Moskva: U trolejbusu broj deset 1Foto: www.wikipedia.org (Arhiva)

Bio sam nedavno, ali ipak očekivano, jer sebi kažem pre svakog odlaska u Moskvu, otiđi u muzej Andreja Rubljova.

Složilo se da mogu. Jedan od vozača u predstavništvu, Đera, koga sam pitao kako je najbolje da odem do tamo, a da me niko ne vozi, hoću da vidim Moskvu „iznutra“, ponudi da me kroz muzej provede njegova poznanica koja je dugo radila u njemu i najbolje ga od svih poznaje. I dobri Đera koji je znao sve u tom gradu, od portira u hotelima do načelnika u Ministarstvu inostranih dela.

Dogovori se on sa njom i kaže čekaće te Zarija Belousova ispred kinoteatra Nova Rusija. I doda, nemoj da se uplašiš kad je vidiš, Bog i život je nisu poštedeli, ali je jedan od najboljih ljudi koje sam sreo.

I tako, sutradan u zakazano vreme krenem, kako mi je rečeno, trolejbusom broj 10 koji je polazio negde nedaleko od hotela Beograd 2.

Prethodno sam pitao ljude koji su čekali, gde da siđem:

– Gde to dolžen bit, vozle linotetara Rosija…

Ali niko tačno ne zna. Svi odmahuju glavom. Vozač trolejbusa glasno izvikuje imena stanica. I trolejbus ide, ide i ide… Počinje da veje sneg. LJudi izlaze i ulaze. Moskovljani koji se ne voze taksijem i ne idu iz bilo kakvih razloga u metro. Isparavaju i magle prozore kroz koje se sve manje šta razaznaje.

I ja tako jedini stranac u tom trolejbusu, verovatno nalik na nestvarnu pojavu sa svojim zelenim šalom i čudnim Barberi šeširom. Oni gledaju u mene, ja gledam u njih.

Silaze, odlaze u snežni dan. Drugi ulaze, otresaju sa sebe sneg, i odmahuju na pitanje

Gde takoj kinoteatar Rosija? Gde mne vijti?

Počinjem da se osećam nelagodno. Petnaest minuta, dvadeset minuta, pola sata… Pada mi na um misao da siđem i da se vratim dok nisam ko zna kuda otišao. Ali se setim da sam se dogovorio sa tom čudnom ženom sa licem veštice kako mi ju je opisao Đera, i ne želim da odustanem .

Nikako ne odustajem, vozim se pa šta bude. LJudi izlaze i ulaze, samo ja idem dalje i računam doći ću do nekog kraja ako kraja ovoj vožnji uopšte ima. I onda glas. Tihi ali dovoljno čujan:

– Mladi čoveče… (kakav kompliment!) Vi treba da pažljivo slušate i izađete kada vozač objavi – metro stanica Komsomolsaja. Tu bi trebalo da siđete.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari