Dobro je da se Danas u tekstu „I naučnici kradu“, pa još na ozbiljan način, za razliku od drugih, pozabavio ovom temom. Još bolje je da je o tome razgovarao s prof. Saboom.

Profesor Sabo kao nadležni pomoćnik ministra u nadležnom ministarstvu zastupa kvantitativno vrednovanje istraživača, što CEON, organizacija iz koje dolazim, veoma podržava. A kvantifikacija zasnovana na broju objavljenih radova, ne sme da bude slepa za to kakvi su to i čiji radovi. Takav stav podržavamo još u većoj meri.

Međutim, gornji napis sadrži nešto što se nikako ne može podržati. U izjavi koja se pripisuje prof. Sabou kaže se da je CEON „prijavio tri časopisa u kojima se nalaze potencijalni plagijati, a ovi slučajevi su išli na proveru matičnih naučnih odbora ministarstva, jer CEON nije nadležan da donosi odluke da li je određeno delo plagijat ili ne. Matični naučni odbori su ustanovili da se u navedenim slučajevima ne radi o plagijatima. Jedan slučaj je čak dospeo i na sud“. Upotrebljen je glagol „ustanoviti“ pa čitalac mora steći utisak da je CEON neosnovano optužio neka tri časopisa za plagijarizam. Taj utisak se pojačava sugestijom da je zbog toga izveden na sud. Ko god bio odgovoran za ovo tvrđenje, prof. Sabo, njegovi saradnici ili novinar, ono ne odgovara činjenicama:

(1) Najpre, CEON nije prijavio tri časopisa već ih je isključio iz Srpskog citatnog indeksa, baze čiji je izdavač. Učinili smo to u skladu sa uobičajenom praksom, kojom citatni indeksi, kao alatke namenjene vrednovanju, svugde u svetu štite svoj legitimitet. Dva časopisa su isključena zbog plagijarizma, ne „potencijalnog“ već nespornog, a treći zbog zlonamernog, manipulativnog citiranja.

(2) Matični naučni odbori (MNO) nisu kao što se tvrdi „ustanovili da se u tim slučajevima ne radi o plagijatima“. To je nemoguće! Da bi to učinili morali su da pristupe veb-aplikaciji u okviru koje smo Ministarstvu ponudili popis plagiranih radova, kao i deonice originalnih iz kojih su tekstovi preuzimani. Lozinka dodeljena Ministarstvu za pristup toj aplikaciji nije upotrebljena. Oba časopisa isključena zbog plagijarizma pripadaju društvenim naukama. Predsednik MNO za tu oblast izjasnio se u Ministarstvu da time treba da se bave redovni sudovi. On je očigledno prosto abolirao dva časopisa, i to ne odgovornosti, već puke provere naših dokaza. Ako je drukčije izvestio Ministarstvo, plašim se da je reč o običnoj obmani.

(3) CEON zaista, kako je rečeno, „nije nadležan da donosi odluke da li je određeno delo plagijat ili ne.“ Tačno je, kao što stoji u nastavku, da je „plagijat teško utvrditi, pogotovo ako nije u pitanju slučaj prepisivanja od reči do reči“. Međutim, u svim slučajevima koje je CEON otkrio upravo je reč o doslovnom prepisivanju. Zar je za ocenu da je pola članka doslovno prepisano potreban sud, sudski veštak, forenzički testovi?

(4) Niko, naopako, nije tužio CEON, niti je CEON tužio bilo koga povodom plagijarizma (a ni inače). Tačno je samo to da su dva profesora, jedan iz CEON-a, podneli krivične prijave protiv takođe dva profesora, koji su se doduše bavili autoplagijarizmom, ali su im na teret stavljene radnje sasvim druge prirode.

Čemu ova ispravka? Naravno, zbog moguće štete CEON-u, ali jednako i zbog apela Ministarstvu. Ako Ministarstvo zaista namerava da rešava problem plagijarizma, kako prof. Sabo najavljuje, ono mora u propise da ugradi instrumente koji su se u svetu pokazali delotvornima. Tamo to ne rešavaju sudovi, pa ni sudovi časti, a najmanje predsednici nečega, već obučeni kadrovi (oficiri, ombudsmani) i državne kancelarije (za integritet nauke) s određenim ovlašćenjima. Upravo to je bio predlog CEON-a Ministarstvu. Anketa CEON-a pokazala je da to podržava ogromna većina istraživača, a ishod našeg istraživanja problema plagijarizma da se on ne može rešavati u sadašnjim okvirima. Detalji o svemu tome dostupni su na www.ceon.rs.

I na posletku, šta je uopšte problem? Problem nije u tome da li je u Srbiji poneko prepisao poneki paragraf. Važnije su pojave s kojima je plagijarizam u uskoj vezi, od falsifikovanja naučnih rezultata, preko nepotizma, do zločinačkog udruživanja radi prodaje diploma. Te veze jasno vidimo iz svoje evidencije slučajeva plagijarizma u Srbiji. One su prepoznate i drugde u svetu. Ali, za razliku od nas, ljudi tamo drugde uspevaju da smognu nešto čovečnosti i građanske hrabrosti da se tome suprotstave. A ako jedna akademska zajednica to ostavlja sudovima, ako odustaje od samoregulacije, odakle joj pravo na autonomiju?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari