Maroko (3): Orijentalni šarm ružičastog grada 1Foto: Mila Starčević

Prolazimo prak Anfa, pa uz drvored vitkih palmi izbijamo na Aveniju Kenedi. Pred nama je kuća čuvenog filozofa i lekara, Ibn-Sina, poznatijeg kao Avicena.

 Neverovatan podatak je da se još od 550. godine po njegovim kanonima učila medicina.
Prolazimo peške ispod veličanstvenih kolonada u francuskom stilu i izbijamo na prostrani trg Mohameda Petog.

Na njemu je „Fontana koja peva“. Zvuke fontane nisam čula, zvuke zvončića jesam. Dakle, uz mnoštvo golubova, zabrađenih žena i golišave dece, pažnju i privlače neobično odeveni ljudi. Vodonoše!

Prvi put ih vidim. Odeveni u crveno, sa velikim šeširima i bezbrojnim zvončićima ušivenih po rubu nogavica, a njihov osnovni zadatak je da obaveste i dozovu mušteriju – i iz sjajnih mesinganih bokala ponude joj vodu, čaj ili šerbe… Atraktivni za turiste i korisni za sugrađane.
Pred nama je planina Atlas koju zovu i predvorje Sahare. Tamna i gola, nadnela se na dolinu palmi. Dokazano je da se u pustinji može preživeti sa čašom kamiljeg mleka i najmanje – jednom urmom!

Nekada je u blizini carskog grada Marakeša, postojao vojni logor. U to vreme, svaki vojnik je umesto kamiljeg mleka dobijao tri šake urmi. Jeli su ih, košpe pljuckali, vetar ih zemljom prekrivao, Atlas vlagom darivao, i vremenom iznikle palme – prethodnice carskog grada u koji idemo.

Marakeš ima nekoliko kapija. U njega ulazimo kroz Glavnu (bab) kapiju. Visoki purpurni zid opasuje grad toplih rumenih tonova crvene boje. Primećujem mnogo rupa u njemu. Da li su nastale od borbi ili nastale su od ptica koje u njima žive, a hrane se insektima u zidu, ujedno ga čuvajući.

U ružičastom hotelu, na ružičastom kanabeu, pijem ružičasti čaj. Kroz otvorena vrata, sa zavesom koja se lenjo pomera od toplog vazduha, probija se cvrkut ptica izmešan sa žuborom fontana i ljudskih glasova. Pozno septembarsko vreme, a sve ucvetalo i mirisno zahvaljujući planini koja obuzdava vreli saharski vazduh. Grad Mrakeš slovi za najorijentalniji grad – mesto u kojem se mogu ostvariti snovi Hiljadu i jedne noći – mesto luksuza, mesto bazara, mesto u kojem vreme stoji još od srednjeg veka…

Već sledećeg jutra odlazimo u medinu – trgovački deo ili neki drugi svet, nestvaran i bezvremen… Vazduh je ispunjen mirisom trave, čuju se otegnuto-piskavi zvuci pomešani sa ljudskim žamorom… Na pločniku su kujundžije, prodavci mesinga, lustera i golubova.

U jevrejskom četvrti Melah su jedinstveni dućani – bez vrata. Majušni prostor dovoljan za samo jednog čoveka i tezgu na kojoj šije, prodaje, premerava svilu, gajtan, piliće… „Bonžur madam, sivuple madam! Madam, madam“, saleću me trgovci i buljuci dece. Spas nalazim u autobusu koji vozi u Behiju – Palatu sreće. Izuzetno uređena, okružena vrtovima i skrivenim senovitim odajama – pripadala je haremskim ženama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari