Triglav (2): Još samo malo do vrha 1

Na nadmorskoj visini od 1.817 metara nailazimo na prvi planinarski dom koji nosi ime po slovenačkom pesniku, novinaru i duhovniku Valentinu Vodniku.

Podignut je 1895. i prvi njegov upravnik bila je pomenuta Rozalija. Pod bajkovitom drvenom kućicom, kao iz priče o Hajdi koja je došla u posetu svom dedi, vidi se prelepo Velo polje a iznad njega, dokle doseže, puca pogled na Triglav i okolne vrhove. Sreću ima, a imao se rašta i roditi svako onaj ko doživi sunčan, ali snežan dan u Alpima.

Sledeći dom Planika ispod južne strane Triglava nalazi se na nadmorskoj visini od 2.401 metar. Podignut je septembra 1871. godine i nosio je ime Marije Terezije. Naravno da je posle Prvog svetskog rata preimenovan u ime viteškog kralja Aleksandra. Tek 1945. dobio je ime Planika i mislim da je to sasvim pošteno. Planika nije fabrika obuće, to je najpoznatija evropska gorska ruža. Lepotica, bele boje, zakonom je zaštićena u svim alpskim zemljama, u kojima uglavnom raste na visinama od 2.000 do 2.900 metara, mada neki biolozi ukazuju na to da je viđena i na Kopaoniku.

Sa ove tačke počinje završnica uspona koji se ogleda u još 463 metra nadmorske visine pod snegom i zaleđenim grebenima na kojima pomažu jedino dereze, cepin i hrabro junačko srce. A Slovenci ga imaju, ovoga jutra i jedna Srpkinja i Slovak. Srećem dečaka kojeg simbolično, uz široki osmeh, proglašavam za cara Dušana jer na temperaturi u minusu i jakom vetru on nosi jedino šorts, majicu kratkih rukava i neizostavan, na daleko prepoznatljiv, planinarski ranac u koji može da se spakuje čitav jedan život. Ubeđuje me da do vrha imamo samo još sat i po i da su gojzerice koje prodaje Alpina sramota za Sloveniju jer su se njegove gotovo raspale već posle četiri meseca. Dok momak govori u jednom dahu, a sama se borim da dođem do daha, delićem svesti razmišljam i shvatam kako će moje gojzerice trajati koju godinu duže od njegovih jer naravno on se na Triglav penje svake nedelje, a ja baš i nisam u tom filmu. I na Pančićev vrh sam se popela samo jednom, žičarom.

I da, kreće taj put do raja paklenom stazom na kojoj po ko zna koji put gubim dah, na kojoj srce počinje ubrzano da mi pulsira, na kojoj od pritiska u ušima više slabo šta čujem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari