Vedran Džihić: Teško je vidjeti funkcionalnu BiH u okviru ovakve dejtonske logike

Imali smo dosta godišnjica od Dejtona do danas bez ikakve promjene, a svi se sjećamo raznoraznih momenata i van godišnjica koji su opisivani kao prekretnica u BiH. Ne znam da li se danas uopšte neko sjeća onog malog mjestašca Prud, gdje su se tadašnji politički lideri susreli da u „sudbonosnim“ razgovorima pregovaraju prije svega i isključivo samo o sebi – kaže za Danas Vedran Džihić, saradnik na austrijskom Institutu za internacionalnu politiku i predavač na Fakultetu političkih nauka u Beču.

* Da li je Dejtonski sporazum kamen spoticanja za funkcionisanje države BiH kao jedinstvene celine?

– Etniziranje državne i upravne logike i svih institucija jeste samo po sebi problem. Ali čak i u takvom kontekstu uz dobru volju i spremnost za kompromis bi bilo moguće uraditi puno više nego što se uradilo od Dejtona do danas. Suštinska prepreka je etnopolitička logika koja je duboko upisana u političku i društvenu praksu uokvirenu dejtonskim Ustavom. Radi se o logici u kojoj je „drugi“ a priori prvo neprijatelj, pa tek onda sve ostalo. O logici gdje navodna ugroženost od drugih postaje poluga za beskonačni set retoričkih zavrzlama, političkih malverzacija, laži, prevara i obmana zarad zadovoljavanja vlastitih ekonomskih ili sličnih interesa istih tih koji proizvode narativ o ugroženosti. I na kraju, o logici gdje se svakodnevna politička konfuzija građanima Bosne i Hercegovine prezentira kao normalno stanje, tako da oni omamljeni žive abnormalnu normalnost, nesvjesni da su taoci samoizabranih političkih opcija zbog kojih pate i zbog kojih su osuđeni na agoniju.

Za etnopolitičke prodavače magle politička konfuzija je idealno stanje, stanje u kojem se sredstvima proizvodnje straha i poticanja primordijalnih atavizama, sredstvima političkog marketinga, primitivnog i vulgarnog etnopopulizma, te praznih retoričko deklarativnih politikantskih gesta održava moć. A da sve bude još paradoksalnije i opasnije, bosanskohercegovački prodavači magle se kriju iza demokratije i demokratskih prava. Demokratija nudi plašt ispod kojeg se njeguju i baštine antidemokratski, rasistički, šovinistički diskursi, sve ono od čega se demokratija odlučno distancira. Šta nam na kraju ostaje – fasada demokratije, demokratska iluzija zasnovana na partikularnoj logici nacionalnog krda. Partikularno i isključivo se kosi sa jedinstvenim i zajedničkim. Na sreću, nisu svi građani nasjeli na ovu zamku političkih elita BiH i na sreću postoji neka vrsta zdravog razuma koja nalaže da ovakva država ne može da ponudi bolji i slobodniji život.

* Pozivanje na poštovanje Dejtonskog sporazuma od strane srpskih vlasti vidite kao njihovu potrebu za održanjem nestabilnosti u BiH i mogućnošću uticaja na RS, sa stanovišta velikosrpske politike, ili kao potrebu za osloncem u ideji održavanja stabilnosti bez namere podstrekivanja secesionizma RS?

– Pošto trenutno maltene jedan čovjek u Srbiji bukvalno nasamo kroji sve moguće politike u svojoj glavi, teško mi je reći da ovdje postoji jasna logika. Na momente imam osjećaj da je zaklinjanje u Dejtonski sporazum retorička klopka iza koje stoji direktna želja da svi Srbi, ali doslovce svi, da li preko Drine ili ne, imaju jednog vožda, stožerskog nacionalnog vođu. U tu svrhu oficijalnoj Srbiji je važno da je RS blizu, da je Dodik na svim važnijim skupovima tu pored predsjednika Srbije, da se šalje poruka zajedništva Srba. Pošto se politička logika Aleksandra Vučića sastoji od upravljanja statusom quo, što dobro vidimo na primjeru Kosova, ta logika je slična i u BiH. Status quo, nedovršenost nekog procesa, uvijek ostavljaju veću mogućnost manipulacije i instrumentaliziranja nego finalna rješenja. Da je Vučić zaista htio da se ogradi od Dodikovog retoričkog kvaziseparatizma to bi davno učinio.

* Imajući u vidu protekle decenije unutar kojih je Dejtonski sporazum na snazi, odnosno razvoj situacije i trendove, kakva su Vaša predviđanja, kada je reč o uticaju ovog dokumenta na stvarnost?

– U jednom od njegovih starijih tekstova Francis Fukuyama, autor slogana o „kraju povijesti“, je istakao da je lako dostići formalnu demokratiju ali mukotrpno stvoriti modernu državu i moderne demokratske institucije. Upravo u ovom kontekstu je evolucija Dejtonskog sporazuma relevantna. Mislim da dejtonska institucionalna matrica nepravedno preferira one koji su spremni da parazitiraju na etnopolitičkoj logici i međusobnim blokadama, a zapostavlja odnosno otežava političko djelovanje onim snagama koje ideološki prevazilaze pitanje identiteta i etnije i stavljaju fokus na kompromis, dogovor, kooperaciju. Teško je vidjeti funkcionalnu, demokratsku i pravednu BiH u okviru ovakve dejtonske logike. Ja mislim da će u jednom momentu, koji možda nije toliko daleko kao što nam se često čini, pitanje barem djelimičnog napuštanja dejtonskog okvira doći na dnevni red. Politička praksa i pogotovo rezultati lokalnih izbora pokazuju da se pojavljuju političke snage koje kroz drugačiju logiku i politiku mogu da prevaziđu dejtonsku formalnu matricu. Ako ovakve snage nađu istinske saveznike u novoj Bajdenovoj administraciji i jednoj probuđenoj EU i tu prije svega NJemačkoj onda promjena suštine Dejtona postaje makar malo realnija utopija.

* Srpski nacionalizam, ratno zločinačka i huškačka prošlost aktuelnih vlastodržaca, nepriznavanje i negiranje genocida i masakra širom BiH, tokom ratova devedesetih, korupcija, siromaštvo većine građana, vode u kakvu budućnost? Da li je moguće slomiti navedene okvire koji određuju život običnih ljudi?

– Sve ovo što ste naveli vodi direktno u sunovrat, u najgoru distopiju. Ovi okviri jesu jaki i izgledaju na prvi pogled nepromjenjivi. Pored toga stanovništvo BiH je naviklo da trpi, da prihvati stvarnost i da se kako se to kaže „snađe“. Ponekad izgleda kao da je jedina budućnost BiH vječita agonija dok nam vizija jedne normalne države angažiranih građana, slobode i pravde, izgleda kao utopija. Ja mislim da apatija i rezignacija neće biti vječne, i čini mi se da postepeno dolazi vrijeme gdje će današnja utopija postati realnost. A put ka realizaciji utopije je onaj koji se da naslutiti u mnogim događajima u zadnjih desetak godina, od „baby“ revolucije 2013. do protesta i plenuma 2014, od solidarnosti tokom poplava do velike solidarnosti na početku pandemije, od Pravde za Davida i DŽenana do mnoštva manjih lokalnih inicijativa angažiranih građana diljem Bosne, i u konačnici naravno i do lokalnih izbora. Sama činjenica recimo da bi jedan Bogić Bogićević mogao postati gradonačelnik u Sarajevu, gradu kojeg je Dodik često označavao kao džamahiriju, govori da se postojeći okviri mogu probiti. U Bosni mora da se deci čudo, da bi se desilo čudo moraju se prevazići matrice zlokobnog i toksičnog, te oživjeti zaboravljeno, potisnuto i trenutačno nepriznato kroz razne vrste društvenog angažmana, akcionizma, slobodnog govora, itd.

