Bilješke šejha Šabana

ESAD HEĆIMOVIĆ: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (16)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Šejh Šaban je detaljno bilježio rasprave na bosanskoj šuri o tome „da li su bosanska braća spremna da preuzmu punu ili djelomičnu odgovornost za vanjske poslove zajednice“ (izvaci):

Abdulsabur: (Izrazio mišljenje o bosanskoj spremnosti za preuzimanje odgovornosti) Odgovor je negativan, oni nisu spremni kao pojedinci, ali kao grupa mogu preuzeti odgovornost. Upitan da objasni šta je pod time mislio, odgovorio da misli kako trenutno nema jednog Bosanca koji bi, kao pojedinac, mogao da upravlja operacijom, ali da, ako izbije neka opasnost, s njom se može suočiti savjetodavno vijeće (šura).

Talha: Želi da odgovori budu direktni. Njegovo mišljenje je da Bosanci trenutno nisu spremni da preuzmu odgovornost iz dva razloga: Prvi je nedovoljno iskustvo, a drugi nedovoljno znanje o šerijatu. Naznačio je da su neki Bosanci spremni da preuzmu neke odgovornosti. Kada je riječ o pitanju komande, volio bi da to ne bude postavljeno na ovaj način, bez obzira kako će odgovornost biti podijeljena između njih i Bosanaca.

Muhamed: Postoji samo jedan cilj. Ja ne vidim da se to događa sada. Ako su „B“ tražili da preuzmu odgovornosti, oni ne mogu raditi na dosadašnji način. Činjenica je da oni u ovom trenutku nemaju pojedince obrazovane kako treba. U ovom trenutku, oni nemaju šerijatskog znanja. Arapi imaju imidž i uticaj na one koje kontaktiraju. Ako mi razgovaramo sa stražarom, on će nam okrenuti gluho uho. On je hvalio braću Ensarije u kontekstu trenutne situacije.

Imad: Mi nismo Ensarije, mi smo muhadžiri. „B“ braća traže uspostavljanje svoje vjere i svoje nacije. Kako bi to postigli, oni vode diskusije i raspravljaju. U odnosu na preuzimanje komande od strane „B“: Na prvom mjestu moramo naglasiti da je podsticanje podjele između Arapa i „B“ neprikladno. Postoji kontradikcija ovdje: Kako neko može priznati da nema ni religijsko iskustvo ni znanje, a onda tražiti poziciju liderstva i odgovornosti? Budimo iskreni i otkrijmo mišljenje našeg srca. Najraširenije područje našeg rada je vojni aspekt. Viđenje da je ova jedinica arapska ili bosanska nije prikladno. Morate shvatiti da se za islam bori na ovaj ili onaj način, bez obzira na etikete. Kasnije sam shvatio da sam u početku vidio bosansku braću kako zauzimaju višu poziciju, a onda sam otkrio da oni u stvari zauzimaju nižu poziciju nego što sam zamišljao. Ranija grupa mudžahedina je odgovorna za to. Zašto niste usvojili znanje i iskustvo tokom tri prethodne godine? Podržavam pronalaženje alternativa za svaki zadatak. Sramotno je i pominjati pravljenje razlike između Bosanaca i Arapa. Preuzimanje odgovornosti je pitanje koje mi daje priliku da se požalim. Brojnim „B“ pojedincima je data odgovornost, ali je oni ne žele da nose. Ako im je dodijeljen zadatak, bez vodstva, oni ga ne uspijevaju ostvariti na zadovoljavajući način.

Posljednje izjave: Istjerivanje stranaca iz armije ili iz Bosne

Sporazum s Ali Izzatom: Da li ćemo se pridružiti vojsci? Da li ćemo imati bazu na selu? Sastanak će pokazati njegov pravi odnos prema mudžahedinima. Reći ću mu: Pusti nas da djelujemo i ja obećavam da se nećemo boriti protiv tebe, niti ću ti naškoditi. Samo nas pusti same. Daću pregovorima šansu. Bog nas je zaštitio samo zato što vodimo džihad u ime Boga. Uzdamo se u Boga dok nastavljamo dalje. Jedino strahujem da se naši redovi mogu pokvariti nakon toga.

Al Jambi: Ako raspustimo vojnu jedinicu, sakrićemo oružje. Ako nas istjeraju iz vojske, nastavićemo misionarski rad. Ako nas istjeraju iz Bosne, šta ćemo onda?

A: Ako napustimo vojsku, onda postoji civilni život koji ćemo prihvatiti. Ali lav nastoji da živi po svom izboru… Vlada nas ne vidi kao strance. Ne, vi imate bosansko državljanstvo. Samo Bog zna kakav su konsenzus postigli kad je riječ o istjerivanju stranaca. Sjetite se šta je Ali Izzat izjavio na televiziji o onima koji su osvojili Vozuću. Možda će nam ponuditi šansu da se uključimo u civilni život. Mislim da je protjerivanje Arapa malo vjerovatno sve dok je tu Ali Izzat.

Ebu Haris: Živjeli smo kao dio džemata koji je imao samo jedan cilj: da vodi džihad u ime Boga. U prošlosti, bili smo povezani sa džihadom u ime Boga, unutar džemata. U narednom periodu, živjećemo unutar džemata koji će imati drugačiju formu postojanja: akciju, dawu, misionarski rad, i blagoslov. Imaćemo mjesto koje će se zvati „mudžahedinsko selo“ i direktna pretpostavka biće da mi imamo tamo oružje. Ako Bog da, ljudi će se odnositi prema nama sa strahopoštovanjem. Nećemo biti proganjani kao pojedinci. Kadgod se borimo, ako budemo prisiljeni na to, cilj će biti da proglasimo poziv u islam. Tokom sastanka s predsjednikom, mi ćemo otkriti da li je mir konačan. Trebali bi imati nešto poput Instituta u Milanu i, polazeći od toga, trebali bi pokušati eliminirati strah ljudi od nas. Džemat ima pravo da se čuje i da ga se poštuje i ima svog emira, komandanta. Moramo tražiti od predsjednika da oživi ove jasne slike. On mora razumjeti da u slučaju rata između Arapa i Hrvata, (nejasan izraz) će ostati na njihovoj strani.

Al Kaakaa: Pitanje je dvostrano: Arapi i Bosanci. Šta ako mir prevlada? Mi smo jedno sa „B“ na određene načine, ali se možemo razlikovati na druge načine. Bog zna, naša braća „B“ nemaju istu sudbinu kao mi. Šta ako ih upute da se oni Bosanci pridruže drugim jedinicama? Moramo za sebe naći džihad, ovdje ili negdje drugo. Dugoročno, mir nije realan.

Nastavlja se