Kolona više ne ćuti, nezadovoljstvo i dalje raste 1Foto: Beta/Miloš Miškov

Peti protest „Srbija protiv nasilja“ biće održan u subotu, 3. juna, tačno mesec dana od masovnog ubistva u Osnovnoj školi „Vladislav Ribnikar“. Planirano je da učesnici posle obraćanja ispred Skupštine Srbije odu do zgrade Predsedništva na Andrićevom vencu.

Protest je trebalo da bude održan u petak, ali je odložen jer su desničari najavili da će se taj dan okupiti kod spomenika cara Nikolaja i kasnije pridružiti skupu koji organizuje proevropska opozicija. Pojedini su to videli kao pokušaj gušenja protesta.

Kakva je budućnost protesta? Hoće li nezadovoljstvo kolone koja više ne ćuti nastaviti da raste, kako je posle prvih protesta pisao Demostat? Šta će odrediti uspešnost protesta? Koliko je čvrst „savez” građana koji izlaze na ulice i predstavnika opozicije, koji formalno organizuju proteste? Mogu li provokacije da utiču na njihov tok?

Cilj vlasti da pacifikuje proteste, videćemo još organizovanije provokacije

Najveći uspeh protesta „Srbija protiv nasilja” bio bi okupljanje opozicije, uz bar minimum saglasnosti o zajedničkim ciljevima, kako bi mogli da uđu u izbornu borbu i na narednim izborima, kad god oni bili, pobede, smatra sociolog Srećko Mihailović, u analizi Demostata.

On se nada da će nekakav dogovor opozicije biti moguć i da će lideri shvatiti glas naroda koji se čuje na protestima i pokušati da dođu do zajedničkog imenitelja, bez obzira na ideološke razlike koje su očite.

O ideološkim razlikama se može govoriti i na njima se može raditi tek nakon dobijenih izbora, dodaje Mihailović.

„Zadatak broj jedan je dobiti prve sledeće izbore, ako se oni organizuju demokratski i slobodno”, naveo je Mihailović.

Sociolog ističe da masovni protesti poput ovih koje vidimo na ulicama Beograda uspevaju onda kada postoji prirodno razumevanje i dogovor između učesnika protesta i onih koji mogu da politički interpretiraju taj proces i da ga realizuju.

Bez tog saveza između političkih organizacija i učesnika protesta, od protesta nema ništa, navodi Mihailović.

Utoliko je ovaj protest manjkav jer se distancira od politike, političara i političkih stranaka.

„Mi civilizacijski živimo u vremenu kada političke stranke i političari se javljaju kao izvršitelji ili narodne volje ili pojedinih interesnih grupa, sam narod bez te organizacije može malo šta da uradi”, podvlači Mihailović.

Mihailović navodi da sada moraju da se vide programski i stvarni ciljevi opozicije, jer trenutno imaju samo jedan istovetan cilj, a to je dolazak na vlast.

Ali šta onda?

„To je pitanje na koje nažalost opozicija nema odgovor, a partije na vlasti imaju svoj odgovor, oni imaju raison dêtre – iskorisiti vlast da bi se okoristili, da bi uzeli od naroda i zloupotrebili u svrhe svojih privatnih ciljeva. Takve ciljeve opozicija ne bi smela da ima, iako se o njima može suditi tek kad dođu na vlast”, kaže Mihailović.

Upitan u kojoj meri provokacije mogu da utiču na dalji tok protesta, Mihailović navodi da su dosadašnji primeri pokazali da su protestanti dovoljno dobro organizovani da spreče provokacije, ali da dosadašnji uspeh ne garantuje da će tako biti i ubuduće.

Spontani protesti, koji nisu organizovani od početka do kraja, nepredvidivi su i na njih mogu da utiču mnogi čionioci, od banalnih, kao što je kiša, do politički komponovanih.

Mihailović ističe i da stalno treba imati na umu da su protesti održavaju u Beogradu, što ne predstavlja nikakvu novinu, budući da su Beograđani već na prošlogodišnjim prolećnim izborima izrazili svoje opredeljenje, ali je na kraju vlast preuzeo neko drugi.

Ključna stvar dogovor o izbornim uslovima

Da je protest i dalje previše lociran na Beograd i još dva ili tri grada smatra i profesor Stojiljković.

Pored toga, on navodi da protesti artikulišu pitanja koja jesu važna za građane, ali ne i presudna, te da su za sada van igre ostala najvažnija pitanja koja izazivaju i najviše nezadovoljstva, a to je sopstvena socijalna pozicija i budućnost pojedinaca.

„I dok se ne povežu te dve stvari – da demokratski okvir treba da posluži i za dublje socijalne i političke promene, ostaje širi manevarski prostor za vlasti”, naveo je on.

Objašnjava da su i poslednja istraživanja Demostata pokazala da su pitanja ekologije ili demokratije postala relevantna za veliki krug građana u Srbiji, ali da ipak, u ovakvoj ekonomskoj i socijalnoj situaciji u Srbiji, ne mogu da dominiraju koliko bi to bilo u pristojnom i uređenom društvu.

Profesor Stojiljković napominje da je srpska vlast spremna na delimične ustupke ako se pritisak na ulicama nastavi, što se potvrdilo i na primeru ekoloških protesta, zbog kojih je Vlada Srbije obustavila projekat Rio Tinto.

Podseća na teoriju da protesti ne mogu ostati bez efekta ukoliko je u njih aktivno i kontinuirano uključeno 3,5 odsto ukupnog stanovništva.

„Čim dođete do toga, režim pravi nekakvu vrstu kompromisa”, navodi profesor FPN.

Kaže i da do leta, kada počinju godišnji odmori i kada bi intenzitet protesta mogao da se smanji, mora da se postigne neka vrsta efekta i da se vlast mora držati pod tenzijom.

Navodeći da postoji veliki problem fragmentirane opozicije koja nema lidera ili stranku sa dvocifrenom podrškom među građanima, Stojiljković kaže da se mora napraviti minimalni strateški dogovor o demokratskim zahtevima u opoziciji.

Sve aktere u politici „svrbi” energija koju građani pokazuju i želja da u tome učestvuju i da je preusmere ka svom političkom čanku, ali baš zato opozicija mora pokazati političku zrelost.

Razlika je u kulturnom kodu, kaže Stojiljković.

„Ovde su protesti koje je inicirala opozicija neka vrsta političke svetkovine sa aktivnom ulogom građana koji daju i ritam i podršku i svojim samoangažovanjem, koje nije direktno politički artikulisano, usmeravaju energiju protesta, zadržavajući kritičan odnos prema opozicionim strankama i onima koji ga organizuju. Sa druge strane, imamo orkestrirano, previše organizovano dovođenje pristalica koji su tu da aplaudiraju”, kaže Stojiljković.

Navodi i da ovoga puta učesnici protesta moraju da nauče lekciju iz 96. godine, kada se opozicija sa građanima borila za rezultate lokalnih izbora, pobedila, a onda se podelila, tako da je tadašnja vlast ponovo preuzela glavni grad.

„To ne sme više da se desi”, zaključuje Stojiljković.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari