Koncept islamskog buđenja

Esad Hećimović: Garibi: Mudžahedini u BiH 1992 – 1999 (6)

O ulozi mudžahedina u ratu u BiH i posle njega napisano je mnogo tekstova i knjiga. Uprkos tome, pitanja je uvek bilo više nego pouzdanih odgovora. Kako su, i uz čiji blagoslov, stigli? Koliko ih se borilo na bosanskom ratištu, koliko ih je otišlo, a koliko ostalo? Knjiga „Garibi“ poznatog reportera iz Zenice Esada Hećimovića razjašnjava mnoge misterije, enigme i konfuzije o ulozi „Alahovih svetih ratnika“ u Bosni i Hercegovini.

Ovom knjigom su izdavači, list Danas i Medijska organizacija Jugoistočne Evrope (SEEMO), pokrenuli novu biblioteku „Novinari istraživači“ koja ima za cilj da otvori prostor autorima iz čitavog regiona.

Ključni zapadni istražitelji su prihvatili tumačenje da je ideologija tekfira u temelju savremenog islamskog terorizma. Za garibe ne postoje granice između muslimanskih naroda, ali postoje granice između muslimana i drugih. Muslimani koji žive na Zapadu vide sebe na različite, često suprotstavljene načine: za jedne su oni stranci, garibi, dok drugi nastoje graditi različite verzije islama kao što je “evropski islam”. Sukob je produbljivan, kako je povećavan broj nevjernika. Kao druge i drugačije, kao nevjernike danas definiraju sve one koji ne prihvataju njihova uvjerenja. Stoga su vremenom, zbog odbijanja da slijede ovu ideologiju, i sama muslimanska društva proglašena nevjerničkim društvima. Za ideologe ovih grupa već tada su “muslimanski vladari kjafiri izvan islama, ovisne sluge i klijenti, korumpirani, nasilni i nazadni”. Postupno se odobravaju kao cilj napada i sami muslimani i muslimanska društva.

U Bosni su pogriješili već pri izboru prvog cilja. Nisu napali hrvatsku, nego muslimansku imovinu. U to vrijeme, sredinom oktobra 1996, pumpa u Raspotočju, rudarskom predgrađu Zenice, još je bila u vlasništvu preduzeća čiji je pravi vlasnik bila Sedma muslimanska brigada Armije BiH. Sada su protiv sebe imali muslimansku policiju i muslimanske vlasti. “Oni su opasni. Oni su tekfiri. Oni su haridžije”, združeno su ponavljali policajci, političari i teolozi lokalnim muslimanima. Većina nije razumijevala ni značenje ni sadržaj tih stranih riječi, ali su prihvatili upozorenja koja su davali njihovi autoriteti iz prezira prema garibima.

Te čudne riječi – garib, tekfir, haridžije – samo su bile odjek sukoba koji je već trajao u Saudijskoj Arabiji i u zemljama Perzijskog zaljeva, između šiitskih i vehabijskih propagandista o tome ko je autentični tumač islama, ko poziva na islamsko jedinstvo, a ko unosi smutnju i sukobe među muslimane.

Poput Palestinaca i Kurda, bosanski muslimani takođe imaju iskustvo kolektivnog gurbeta, progona, izolacije, gubitka pripadnosti. Iako izvorno evropski narod, bosanski muslimani su upravo tim osjećanjem najviše vezani za imigrantske muslimanske zajednice u Evropi. U bosanskom jeziku riječ garib je primila različita značenja. Prema prvom tumačenju, riječ garib znači stranac, tuđin, siromašak, onaj koji je bez bližnjega svoga, ali isto tako i čudnovat, neobičan, kuriozan. Vremenom je riječ poprimila treće značenje. Niko se više nije sjećao kada je arapska riječ “garib” u bosanskom jeziku počela da obilježava sirotinju umjesto stranaca.

Zaboravljajući značenje arapske riječi garib, lokalni muslimani su izgubili pristup jednoj važnoj doktrini svoje vlastite vjere. Prema toj doktrini, da bi ovi stranci-muslimani bili garibi – neznanci, prvi uslov jeste da je sredina u koju su stigli puna neznalica. Stranci koji su stigli u srednju Bosnu sredinom 1992. kao islamski dobrovoljci i misionari postupali su prema lokalnim muslimanima upravo kao prema neznalicama. Lokalni muslimani su se čudili garibima, a stranci njima.

Saudijski šejh Salman bin Fahd al-Awdah razvio je tezu o „tuđosti islama” još u okviru vlastitih postdiplomskih studija na Imam bin Saud Islamskom univerzitetu. Takvi principi, čije zagovaranje čini nekoga strancem čak i u vlastitoj zemlji ili narodu, jesu na primjer džihad ili naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Šejh Salman bin Fahd al-Awdah postaje vremenom sve uticajniji ideolog islamskog buđenja u BiH.

Tog proljeća, na hadžu u Saudijskoj Arabiji, svi su govorili o Bosni. Hadž je okončan 20. maja 1994. Šejh Salman al-Awdah, koji je ideološki utemeljio u svojim radovima ovaj pojam gariba, uhapšen je 13. septembra 1994. Safar al-Hawaly i al-Awdah su početkom devedesetih predvodili kritiku vladajućeg režima u Saudijskoj Arabiji, zbog čega su bili pet godina u zatvoru. Čak i neposredno uoči samog hapšenja, šejh Salman al-Awdah je sljedbenicima govorio o obavezi pomaganja islamskih udruženja u Bosni: “Naš cilj uključuje pomaganje islamskih udruženja sa svime što imamo na raspolaganju, uključujući duhovnu, političku i ekonomsku podršku. Živimo s muslimanima u Bosni, Somaliji, Tadžikistanu, Egiptu, Siriji, Palestini i tako dalje. S njima smo svakog trenutka i svakog sata. To je dio naše odgovornosti. Bila bi to izdaja ako bismo zanemarili svoje muslimane i ostavili ih kao lagane mete njihovim neprijateljima. Ako im ne možemo pružiti ruku, možemo osvijetliti njihovu situaciju i izložiti je u javnosti”, rekao je al-Awdah neposredno uoči hapšenja.

Ovo njegovo predavanje je postalo svojevrsna uputa za misionare islamskog buđenja. Ovaj ideološki koncept je omogućavao upućivanje stranaca u jednu daleku zemlju, u kojoj postoje oba oblika konflikta i “muslimana sa nevjernicima” i “muslimana unutar sebe”. Do hapšenja Al-Awde ovaj koncept je već razvijen i dokazivao je svoju djelotvornost. Nakon njihovog izlaska iz zatvora, na sceni su već bili radikalniji i mlađi ideolozi tekfira u Saudijskoj Arabiji i Jordanu. Učenja obje grupe, i sahve i tekfira, dijelom su pokreta selefija, koji se uobičajeno i pogrešno u lokalnoj javnosti naziva imenom ‘vehabija’. Koncept ‘gariba’ prelazi preko ovih unutarnjih, sektaških rasprava u islamu, svejedno da li između samih različitih selefijskih grupa, između različitih sunitskih grupa i islamskih pravnih škola, te razlike između sunita i šiita.

Svi su oni početkom devedesetih stizali u BiH. Bili su privučeni lokalnim islamskim buđenjem i lokalnim konfliktom u kome su muslimani stradavali u sukobu sa nemuslimanskim, kršćanskim narodima. Al-Awdah je jasno govorio svoje razumijevanje rata u BiH: „Historičari su rekli da su najčasniji ratovi u istoriji oni ratovi koji su bili zasnovani na vjeri, jer onaj ko se bori za svoje uvjerenje vjeruje da, kad pogine, umire kao mučenik.“ Ono što se dešavalo u BiH nije samo rat između Muslimana i Srba, nego je to bio rat između islama i kršćanstva. I mi to moramo razumjeti na ovaj način. To je bio rat vođen od strane cijelog Zapada protiv islamskog svijeta“, govorio je Al-Awdah.

Nastavlja se