* Kako komentarišete rezultate tek okončanih izbora u BiH? Da li vidite kao pozitivnu stvar to što je u Banjaluci vlast izgubio Milorad Dodik, imajući u vidu političke karakteristike onoga koji je pobedu odneo?

– Što se tiče Banjaluke mislim da je iznimno važno da je do promjene došlo putem legitimnih izbora. To vraća vjeru da je promjena kroz izbore moguća i to je simbolički mnogo važno. Važno je također da se pored sve nužne kritike na račun budućeg gradonačelnika Stanivukovića i nekih njegovih prošlih istupa u kojima nije izlazio iz nacionalističke logike desila disrupcija, dakle da je prekinut gotovo automatizirani niz pobjeda SNSD-a u Banjaluci i svim drugim većim gradovima RS. To znači da se šalje poruka da niko nije nedodirljiv i neprikosnoven, a taj mit je i dalje jedna od važnih poluga političke vladavine Milorada Dodika. I važno je da se pitanje pravne države, transparentne javne uprave, borbe protiv korupcije i nepotizma i slično poteže od sada i iz jedne formalne institucije kao što je pozicija gradonačelnika glavnog grada RS-a.

* Kako biste ocenili odnos EU i međunarodne zajednice na gore pomenute probleme?

– Ideja Evrope je nažalost tokom ovih 25 godina od Dejtona do danas od centralne vizije za budućnost zemlje kroz retoričku i realnu zloupotrebu „Europe“ u dominantnom političkom diskursu postala proizvoljna diskurzivna masa koja se od strane političkih elita modelira po potrebi. Kada se na to dodaju svi propusti EU, njena nedosljednost i tehnokratska rutina dolazimo do momenta gdje se građani često pitaju da li EU može išta promijeniti. Kritika na račun međunarodne zajednice mora biti jasna i precizna, to je važno. Mora se naravno postavljati i pitanje da li je današnja EU već odavno postala umorna od vlastite ambicije proširenja i onda jednostavno samo refleksno održava proces proširenja u životu. To su legitimna pitanja, ali na kraju ne smijemo zaboraviti, EU i Evropa (ili barem većina zemalja EU) još uvijek jesu sintagma za liberalna, demokratska, slobodna društva. Uz neki novi mogući angažman Bajdenove administracije i probuđenu i reaktiviranu Evropu na Balkanu i u BiH možda postoji šansa da se isprave greške zadnjih godina, da se povuku crvene linije prema onima koji ugrožavaju normalno bitisanje zemlje, da se stvore nove alijanse s progresivnim snagama i krene u novi početak.

BiH plurarnija i dinamičnija od Srbije

* Pronalazite li sličnost između onoga što se događa u Crnoj Gori sa postizbornim procesom koji se trenutno odvija u BiH? Mogu se čuti strepnje da i BiH i Crna Gora klize u još gori nacionalizam, klerikarizam…

– Ne bih poredio Crnu Goru i BiH, drugačiji je jednostavno kontekst, tamošnja polarizacija političke scene uključuje i binarni kod „dobrih“ i „loših“, koji je početak svakog populizma i autoritarizma i koji postoji na sličan način i u BiH, ali je Bosna na paradoksalan način u drugačijoj poziciji zbog viška pluraliteta i višeslojnosti podjela na svim mogućim nivoima, koje na kraju sprečavaju totalnu dominaciju jedne grupe nad drugom i čine politički život konfliktnijim ali i pluralnijim. BiH poslije Dejtona danas je mnogo pluralnija i dinamičnija nego Srbija. Naravno, mogućnost da poslije užasa dosadašnje etnopolitike dođe još gore uvijek postoji.