Pričalo se, priča se i sada, da su u stara posleratna komunistička vremena, novinari nosili kožne mantile, kožne čizme i kačkete, iste kao i državni bezbednjaci, i da su imali pravo da uđu gde hoće, da saslušaju koga hoće, i da, ako treba, privedu tamo gde treba. Ali nisu imali pravo da objave ništa netačno osim ono što sud dokaže. Izuzetak su bili ideološki neprijatelji o kojima se moralo pisati sve najgore pa makar bilo i netačno. Za zasluge novinari su, pored odeće i obuće, dobijali i policijske i vojne činove.
Nekim slučajem rođen sam kasnije pa nisam stigao da dobijem odeću, obuću i činove, ali sam imao priliku da upoznam te novinare, čak i da radim sa njima, ali nisam od njih mogao da naučim.
Razvijem samoupravljanja, postojeća novinarska prava su svima ukinuta, tako da smo imali mali kreativni prostor u pisanju. Naš posao je bio sveden samo na pisanje onoga što je tačno, a svaka se ličnost i svaka institucija morala poštovati. Za nas telentovane nije tu bilo mesta.
Ali to nije dugo trajalo. Razvojem tržišta, razvijala se demokratija. Da li se sama od sebe razvijala, da li smo je mi takvom stvarali – ne znam, ali mi smo za poslednje dve i po poslednje decenije stekli takvu slobodu da imamo pravo ne samo da saslušavamo i privodimo već i da sudimo i osuđujemo. Pravosudni organi su, po nama, samo tu da to stave ili ne stave u zakonske okvire. Mi mnogo ne verujemo zakonima pa zato sav posao uglavnom završavamo sami i ne interesuje nas baš mnogo šta će pravosuđe da uradi.
Moram da priznam da se mi novinari ne bismo sami izborili za ovoliku slobodu pisanja da nam u tome ne pomažu mnogi stranački lideri i državni činovnici smešteni u neke nevladine organizacije, kao i nevidljivi ljudi iz raznih službi koje mi nazivamo „izvorima bliskim istrazi“.
Navešću samo dva slučaja iz naše skorije novinarske prakse, koji će sigurno biti zapamćena i koja će se uzimati za primer slobode pisanja. Jedan je slučaj Dragana Džajića, a drugi dr Tomice Milosavljevića. Obojicu smo „izvukli na naš teren“, provukli ih kroz naše ruke i kroz naše rotacione mašine i elektroniku, optužili ih i presudili im i sad pažljivo pratimo rad pravosudnih organa kako ne bi doneli drugačije odlike od naših. Uostalom oni su već osuđeni sa naše strane. I ne samo oni već i njihovi preci i potomci. Što se nas tiče, sad sud može i da ih proglasi nevinim.
Skoro sam imao polemiku sa jednim uglednim intelektualcem, koji ne zaslužuje ni ime da mu pomenem, koji me je pitao zašto ne sačekamo da se završi istraga oko vakcina, koju traži i profesor Milosavljević, pa tek onda da objavimo ko je kriv. Pitao sam ga šta ako istraga pokaže da nije kriv, šta onda da pišemo?
Moj sagovornik je tvrdio da je afera oko vakcina „izvučena na površinu“ kako bi se zataškale mnogo veće afere. Šta je osamsto hiljada evra prema milijardi koja je, prema informacijama iz Evropske unije ukradena kroz javne nabavke za samo godinu dana?, pitao me. A onda je rekao da su vakcine bile posao jedne ozbiljne i najveće naše domaće privatne firme, a ta firma se ne dogovara sa ministrima već sa malo većim igračima u ovoj državi i da verovatno preko vakcina „prebija“ neke nenaplaćene račune iz izbornih kampanja.
Rekao sam mu da me to ne interesuje, da smo mi odabrali profesora Milosavljevića za glavnog krivca i ne ispuštamo ga tek tako iz ruku, jer je bolje vrabac u ruci nego Frankfurt na Majni.
Ugledni intelektualac, koji važi za nekakvog poštenog čoveka, pitao me zašto ne napadnemo ministre Francuske i Nemačke koji su za sve građane kupili vakcine i bili su srećni kad je prestala pandemija svinjskog gripa pa su mogli da ih bace. Malo sam bio iznenađen i obećao sam da ćemo se njima vrlo brzo pozabaviti čim završimo sa našim vakcinama, odnosno čim osudimo sve one za koje smatramo da treba da budu osuđeni.
U nastavku polemike intelektualac mi je rekao da Francuzi imaju poslovicu „Volter se ne hapsi“ i da je Džajić u sportu, a profesor Milosavljević u medicini ono što je Volter bio u literaturi. Rekao sam mu da mi nismo Francuzi niti će kad to biti i da je Volter imao sreću te nije rođen kod nas.
Kad je moj sagovornik počeo da priča o stanju u zdravstvu pre nego što je profesor Milosavljević postao ministar i da mi pominje kako nije bilo ni lekova, ni aparata, ni opreme i da su ljudi operisani bez anestetika, vezivani konopcima za krevet i ušivani kanapima kao stoka, prekinuo sam ga i pripretio mu da ću ga „uzeti u rad“, pa će proći kao i njegov branjenik.
Ispričao sam mu primer kako sam dobio zadatak da jednog, navodno poštenog, čoveka „provučem“ kroz sredstva informisanja kako bi ga malo ućutkali jer je glasno počeo da priča ono što svi misle. Kad sam objavio tekst video sam da je sve tačno što sam napisao o njemu i o njegovoj deci i ženi i da je sve tu od zla oca i od gore majke. Nije završio na sudu već na psihijatrijskoj klinici gde mu je i bilo mesto.
Na kraju mi je takozvani intelektualac rekao da će Džajić i Tomica biti ono što su bili i što jesu i bez nas i sa nama.
Odgovorio sam da ćemo i mi biti ono što jesmo dok se nešto ne promeni.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


