Lugano (2): Utisak kulturne različitosti 1Foto: Tihomir Popović

Ujutro nas, na kraju uspona, čeka zgrada – ne: zdanje! – Konzervatorijuma italijanske Švajcarske, Centar San Karlo…

… na kojem se odmah raspoznaju i Italija i Švajcarska: svetlo je, zlatno, očigledno proizašlo iz rimokatoličke tradicije – ranije je služilo kao bogoslovija – a u isto vreme disciplinovano, srednjoevropski funkcionalizovano i sterilisano. Pompezno stepenište i ulaz dostojni su međutim nekog elitnog kluba iz kojeg bi ovoga časa u geroku i sa bujnim zulufima mogao da izađe Bert Lankaster kao Lampeduzin knez od Saline iz Viskontijevog „Leoparda“. Pored sve njihove savremenosti, studenti zrače formalnošću i kurtoazijom retkom sa severne strane masiva Gotharda. Dok u nemačkoj Švajcarskoj često oslovljavaju profesore sa „ti“ i ličnim imenom, ovde nas pozdravljaju sa „Salve maestri!“ Meni i kolegama akademski socijalizovanim sa druge strane Alpa ovo može zvučati strano i biti pomalo ženantno, ali treba se čuvati severnjačkog, protestantskog i postprotestantskog kulturnog imperijalizma. Nije uvek primeren u ovim starim, romanskim krajevima, na granici Italije, čija nebesa, kako je Crnjanski pevao, „stišavaju i ljuljaju varvare“.

Ipak mi je tokom prepodnevnih ispita teško prikriti osmeh naočigled snažnog utiska kulturne drugačijosti. Stara je ovo škola, akademska kultura začeta davno pre 1968. godine: četvoročlana komisija postrojena za dugačkim stolovima na čelu prostorije – šef odseka, dva lokalna docenta, od kojih je jedan M, i esperto generale, kako bombastično nazivaju gosta sa druge strane Alpa. Studenti iz najbližeg inostranstva – Italije – deluju više kao Predstavnici Statusa – studentskog -, nego kao realne osobe. Šef odseka, moj domaćin, posle svakog kandidata sa osmehom ustaje i podnosi nam na potpis zapisnik dimenzija nekog međunarodnog sporazuma. Čuje se, vidi se, oseća se pompezni ton italijanskog baroka.

Košulja koju sam imao na sebi tokom mukotrpnog uspona Balkanskom i riječkim vrletima Lugana lagano se suši, sakrivena od pogleda iza pokretne table.

Na pauzi za ručak u tratoriji još rasklimatanijoj i italijanskijoj od one prethodne i dostojnoj, recimo, jednog Dušanovca, moj domaćin mi nudi da sledeće godine budem ponovo član komisije iz još jednog, veoma verbalno orijentisanog, predmeta. Ali samo ako uspem da prevedem jelovnik sa italijanskog… Barokni dvorski ritual prelazi u ništa manje baroknu gozbu na granici blage razuzdanosti; teče alkohol, koji, kao stari štreber, nemački đak, u sred radnog dana zahvalno odbijam. Kolega M. ga prihvata i do kraja ispitnog dana doživljava metamorfozu u Italijana italijanskijeg od samih Italijana. Popodnevna ispitna smena protiče u dionizijskom stilu.

Na kraju dana, pakujem košulju u kofer, zahvaljujem se i krećem sa M. nizbrdo, ka železničkoj stanici. Vraćajući se u Lucern, prolazimo vozom kroz tunel ispod masiva Gotharda. Iza njega zatičemo nemačku Švajcarsku, sočno zelenu, alpsku, prohladnu. Priče o poslu. Putnici sa hrskavim alemanskim narečjima. Srednja Evropa.

Došavši u Lucern, vidim da se iznad Jezera četiri kantona, iako traje uvertira leta, uzdižu vrhovi još uvek pokriveni snegom.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari