Sednica srpskog parlamenta održana 26. jula 2010. godine, sa ciljem da na neki način odgovori na situaciju nastalu donošenjem savetodavnog mišljenja Međunarodnog suda pravde o Kosovu, sastojala se iz brojnih i očekivanih zaobilaznih i istorijskih diskusija. Istovremeno, tu raspravu je obeležio odlučan kvalitativni iskorak iz generalno niskog nivoa debate, kroz izvanredno izlaganje Ivice Dačića, srpskog ministra unutrašnjih poslova.

Dačić je naglasio da Srbija treba da bude proaktivna u svojoj regionalnoj politici, a posebno u onoj koja se tiče etničkih odnosa i teritorijalnih pitanja unutar zemlje. On je istakao da, umesto što troši energiju na optužbe protiv bivših vlada za gubitak Kosova, srpski politički establišment treba da se koncentriše na buduće krize koje se već nadvijaju nad savremenom Srbijom. Ministar policije je posebno pomenuo buduće bezbednosne izazove u Sandžaku, sa indipendistički orijentisanim Bošnjačkim rukovodstvom koje je dobilo najveću podršku na upravo održanim lokalnim izborima u regionalnoj „prestonici“, Novom Pazaru. Dačić je hrabro istakao da „to što ćemo Sandžak nazivati Raškom oblašću neće ništa promeniti“, na taj način sa hirurškom preciznošću pogađajući običajni intelektualni autizam velikih delova srpske inteligencije, čiji pripadnici smatraju da se na aktuelne bezbednosne i političke izazove može odgovarati zatvaranjem očiju za sadašnjost i prisećanjem prošlosti. Ukratko, Dačićeva diskusija je bila jedina progresivna, metodološki solidna i, iskreno, jedina inteligentna diskusija koja se mogla čuti tokom debate.

Stav lidera Socijalističke partije da je bilo lako (za ostale partije sada na vlasti) da budu u pravu u vreme kada je Slobodan Milošević bio na vlasti, jer je on nosio svu odgovornost, takođe je ispravan. Dok je, nesumnjivo, s jedne strane, Miloševićeva politika bila katastrofalna za narode bivše Jugoslavije, sada je jasno da je ta politika imala duboke korene u mišljenju javnosti. Stoga se prirodno postavlja pitanje o tome kako je, zaista, bilo moguće da Milošević sukcesivno dobija 80 odsto ili 90 odsto javne podrške za svoju politiku i na izborima, i na referendumima koje je o toj politici raspisivao.

Izgleda da se njegova politika danas u izvesnom smislu nastavlja kroz dovođenje Srbije na kurs blagog sukoba sa najvećim svetskim silama povodom Kosova, dok se istovremeno održavaju politička retorika i diplomatska metodologija za koje je unapred jasno da će pasti kako u postupku međunarodne pravne provere, tako i u domenu praktične politike. Politika koju vodi vlada, a koju je podržao i parlament, stoji u oštroj suprotnosti sa činjenicama na terenu, ali i sa stvarnošću moderne diplomatije u Evropi. Jedina osoba u aktuelnom establišmentu koja je imala hrabrosti da ova pitanja, u specifičnom kontekstu, nazove njihovim pravim imenom, bio je Ivica Dačić. Ta činjenica, možda, nagoveštava profil novog političkog rukovodstva na samom vrhu srpskog političkog sistema koji se može iskristalisati u predstojećim godinama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari