. boriti za opće dobro svih građana.

Kako objašnjavate vrlo prijateljske odnose duhovnika i političara, ljudi koji se bave stvarima daleko od bilo kakve duhovnosti?

– Problem je što se kod nas sam spomen riječi politika diže kosa na glavi. Gotovo jednoznačnim postaju termini politika i korupcija, političar i lopov… Nažalost, iskustvo zadnjih desetljeća provociralo je ovakvo razmišljanje. Zato i vi konstatirate u Vašem pitanju nešto zanimljivo ali vrlo alarmantno – da su političari i politika „daleko od bilo kakve duhovnosti“. Gotovo bih pomislio kao da su nešto prljavo, s čime mi, „duhovnici“, ne smijemo biti u doticaju. Zašto ovo razmišljanje? Jer se u toj stihiji sekularizacije moral ili etika shvaća kao nešto što pripada religijskoj sferi, pa je prema tome moral neobvezatan politici i političarima. Dakle, dogodilo se odvajanje morala/etičnosti od politike.

Naravno, ovim razmišljanjem ne pretpostavljam miješanje kompetencija i dužnosti. Političar neka se bavi politikom, svećenik duhovnošću. No, zdrav sekularizam mogao bi se usuditi reći i ovo: neka se i političar malo pozabavi svojom duhovnošću (etičnošću, moralom), a svećenik boljitku društva (socijalni angažman). Cilj nam je dakle komplementarna a ne suprotstavljena razdijeljenost (sekularnost).

Iako su crkve pune, gledajući sa strane ne bismo mogli reći da je vera prisutna u srcima svih tih vernika. Kako se mogu objasniti „krstovi o vratu“, to jest vrlo manifestna religioznost mnogih kriminalaca, i mnogih drugih čije ovozemaljsko delanje nema veze sa Bogom?

– Nitko od nas ne može niti smije suditi što je u srcima ljudi. U to samo Bog ima uvid. Ne smijemo suditi niti po izvanjskom postupanju. Jer, može se lako dogoditi da baš oni za koje mislimo da su ‘pravi’ (po nekim našim ljudskim prosudbama) budu nažalost ‘lagani’ na Božjoj vagi. Tako i obratno.

U sociologiji religije postoji termin ‘stupnjevita pripadnost’ kršćanstvu. Dakle, ako netko nije praktičan vjernik, ne znači da nije kršćanin. Mi ne možemo govoriti o nekom idealu u kojem bi svi kršćani bili isti, jednako moralni…

Ono na što vi ciljate u Vašem pitanju ja bih sažeo izrazom – inertno kršćanstvo. Inercija ili tromost se u fizici definira kao opiranje promjeni stanja kretanja. Nešto slično očitava se i u vjerničkom životu. Mnogo toga se događa po nekom nesvjesnom automatizmu, bez dubljeg promišljanja. Nazvao bih to, u nekom parafraziranom jungovskom smislu ‘kolektivno nesvjesno’. To bi značilo npr. da netko tko se rodio u indijanskom plemenu, za njega vrijede simboli koje je taj narod stoljećima „upisivao“ u svoju svijest. Stoga kada pitate „kako se mogu objasniti krstovi o vratu ili religioznost kriminalaca“, rekao bih, u istom onom jungovskom smislu, da je to neka konstrukcija nesvjesno kolektivno nametnutoga ponašanja pojedincu koje se pretvorilo u individualno nerazumno, i koje održava svoju egzistenciju tek po nekom automatizmu ili principu inercije. Izvana tako imamo lako uočljive simbole kršćanstva koji, nažalost, mogu biti u sebi sadržajno ispražnjeni.

U zadnje vrijeme Katolička je crkva u svijetu pokrenula tzv. novu evangelizaciju koja je usmjerena napose Starom kontinentu jer je više nego očit zamor, malodušnost nekada živog vjerskog života. Uočila se potreba ponovnog navještaja Radosne vijesti ali uzimajući u obzir promijenjene prilike u svijetu. Crkva uvijek naviješta isto evanđelje, iste vrijednosti, ali mora osmisliti nove načine kako se približiti čovjeku današnjice. Jer se događa, na žalost, da Crkva odgovara na pitanja koja danas više nitko ne postavlja, ili nema adekvatan odgovor za aktualnu problematiku. Zato je ovo stanovit ‘kairos’, blagoslovljeni trenutak, koji nas poziva na zauzetiji i predaniji vjerski život i preispitivanje vlastitih stavova.

Činjenica je da vreme u kojem živimo zahteva iskrenu veru da bi se preživelo – veru pre svega u dobro. Kako doći do nje usred svakakvih kriza, pa i krize dobra?

– Na ovo pitanje mi je najteže dati nekakav suvisli odgovor. Što reći majci koja ima nekoliko djece a bez posla je i socijalne pomoći? Što reći onom jadniku koji kopa po kontejnerima ne bi li preživio današnji dan? Kako njima reći: hej, bit će sutra bolje, nemoj gubiti nadu, Bog je uz tebe! Meni i svakome onom tko je koliko-toliko egzistencijalno osiguran možda bi bilo najrazboritije ne prosipati se olako frazetinama ukoliko ne mogu ili ne namjeravam nešto učiniti.

Nije nama toliko problem ekonomska kriza, nego ona puno dublja – ljudska. Globalna kriza ili recesija, produkt je ljudske taštine, gramzivosti, moralne dekadencije. Puno prije ekonomske dogodila se u ljudskom srcu ona moralna kriza. Stoga smatram da svaki pokušaj prevladavanja ekonomske krize kojem ne bi prethodila promjena srca, mentaliteta, života… osuđen je na propast.

Parlamentarni i predsjednički izbori su pred nama i svatko od nas očekuje bolje, a to i izborni kandidati obećavaju. No, grdno se varamo mislimo li da je dovoljno promijeniti stranku ili fotelje zamijeniti drugim korisnicima. Bolje sutra začinje se najprije u meni, u metanoji srca, a aktualna kriza treba me potaknuti na preispitivanje vlastitog života i učiniti me boljim. Iskreno želim da takva kriza zahvati svakoga od nas, Crkvu, a napose političare u čijim je rukama kormilo države i dovede nas do željene promjene.

Da li je masovnost religioznosti i vrlo naglašeno, ponegde čak razmetljivo praznovanje Uskrsa pravi način da se obeleži dan ponovnog rođenja hrišćanskog mesije?

– Bog je u nas usadio nešto interesantno, a to je potreba slavljenja. Ja bih rekao to je onaj iskonski osjećaj u čovjeku koji je potrebit Božje slave i svojim životom uzvraća Stvoritelju tako što ga slavi. To je dio nas i ne možemo od toga pobjeći. Uskrs, Božić, jednako tako rođendan, vjenčanje… momenti su koji provociraju taj iskonski osjećaj u nama i pozivaju nas na proslavu. Problem se, međutim, javlja kada čovjek ‘puca u prazno’, tj. slavi ali nema točno definirano što. Tako mu onda ovi blagdani posluže kao okvir bez sadržaja u kojima, doduše, realizira unutrašnju potrebu slavljenja, ali bez određenog adresata. Na primjer, gotovo cijeli svijet slavi Božić. Međutim, dok jedni slave Isusov rođendan, drugi slave rođendan bez glavnog slavljenika. Slično je i s Uskrsom. Da još malo karikiram; zamislite koliko bi bilo smiješno, da ne kažem što gore, organizirati sahranu bez pokojnika, slaviti vjenčanje bez mladenaca itd. A upravo se to događa s crkvenim blagdanima. Trčimo u šoping, spremamo darove, zovemo ili idemo u goste… Zašto? Kako zašto? Pa Uskrs je! Mislim da je Uskrs puno više od toga…

Čestitka vernicima i ateistima

Šta biste Vi kao duhovni učitelj najpre poručili onima koji iskreno slave Uskrs, ali i onima koji sebe smatraju ateistima?

– Da se razumijemo, i ja sebe smatram ateistom. Ali ateistom u onom smislu kojem su optuživali prve kršćane u Rimskom carstvu, ili još puno prije Sokrata. Dakle, ja sam ateist jer se ne saginjem pred onima koji mi se predstavljaju božanstvom.

Vraćam se na Vaše pitanje. Mislim da je blagdan Uskrsa stvarnost pred kojom se mogu zamisliti jednako i vjernik i nevjernik. Jer i jedan i drugi postavljaju isto pitanje: što je zapravo život? Nema čovjeka na planeti koji se neće barem jednom zapitati o smislu života. To je ono klasično pitanje: odakle dolazim, zašto živim i kamo idem. Zar je čovjek stvoren samo zato da bi proživio određeni broj godina, više ili manje uspješno, zdraviji ili bolesniji, da bi ga naposljetku zakovali u četiri daske i zatrpali u zemlju? Jezivo ako je život samo to. Čini mi se da je stvarnost Kristova uskrsnuća snažna provokacija na pitanje o smislu života. Otvara nam sasvim novo obzorje na ljudski život. Uskrs nam poručuje da patnja, muka i smrt nemaju konačnu riječ u našem življenju. Biti vjernik ne znači automatski ‘isposlovati’ od Boga rješenje za vlastitu patnju, bol, bolest, smrt. Ta Bog nije ni svoga Sina poštedio onoga najgorega što nikome ne bismo poželjeli. Sam Bog je iskusio odbačenost, izdaju, smrt da bi nam postao su-patnik u svemu. Ali ide još dalje i čini ono pred čim kapitulira svaka ljudska logika i umovanje; preobražava naš život, uzdiže nas s ruba propasti, sve čini novo. Iz perspektive uskrsnuća život zadobiva sasvim novo svjetlo, novi smisao. Tako sva naša lutanja, nemogućnosti, krize, odbačenost, uspjeh i neuspjeh na kraju dobivaju odgovor na bolni krik: Bože, zašto?! Na Uskrs slavimo Božju neizmjernu ljubav prema čovjeku kojem ne dopušta propast. Uskrs je pobjeda života, pobjeda svjetla nad tamom, polet u Očev zagrljaj i ostvarenje života u punini.

Ovim riječima i mislima Vama i svim čitateljima čestitam i želim sretan i blagoslovljen Uskrs!

Popovski automobili i glad u svetu

– Može se čuti pitanje – a što Crkva ne razda svoje silno bogatstvo i ublaži glad u svijetu. Znate, to su oni klasični primjeri vezani uz popovske aute, privilegiranost sa strane države, šišanje vjernika kroz nametnuti harač, ili oni globalni – kupanje monsinjora u vatikanskom zlatu, itd… Da li ovo stoji ili ne, ne želim sada ulaziti u to, no sigurno gdje ima dima ima i vatre. To je tema za sebe. Ali jedno je sigurno: da recimo cijela Crkva (Katolička, Pravoslavna, druga, treća…) podijeli sva svoja blaga, imovinu, umjetnine… vjerujem da bi jedno vrijeme nasitila gladne u svijetu. I što onda? Jesmo li tim potezom riješili ekonomsku krizu? Naivno je to očekivati.