Ne znam kako se spremate za put. Ne mislim, naravno, na pakovanje, već na onu mentalnu pripremu, čija je svrha da vas na destinaciju transportuje u mislima, da vas pripremi na ono što vas očekuje, da vas obavesti o kulturi, jeziku, znamenitostima, gastronomiji. Ima tu, naravno, mnoštvo tehnika, stilova i pristupa, od kojih su dva ekstremna: ne preduzimati apsolutno ništa ili savesno nabubati

Ne znam kako se spremate za put. Ne mislim, naravno, na pakovanje, već na onu mentalnu pripremu, čija je svrha da vas na destinaciju transportuje u mislima, da vas pripremi na ono što vas očekuje, da vas obavesti o kulturi, jeziku, znamenitostima, gastronomiji. Ima tu, naravno, mnoštvo tehnika, stilova i pristupa, od kojih su dva ekstremna: ne preduzimati apsolutno ništa ili savesno nabubati lekciju, neki bi rekli „preučiti“, iz/od nekog vodiča, bio on u ljudskoj, štampanoj ili elektronskoj formi. Posebno su zanimljivi oni koji svoj vodič nose sa sobom, sa prstom zabodenim na odgovarajućoj strani, pa onda na putu traže ono što su u njemu pročitali i mnogo se razočaraju kad se knjiška i stvarnosna slika baš ne poklapaju. Ili se ushite kada je sve baš kao na slici i u tekstu, shvativši da su sasvim udobno mogli i ostati kod kuće, sa crvenom olovkom i lenjirom za podvlačenje. Nisam od onih koji pred put ne preduzimaju baš ništa. Ako je imam, iz fioke sa prašnjavim kartama izvadim mapu grada, države ili dela sveta u koji putujem. Najofucanija i najraspadnutija od svih koje posedujem je, naravno, mapa Jugoslavije. Čuo sam da više ne postoji, ali neću da napišem „bivše“. Nisam rođen ni u čemu bivšem, nisam svet ugledao na Zapadnom Balkanu, Jugoistočnoj Evropi, „našem regionu“, državi-kandidatu čiji napredak daje potencijalnu nadu u smislu otpočinjanja procesa koji bi mogao da vodi ka razmatranju mogućnosti članstva u nečemu. Rođen sam u Jugoslaviji. Izvadim, dakle, tu mapu, raširim je na podu i ne treba mi vodič da bih znao na koliko novih i zanimljivih mesta može da me odvede. Ovog leta je to bila Jahorina.

Toga na mojoj mapi nema, ali planina Jahorina je podeljena takozvanom međuentitetskom linijom razdvajanja. Što je, naravno, potpuno nebitna informacija, ali moram da napišem nešto i za one koji vole vodiče. Vrh joj se zove Ogorjelica i ima 1.916 metara. Ime vrha shvatite bukvalno, budući da tokom šetnje po potpuno oblačnom danu možete izgoreti više nego čvareći se na plaži pod letnjim suncem. Mnogi vole ovu planinu zimi, ali leti ima poseban šarm, jer vam dopušta da zamislite da je samo vaša. Staze za šetnju postoje u svim oblicima, od asfaltnog puta, preko makadama, utabanih zemljanih staza do potpunog off-road iskustva, koje je najbolji izbor ako volite borovnice i šarm neistražene prirode. Ako pored vas, mirnim korakom, prođe ogroman crni bik, neka vas to ni najmanje ne iznenadi. Već drugi put kada ga sretnete biće vam jasno da savršeno dobro zna kuda ide, a trećeg dana ćete znati i mesto gde, u ženskom društvu, provodi popodneva izležavajući se u travi. LJudi koje ćete sresti su ljubazni i predusretljivi, ugostitelji uslužniji nego u zimskoj sezoni, a psi i mačke se ne boje ljudi. Nije lako naručiti i dobiti Sarajevsko pivo, ali je lako otići u Sarajevo. Na celoj planini može se videti i poneka srušena ili napuštena zgrada, ali je mnogo više novih, doteranih ili tek započetih. Usnule ski-staze i žičare deluju malo sablasno, ali ne bojte se, drekavca nema. Kažu da je poslednji put viđen, kako čita neki vodič, na nekoj liniji razdvajanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari